Slika muškarca koji bježi od žene i obitelji u planine, na pučinu… idealna je slika muškarca potpuno okrenutog samome sebi – sebičnjaku koji traži vlastite interese, narcisu. Takav ne zna, nije i neće biti sposoban sebi reći ne, nego samo ugađati svojim dječačkim hirovima.
Rješenje problema leži u suočavanju s njim
Zar je, na kraju krajeva, rješenje problema bježati od problema? Problem nije riješen ako zažmirim i pravim se da ga nema. On je itekako prisutan. Kad dođe prva ozbiljna napast ili kriza, takav će slabić učiniti jedino što je do tada radio – bježati od svega umjesto da se muški, poput svetog Josipa, suoči s problemom. Poput onoga koji nije bježao u planine niti na pučine, nego je pješačio sa svetom Marijom i Isusom! To je ono što pouzdano znamo, sve ostalo mogu biti neke naše pretpostavke. Prema tome, da se ne držimo vlastitih pretpostavki, držimo se onoga što je sigurno. Niti možemo znati što je Bog mislio kada je svetom Josipu dao zadaću brinuti se o Isusu i Mariji jer nismo Bog (On nas daleko nadilazi) niti što je Josip tada mislio.
Najbolje se otkrivamo unutar vlastite obitelji
Muškarac da bi sebe osjetio i otkrio ne treba ići nigdje dalje od svoje obitelji u koju ga je ionako Bog postavio s razlogom. Ne trebaš tražiti izazove ako živiš katolički, otvoren životu. Izazova imaš dovoljno kod kuće i vrlo brzo ćeš početi sebe otkrivati: kako si „kratkog“ fitilja, kako ti treba herojske snage i hrabrosti da se suprotstaviš samome sebi i da je lakše pobjeđivati sve izvan sebe. Prihvatiti svakodnevni križ u obitelji je puno teže nego se boriti s nekakvim burzama, političkim suparnicima, baviti se bilo kakvim aktivizmom i slično.
Muškarac i žena su kompatibilni
Niti muškarac ženi niti žena muškarcu ne smiju govoriti kakvi trebaju biti. Oni i jesu različiti kako bi se u toj različitosti privlačili kao što se privlače suprotni magnetni polovi. Svaka krajnost gdje dominira muškarac ili žena je nezdrava i neprirodna. Oni su komplementarni i trebaju jedno drugo međusobno nadopunjavati.
Muškarčev je poziv u prvom redu da daje svoj život za ženu i obitelj ako ga je Bog pozvao i dao mu brak. To je temeljno, tu daje svoj život, a za ostale ideale nije dužan umrijeti.
Odgovoran muž i otac u obitelji
Muškarac itekako treba pomagati ženi u kućanskim poslovima, a pogotovo kada je žena trudna jer ona nije „obiteljski konj“ i sluga koji svima daje sve na gotovo. Kakva se slika tada šalje djeci? Ne trebaš ništa raditi, samo sjedni i doći će sve samo. Kolike žene imaju problema i trpe u trudnoći: bolove u leđima, nogama, vene…? Ali sve to trpi jer zna kako će se zajedno sa cijelom obitelji radovati kada dođe rođeno dijete u obitelj. Zar to trpljenje već samo po sebi nije veliko i dovoljno? Zar joj ne treba pomagati u kući? Također, opće je poznato kako jedino žensko tijelo može podnijeti bolove trudova. Muškarac bi doslovno umro da osjeti takvu bol.
Znanstveno je dokazano da trudna žena ne smije udisati otrovne pare sredstava za čišćenje jer štete nerođenom djetetu. Koji to otac želi nanijeti štetu bilo svom rođenom bilo nerođenom djetetu? Prema tome, svatko ima svoju ulogu u obiteljskim obavezama i poslovima: muškarac, žena i djeca.
Gdje započinje pravi aktivizam?
Prije nego započne uređivati prilike u svom selu, gradu, državi, potrebno je „počistiti smeće ispred svoje kuće“, a to je svakodnevni i cjeloživotni program. Na kraju krajeva, tko čini to selo, grad, državu? Nisu li to upravo ona djeca koju odgajamo u svojim obiteljima? Prema tome, potrebno je djelovati preventivno, odgojiti i izgraditi takve osobe koje će biti kulturne, lijepog ponašanja, časnih vrlina, dječake koji će biti zaštitnici i spremni proliti krv za svoje žene u obitelji i djevojke koje će biti poslušne muževima kao Crkva Kristu. Tada neće biti potrebe za bilo kakvim društvenim angažmanom. Pitanje je što to zapravo konkretno radim angažmanom u određenim organizacijama?
Gubim vrijeme odgajajući i/ili preodgajajući tuđu djecu dok sam u međuvremenu svoju djecu dao na odgajanje nekoj drugoj osobi umjesto da se posvetim njima! Takav se lanac jednostavno prekida. Bavi se svojom djecom i ostali također svojom umjesto praznih tlapnji po nekakvim društvenim aktivizmima od kojih u konačnici nitko nema koristi! To je najbolji doprinos državi, selu, gradu i svijetu. U konačnici, nitko od nas neće polagati račun Bogu koliko se društveno angažirao, nego kako je živio poziv koji mu je Bog dao. Ako samo svoj poziv živiš kako Bog traži, dovoljno si društveno angažiran, istaknut, itd.
Najsnažnije oružje je sakramentalan život
Nema boljeg načina da muškarac bdije nad cijelim svijetom, okružjem i obitelji od molitve. Poznajem neke koji doslovno kruže oko svoje kuće u obliku procesije s djecom moleći da ih Bog zaštiti i providi za njih. Njih želim nasljedovati jer sam na svoje oči vidio kako Bog čini zaista nemoguće stvari. Za tako nešto nitko od njih nije trebao rukovati oružjem ili se tući kao neki primitivni divljaci. Jedino i najsnažnije oružje kojim su udarali bila je molitva, i to krunica. Ukrotili su đavla i ukroćuju ga dan- danas na taj način. Dječaci izrastaju u muškarce- vitezove euharistijom, ispovijedi, molitvom i odricanjem jer ovo je duhovni boj.
Ne boji se sveti Matej onoga koji uništava tijelo već duh. „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.“ (Mt 10,28) Naša je domovina na nebesima. Prema tome, kako piše sveti Luka: „Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?“ (Lk 9,25)
Nije dovoljno činiti nešto, treba znati što činiti
Stoga, ako vam je dosta sekularnih i primitivnih slika muškaraca, dragi momci, uhvatite se molitve i čitanja. Naravno, nisu isključene fizičke aktivnosti (ručni radovi- izrađivanja vlastitim rukama predmete od drva, gipsa, kamena; sađenje u vrtu, kućanski popravci; sport i slično, prema mogućnostima i sposobnostima). Poznato je da je u zdravom tijelu i zdrav duh. U budućnosti ćete tim vještinama moći poučiti i svoju djecu. Dakle, nije problem biti fizički i društveno aktivan. Problem je ako je to jedini i isključivi cilj. Nije dovoljno činiti, nego treba znati što treba činiti. Tome služe sakramenti, vjerska edukacija i literatura. Na prvom mjestu Biblija i Katekizam Katoličke Crkve pa nadalje otački spisi…
Nikako ne nasjedajte na floskule da bježite od kuće i svojih odgovornosti i obaveza jer to čine samo kukavice. U prvoj buri, oluji, nemiru jedino ćete tada znati bježati, a to nije rješenje. Ponavljam, rješenje problema nije bježati nego se s njim suočiti. Odlaziti od svoje obitelji pod opravdanjem društvenog angažmana (a radi se nerijetko samo o ostvarenju vlastitih ambicija u tim aktivizmima) je isto ono što je učinio Juda Iškariotski- prodao Isusa za interese. Muškarac koji napušta obitelj je izdajica – koliko god to grubo zvučalo, to je istina! Najlakše je držati govore na političkim ili društvenim događajima, uzeti oružje i ratovati (bilo emocionalno, bilo fizički). Koliko je teško uzeti uplakano dijete, ljuto, nervozno, umorno i utješiti ga te na taj način izgrađivati svoj karakter i osobnost. To je prava i najveća borba, a time se u konačnici i stvara društvo kakvo želimo.
Probudi se i budi odgovoran muž!
Budi prisutan otac i muž jer mnogi su problemi današnjeg društva (za što postoje znanstvena i stručna psihološka i psihijatrijska istraživanja i dokazi) nastali upravo zbog nedostatka figure oca koji je trebao, a nije bio tu s dječacima ili djevojčicama. Dok je on bio društveno angažiran nakon svog posla (koji ga već sam po sebi dovoljno odvlači od obitelji), djeca su tražila figuru i ljubav oca na krivim mjestima i na krive načine. Vrijeme je da se tome kaže dosta! Budi odgovoran muž i otac, a ne usputan prolaznik u obitelji! Djeca trebaju imati oca i majku!
Florijan Mihaljević – Žena vrsna
Foto: Jude Beck – Unsplash
