Obitelj je povlašteno okruženje u kojoj djeci pružamo primjer kako darivati i primati ljubav. Zato Crkva neprestano pokazuje pastoralnu skrb na tom temeljnom području ljudske osobe. Tako ona u svome nauku kaže:
„Bog je ljubav i tko je iz ljubavi stvorio čovjeka, pozvao ga je i da ljubi. Stvorivši muškarca i ženu pozvao ih je u brak, u blisko zajedništvo života i ljubavi među njima tako da više nisu dva, nego samo jedno tijelo.“
To je istina koju Crkva neumorno navještava u svijetu. Moj dragi prethodnik Ivan Pavao II. govorio je da je „čovjek postao ‘slika i sličnost’ Božja, ne samo po svojoj ljudskosti, nego i po zajedništvu osoba što ga od početka čine muškarac i žena… Čovjek postaje slikom Boga, ne toliko u trenutku samoće, koliko u trenutku zajedništva.“
Temelj obitelji je ljubav muškarca i žene, koja treba biti uzorom i njihovoj djeci
Obitelj je prijelazna institucija između pojedinca i društva i ništa je ne može u potpunosti zamijeniti. Ona se temelji ponajprije na dubokome međusobnom odnosu muža i žene, podržanom ljubavlju i međusobnim razumijevanjem. Stoga ona prima obilnu pomoć od Boga u sakramentu ženidbe koji podrazumijeva pravi poziv na svetost. Neka sva djeca dožive više trenutaka sklada i ljubavi svojih roditelja, nego onih nesklada i ravnodušnosti jer ljubav između oca i majke nudi djeci veliku sigurnost te ih poučava ljepoti vjerne i trajne ljubavi.
Obitelj je nužno dobro narodâ, neizbježan temelj društva i veliko blago supružnika kroz čitav njihov život. To je nezamjenjivo dobro za djecu koja moraju biti plod ljubavi, potpunog i velikodušnog darivanja roditelja. Naviještati potpunu istinu o obitelji utemeljenoj na braku kao domaćoj Crkvi i svetištu života, velika je odgovornost svih.
Otac i majka pozvani su prihvaćati djecu kako su prihvatili jedno drugo
Otac i majka izrekli su jedno drugomu pred Bogom potpuni da koji predstavlja osnovu sakramenta koji ih povezuje; na isti način, kako bi nutarnji obiteljski odnos bio potpun, potrebno je da kažu da i prihvaćanju svoje rođene ili posvojene djece koja imaju vlastitu osobnost i vlastiti karakter. Tako će ona nastaviti rasti u ozračju prihvaćanja i ljubavi te je se nadati da će, dostigavši dovoljnu zrelost, i ona poželjeti reći svoje da onima koji su im darovali život.
Izazovi suvremenog društva obilježenog raštrkanošću, osobito u urbanom okruženju, traže jamstvo da obitelji neće biti same. Mala obiteljska jezgra može naići na teške prepreke ako se osjeti izoliranom od svojih rođaka i prijatelja. Stoga je odgovornost crkvene zajednice da ponudi poticaj, podršku i duhovnu hranu koja će osnažiti obiteljsku vezu, posebice u kušnjama ili kritičnim trenutcima. U tom smislu, vrlo je važna uloga župa kao i raznih crkvenih udruga koje su pozvane na suradnju kao strukture podrške i kao ruka pomoćnica Crkve radi rasta obitelji u vjeri.
Krist je objavio koji je najviši izvor života za sve, pa tako i za obitelj:
„Ovo je moja zapovijed: Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove, da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“
Iv 15, 12-13
Božja ljubav izlivena je na nas u krštenju. Stoga su obitelji pozvane da žive upravo takvu kakvoću ljubavi, jer Gospodin je taj koji je jamac da je to moguće preko ljudske, osjećajne, proživljene i milosrdne ljubavi, poput one Kristove.
Zadaća kršćanske obitelji je odgoj slobodnih i odgovornih osoba
Zajedno s prenošenjem vjere i ljubavi Gospodinove, jedna od najvećih zadaća obitelji jest odgoj slobodnih i odgovornih osoba. Stoga roditelji moraju nastaviti s davanjem slobode svojoj djeci, one slobode čiji su privremeni jamci. Ako djeca vide da njihovi roditelji – i općenito odrasli koji ih okružuju – žive svoj život radosno i zanosno, pa i usprkos teškoćama, u njima će lakše rasti ona duboka radost življenja koja će im pomoći pri uspješnom nadilaženju mogućih prepreka i protivština što ih ljudski život donosi. Usto, kada se obitelj ne zatvori u sebe samu, djeca uče da je svaka osoba dostojna da bude ljubljena te da postoji temeljno, opće bratstvo među svim ljudskim bićima.
Promišljajmo o posebno važnoj temi koja podrazumijeva našu veliku odgovornost, a to je prenošenje vjere u obitelji. To vrlo dobro izriče Katekizam Katoličke Crkve:
„Kao što majka uči djecu govoriti, a time i shvaćati i drugima prenositi, i nas Crkva, naša Majka, uči govoru vjere da nas uvede u razumijevanje i život vjere.“
Kao što je to naznačeno obredom krštenja, predavanjem upaljene svijeće, roditelji su pridruženi otajstvu novog života kao djeca Božja što se postaje preko krsne vode.
Prenošenje vjere djeci roditelji ne mogu u potpunosti prepustiti drugima
Prenijeti vjeru djeci, uz pomoć drugih osoba i ustanova kao što su obitelj, škola ili katoličke udruge, odgovornost je koju roditelji ne mogu zaboraviti, zanemariti ili sasvim prepustiti drugima.
„Kršćanska obitelj prozvana je kućnom Crkvom jer pokazuje i ostvaruje zajedničarsku i obiteljsku narav Crkve kao obitelji Božje. Svaki član, prema svojoj ulozi, vrši kršteničko svećeništvo, pridonoseći oblikovanju obitelji kao zajednici milosti i molitve, školi ljudskih i kršćanskih kreposti, mjestu prvog navještaja vjere djeci. (…) Roditelji, dionici u božanskom očinstvu, najodgovorniji su za odgoj djece i njihovi prvi navjestitelji vjere. Njihova je obveza ljubiti i poštovati djecu kao osobe i kao djecu Božju… Posebno je njihovo poslanje da ih odgajaju za kršćanski život.“
Vodič SHKO
Foto: TeiTo
