Bog hoće da se svi ljudi spase (usp. 1 Tim 2, 4). No zato što Bog nešto hoće, hoće li se to zaista i dogoditi? Iskustvo i Božja objava nam pokazuju da ne možemo na ovo pitanje odgovoriti s „da” ili „ne”. Postoje situacije u kojima će Bog, bez obzira na sve, izvršiti ono što hoće, no postoje i situacije u kojima ne ide onako kako je to Bog za nas namijenio (ovo se tiče pojedinca). Stoga, kada u ovom smislu govorimo o Božjoj volji (o onome što Bog hoće), treba razlikovati dvije razine.
Dvije razine govorenja o Božjoj volji
Prva je razina (tako je nazivam u nedostatku boljeg izričaja) kad Bog nešto hoće što će se uistinu i ostvariti bez obzira na sve. To se odnosi na one stvari kojima Bog izravno upravlja, koje vodi Njegova providnost. Primjerice, pod ovo bi potpadalo to da vrata paklena neće Crkvu nadvladati, da će se na kraju dogoditi drugi Kristov dolazak. Pod ovo potpada, između ostaloga, i to da je Isus htio podnijeti muku za nas i napravio je to. Na ove stvari apsolutno nitko i ništa ne može utjecati – to će se uistinu dogoditi jer Bog to hoće. Dakle, ova prva razina, kako je nazivam, je razina na kojoj se uvijek ostvari Božja volja – to bismo mogli nazvati i Njegovim sveopćim planom spasenja.
Međutim, postoji i druga razina koja cilja izravno na ljudske postupke. Primjerice, je li Bog htio da Adam i Eva sagriješe? Nije, ali ipak su sagriješili. Je li Bog htio da Lucifer padne? Nije, ali je ipak postao pali anđeo. Hoće li Bog da ja sagriješim svaki put kad padnem u grijeh? Neće, a ipak se to događa. Možemo li reći za Prvi i Drugi svjetski rat da ih je Bog htio? Naravno da nije, a ipak su se dogodili. Dakle, postoje stvari koje Bog ne želi, a ipak se događaju, mimo Njegove volje. Na ovoj drugoj razini događa se da stvari ne idu onako kako Bog hoće upravo zbog slobodne volje koju čovjek ima, a zbog koje može sasvim slobodno učiniti i ono što Bog ne želi (u tome je drama ljudske slobode, ali i neizmjerna ljepota kad se izabire ono što Bog hoće).
Ako slobodnom voljom odaberemo nešto što nije po Božjoj volji, Bog i to može okrenuti na dobro
Kad je čovjek u pitanju, ne mora nužno biti kako je Bog namijenio što se tiče sudbine tog čovjeka (druga razina), ali onaj viši plan koji ide iznad čovjeka (prva razina), to uvijek bude po Božjem planu. U tom smislu kažemo da će Bog na koncu uvijek sve izvesti na dobro i pobijediti. Bog može i iz onoga lošega izvući dobro, što i čini, no na koncu uvijek ovisi i o čovjeku želi li on nešto od toga prihvatiti ili uporno odbijati. Ovdje pomalo ulazimo u dinamizam čovjekova spasenja.
Kad čovjek sagriješi, čini nešto mimo Božje volje, no Bog opet zahvaća u njegov život i nudi čovjeku priliku da se vrati na ono što mu je Bog namijenio. Međutim, dok Bog uvijek iznova zahvaća u čovjekov život nudeći mu da bude po Božjem, čovjek je na koncu taj koji odlučuje o vlastitoj sudbini i hoće li biti po Božjem ili po njegovu. Na sveopćem planu bit će po Božjem jer Njegova providnost vodi ovaj svijet, koliko god se ponekad činilo teškim vjerovati u to; dobro će na koncu svladati zlo, samo ne onako kako mi to često pretpostavljamo.
Božji plan neće propasti, niti će trpjeti zbog nas
Jedan primjer iz Starog zavjeta: Bog je htio da Mojsije uvede izabrani narod u obećanu zemlju. Međutim, Mojsije je posumnjao i nije mogao zbog toga uvesti izabrani narod u obećanu zemlju pa je to učinio Jošua. Dakle, što se tiče sudbine Mojsija, nije se dogodilo kako je Bog htio zbog Mojsijeve sumnje, no što se tiče općenito Božjeg plana i Božje volje, plan se ispunio – izbrani narod uveden je u obećanu zemlju. Bog će ostvariti svoj plan (prva razina), samo je pitanje preko koga. On to želi napraviti preko mene i tebe, no mi možemo sebe isključiti iz Njegovih planova (druga razina). Ni tada Božji plan neće propasti, On će pozvati i naći druge tako da plan ne trpi zbog nas, ali mi ćemo trpjeti zbog sebe, tj. zbog svojih odluka ukoliko se protive Božjem planu za nas.
Kad je Božje u pitanju, bit će u konačnici po Božjem, no što će biti s nama ljudima uvelike ovisi o nama. Mi možemo poremetiti taj Božji plan i ići protiv Njegove volje i tako se isključiti iz spasenja i u tom smislu ne mora biti po Božjem planu, premda nas On nikad ne isključuje. S Njegove strane, On uvijek hoće naše spasenje, čak i kad počinimo najteži grijeh. On stoji ispruženih ruku spreman oprostiti – no ostaje ono što ćemo mi na koncu odabrati, za što ćemo se boriti. Lijepo je to davno sročio sveti Augustin: „Bog, koji te je stvorio bez tebe, neće te i spasiti bez tebe.“
Spasenje nam je darovano, ali mi biramo hoćemo li taj dar prihvatiti
Spasenje je darovano, stečeno krvlju Kristovom, ipak, mi biramo hoćemo li tu ponudu prihvatiti. Stoga je spasenje besplatna milost od Boga koju nitko ne može zaslužiti, ali istovremeno i naš izbor od čega se sastoji naša zasluga. Svakako, da Krist nije umro za nas i otvorio nam vrata Neba, ova naša želja i nastojanje da završimo u Nebu bilo bi uzaludno. Dakle, potrebna su dva dijela – čovječji i Božji. Bog je svoj dio učinio, a čovjeku je darovano vrijeme ovozemaljskog života kao prilika da se izjasni i svojim načinom života potvrdi svoj odabir.
fra Ivica Janjić – Žena vrsna
Foto: John Towner – Unsplash
