Sudoper je preplavljen posuđem koje čeka na pranje, pod je posut mrvicama sa stola, no vrijeme je za večeru. Najjednostavnija opcija je juha, stoga miješam i puštam da lagano ključa dok nije gotova. Otvaram ladicu da bih posegnula za žlicom i ormariće jer mi treba zdjela, međutim tamo gdje bi trebale biti žlice nema ni jedne, a polica sa zdjelama je prazna.
Ostani još malo
Moram oprati suđe, a nagomilaju se tako brzo, brže nego što ih stignem srediti. Zar nam se na isti način ne dogodi i život? Tada pokušamo posegnuti za nečim što nam treba, a naiđemo na prazninu, nedostatak.
Nakon večere ispraznimo sudoper tek toliko da bismo ga ponovno mogli napuniti i čekati da perilica odradi svoje. Ponekad su takve situacije smiješne, ponekad me izluđuju. Ponekad pomislim kako sam uspjela i hodam kućom cijela ponosna na samu pomisao kako je sudoper prazan, a ormarići poslagani. Ponekad pomislim kako mi ne ide zbog svih neobavljenih kućanskih poslova i da nikad neću ispuniti svoj zadatak.
Kada se približi večer, započnemo svoju rutinu; čitamo, molimo se, zagrlimo i poljubimo. Tada začujem njezin glas kako me zove: „Mama, ostani još malo.“
Vrijeme je dragocjeno, a iscrpljenost me obuzima. No, moje mi srce kaže drugačije, da ostanem. Ušuškam se u krevet pored djeteta, onog koje iz dana u dan puni sudoper, te slušam riječi koje teku iz njezine mudre glavice.
„Majko, što najviše voliš raditi?“ – „Ne znam. Što ti najviše voliš raditi?“
„Najviše volim biti s tobom, mama.“
Vrijeme. To je sve što njoj treba i to je ono čega će se sjećati – vremena koje smo provele zajedno. Suđe će ostati bez spoznaje da je neoprano, no djeca pamte. Oni znaju kada nam život bježi. Djeca su dragocjena, ranjiva i žrtve načina na koji mi koristimo svoje vrijeme. Stoga ću ove godine ostati malo duže.
Ono što se pamti
Strogi smo prema sebi. Bilo da je to suđe, rublje, pod koji treba prebrisati, kada koju treba izribati, lišće koje treba sakupiti ili dovršiti započete aktivnosti koje u garaži čekaju snježne dane koji nam donose i više slobodnog vremena. Tada nam pozornost kradu Facebook ili Pinterest sa svim svojim zanimljivostima. Želimo da naša djeca sačuvaju lijepe uspomene pa se itekako trudimo stvoriti ih.
No, što će zaista pamtiti? Ne mislim da će to biti pokloni, razne stvarčice, sportovi, aktivnosti, suđe ili činjenica da je rublje oprano ili nije. Pamtit će vrijeme. Vrijeme kada ste ih poveli u poseban izlazak da biste potrošili tjednu ušteđevinu. Vrijeme koje ste odvojili da biste saslušali njihove žalopojke. Vrijeme kad ste zajedno s njima strpljivo rješavali probleme s vršnjacima. Vrijeme koje ste proveli igrajući nogomet ili vozeći bicikl kad vam je već bilo dosta. Vrijeme kad ste sakupljali lišće te im potom dopustili uskakati u hrpu. Vrijeme kad ste kasno navečer ostali razgovarati s njima o svemu što im srce želi. Vrijeme kad ste im dopustili igru u lokvama i trčanje po kiši. Nije stvar u čistoj kući ili savršenom sjećanju kao iz filmova – stvar je u vremenu.
„Mama, hoćeš li ostati još malo?“
Izaberi vrijeme
Zaista trebamo oprati suđe i naučiti djecu da nam pomognu, međutim, kada dođe kraj dana i kada su svi već iscrpljeni, radije odaberimo vrijeme umjesto suđa. Radije odaberimo ljubav umjesto rublja. Odaberimo slatke noćne razgovore umjesto metenja. Svi će ti kućanski poslovi biti tu i sutra, no vrijeme se nikada neće vratiti.
Ne znamo što nam sutrašnjica donosi, stoga ostanimo još malo duže i zadržimo se u slatkim trenucima kada smo im potrebni, željni ljubavi i naše prisutnosti. Doći će dan kad ćemo shvatiti da su odrasli i priče za laku noć će završiti, preslatke stvari koje nam govore će se promijeniti, a život će postati drugačiji.
Za sada, majko, ostani malo duže. Vrijedno je svakog trenutka.
„Nato će im Isus: Pustite dječicu i ne priječite im k meni jer takvih je kraljevstvo nebesko.“ (Mt 19,14)
Micah Maddox – For Every Mom
Prevela: LR
Foto: Pixabay
