Papa Pio XII.: „U velikim obiteljima cvate radost i dozrijeva svetost“

velikim obiteljima

Obraćanje pape Pia XII. velikim obiteljima prenosimo u cijelosti. Iako je bilo upućeno talijanskim obiteljima prije više od pola stoljeća, danas je aktualnije nego ikad.

Ljubljeni sinovi i kćeri, službenici i predstavnici udruga velikih obitelji u Rimu i Italiji, ovaj vaš posjet jedan je od onih posjeta koji u mom srcu budi osjećaj dubokog zadovoljstva.
Svjesni ste koliko je živo moje zanimanje za obiteljski život, kako nikada ne propuštam priliku da istaknem njegovo raznoliko dostojanstvo, da potvrdim i branim prava koja mu pripadaju te da poučim o dužnostima koje uključuje. Jednom riječju, obiteljski život ključna je točka mog pastoralnog djelovanja.

Upravo sam zbog tog interesa uvijek spreman provesti barem nekoliko trenutaka s obiteljskim grupama koje dolaze u moj dom (kad god dužnosti moje službe to učine mogućim). I zbog toga u tim prigodama pristajem na fotografiranje s tim obiteljima, kako bismo imali neku vrstu trajne uspomene na svoju i njihovu radost.

Otac ljudske obitelji

Papa usred obitelji! Ne pripada li on upravo tamo? Nije li on (u najuzvišenijem duhovnom smislu te riječi) Otac cijele ljudske obitelji koja je u Kristu i u Crkvi nanovo rođena? Ne ostvaruje li se kroz njega, koji je Kristov Vikar na zemlji, čudesni plan kreativne Mudrosti – plan koji ljudskom očinstvu dodjeljuje sudbinu da odabranu obitelj priprema za raj, gdje će ih ljubav Jednog i Trojedinog Boga objediniti u jedan vječni zagrljaj i dati im sebe kao baštinu koja će ih učiniti istinski sretnima?

Trostruko svjedočanstvo velikih obitelji

Ali vi ne predstavljate bilo koju obitelj. Vi jeste i predstavljate velike obitelji, one koje Bog najviše blagoslivlja i koje Crkva posebno ljubi i cijeni kao svoje najdragocjenije blago. Te obitelji pružaju osobito jasno svjedočanstvo o tri stvari koje mogu uvjeriti svijet u istinu nauka Crkve i ispravnost njenog djelovanja. One također mogu, pružajući dobar primjer, biti od velike koristi drugim obiteljima i samom društvu.

Gdje god su takve obitelji prisutne u velikom broju, one ukazuju: na fizičko i moralno zdravlje kršćana; na živu vjeru u Boga i povjerenje u njegovu providnost; na plodnu i radosnu svetost katoličkog braka.
Želim reći nekoliko riječi o svakoj od ovih točki.

Zasigurno, jedno od štetnih zastranjenja koje se pojavilo u modernom društvu s poganskim težnjama je mišljenje onih koji žele plodnost u braku proglasiti „društvenom bolešću“ i koji tvrde da svaki narod koji je time pogođen mora uložiti svaki mogući napor i iskoristiti sva moguća sredstva kako bi se ta bolest izliječila. Ovo je temelj za propagandu koja se zove „planirano roditeljstvo“. Ponekad je promoviraju osobe i organizacije koje zaslužuju poštovanje zbog svojih stavova na drugim područjima, ali koje su, nažalost, po ovom pitanju zauzele stav koji se mora osuditi.

Kontrola rađanja i planirano roditeljstvo

Koliko god je tužno uvidjeti koliko su se ove doktrine i prakse proširile, čak i među tradicionalno zdravim slojevima društva, utješno je vidjeti znakove i dokaze zdrave reakcije u vašoj državi, i na pravnom i na medicinskom području. Kao što znate, ako navedem samo jedan izvor, članak 31. trenutnog (1950.-e godine prošlog stoljeća, op.prev.) Ustava Republike Italije posvećuje „posebnu pozornost brojnijim obiteljima“, a među talijanskim doktorima prevladava mišljenje koje se sve više suprotstavlja praksama kontrole rađanja.
Ovo ne znači da je opasnost prošla niti da smo uništili predrasude koje nastoje brak i njegove mudre norme podrediti ciljevima lošeg ponosa i sebičnosti društva ili pojedinaca. Posebno osuđujem dio medija koji se često ovim pitanjem bavi s očitom namjerom da zbuni dobre ljude i dovede ih u zabludu obmanjujućim dokazima, upitnim anketama, pa čak i krivotvorenim izjavama nekog klerika ili drugih.

Što se tiče katolika, moramo širiti načelo, čvrsto utemeljeno na istini, prema kojem se fizičko i moralno zdravlje obitelji i društva može zaštititi jedino kroz potpunu poslušnost prirodnim zakonima, odnosno zakonima Stvoritelja te prije svega njegovanjem svetog i iskrenog poštovanja prema tim zakonima.

Poslušnost prirodnim zakonima

U tom pogledu, sve ovisi o namjeri. Možete umnožiti zakone, a kazne učiniti težima; možete nepobitno dokazati glupost teorija kontrole rađanja i štetu koju njihovo korištenje donosi; ali sve dok nema iskrene odluke da se Stvoritelju dopusti da vrši svoju volju kako On želi, ljudska će sebičnost smišljati nove obmane i izlike da utiša glas savjesti (u onoj mjeri u kojoj može) i da nastavi sa zloupotrebama.

Vrijednost koju ima svjedočanstvo roditelja velikih obitelji ne leži samo u njihovom nedvosmislenom i snažnom odbacivanju bilo kakvog namjernog kompromisa između Božjeg zakona i ljudske sebičnosti, nego i u njihovoj spremnosti da radosno i zahvalno prihvate te neprocjenjive Božje darove, svoju djecu, i to onoliko djece koliko Bog želi poslati.

Ovakav stav oslobađa bračne parove od mučnih tjeskoba i grižnje savjesti, i prema mišljenju istaknutih liječnika, stvara idealne psihološke uvjete za zdrav razvoj djece koja su rođena u tom braku. Također, odmah na početku tog novog života, takav stav uklanja sve brige i nemire koji lako mogu majci i djetetu prouzrokovati fizičke ili psihičke rane.
Osim iznimnih slučajeva o kojima smo imali priliku i prije govoriti; prirodni zakon je u osnovi zakon sklada, i dovodi do nesklada i proturječja samo onda kada njegovo normalno djelovanje ometaju posebne, uglavnom nenormalne, okolnosti ili namjerno protivljenje ljudske volje. Eugenika ne može poboljšati prirodu: ona je dobra kao znanost samo dok kao cilj ima duboko poznavanje te poštivanje prirodnih zakona, iako u nekim slučajevima može biti mudro odgovoriti od ženidbe ljude koji pate od ozbiljnih poremećaja (usp. Enciklika Casti connubii, Dec. 31, 1930: A.A.S. 22 (1930) p. 565).

Fizičko i moralno zdravlje

Dobar, zdrav razum je uvijek i svugdje velike obitelji promatrao kao znak, dokaz i izvor fizičkog zdravlja. Povijest ne griješi kada kao primarni uzrok propadanja naroda navodi kršenje i zloupotrebu zakona koji upravljaju brakom i rađanjem.

Osim što nisu „društvena bolest“, velike su obitelji i jamstvo moralnog i fizičkog zdravlja ljudi. U domovima gdje se iz kolijevki uvijek čuje dječji plač vrline spontano cvjetaju, a poroci bježe, kao da ih tjera djetinjstvo koje se tu obnavlja poput svježeg i okrepljujućeg daha proljeća.

Dopustite stoga slabima i sebičnima da slijede vaš primjer; neka država i dalje bude prema vama brižna i zahvalna za sve žrtve na koje ste pristali kako biste odgojili i obrazovali njene građane, kao što je i Crkva zadovoljna jer ste joj omogućili da, zajedno s vama, sve više zdravih duša prikaže posvećujućem djelovanju božanskog Duha.

Vjera u Boga i providnost

U suvremenom društvu veliku se obitelj, s dobrim razlogom, gleda kao dokaz činjenice da se kršćanska vjera uistinu živi, zato jer se sebičnost, koju sam upravo istaknuo kao glavnu prepreku povećanja obitelji, ne može uspješno prevladati bez pribjegavanja etičkim i vjerskim načelima.

U zadnje smo vrijeme vidjeli kako takozvana „demografska politika“ nije uspjela postići nikakve zapažene rezultate. Lako je vidjeti zašto, jer će individualni interes uvijek pobijediti kolektivni ponos i sebičnost koje ova ideja tako često izražava. Također, ciljevi i metode ove politike degradiraju dostojanstvo obitelji i čovjeka stavljajući ih na istu razinu kao niže vrste.

Svjetlo kršćanstva u velikim obiteljima

Samo božansko i vječno svjetlo kršćanstva daje potpuni život i smisao obitelji i to je toliko istinito da su od samog početka i kroz cijeli tijek svoje povijesti velike obitelji smatrane sinonimom za kršćansku obitelj.

Zbog poštivanja božanskih zakona te obitelji obiluju životom; vjera u Boga daje roditeljima potrebnu snagu i energiju kako bi mogli podnijeti žrtvu i odricanje koje odgoj djece zahtijeva; kršćanska načela vode ih i pomažu im u zahtjevnom obrazovanju djece; kršćanski duh ljubavi bdije nad njihovim mirom i redom, i čini se da iz prirode uzima i daruje najdublje obiteljske radosti koje pripadaju roditeljima, djeci, braći i sestrama.

Čak i izvana, velika i dobro uređena obitelj je svojevrsno vidljivo svetište. Sakrament krštenja za njih nije izvanredan događaj, već nešto što neprestano obnavlja radost i Gospodnju milost. Niz sretnih hodočašća do krstionice ni ne završi kada već započne novo hodočašće prema krizmi ili prvoj pričesti, a ono plamti jednakom nevinošću. Najmlađe dijete jedva da će pospremiti svoje malo bijelo odijelce među najdraže životne uspomene kada prvi vjenčani veo okupi roditelje, djecu i novu rodbinu zajedno u podnožju oltara. Nova vjenčanja, nova krštenja, nove prve pričesti slijede jedni za drugima kao uvijek nova proljetna doba. Zbog toga su Bog i njegova milost neprestani gosti u toj kući.

Povjerenje u Boga u velikim obiteljima

Bog posjećuje velike obitelji i svojom Providnošću. Roditelji, osobito oni siromašni, to jasno svjedoče polažući sve svoje povjerenje u Boga onda kada ljudski napori nisu dovoljni. To je povjerenje koje ima čvrst temelj i ono nije uzaludno! Providnost, ako je izrazimo ljudskim riječima i idejama, nije zbroj iznimnih djela božanskog sažaljenja; to je normalan rezultat skladnog djelovanja beskrajne mudrosti, dobrote i svemoći Stvoritelja. Bog nikada neće uskratiti sredstva za život onima kojima je dao život.

Božanski je Učitelj izričito naučavao da je „život vredniji od jela i tijelo od odijela“ (usp. Mt 6,25). Ako neki nemio događaj, bilo mali ili veliki, tome proturječi, to je znak da je čovjek postavio neku prepreku Božjem djelovanju, ili u iznimnim slučajevima, da Bog ima veće planove za dobro čovjeka.

No Providnost je nešto stvarno, nešto što je potrebno jer je Bog Stvoritelj.

Prenapučenost u velikim obiteljima – stvarni problem ili izgovor?

Takozvani problem prenapučenosti zemlje djelomično je stvaran, no djelomično se radi o neopravdanom strahu od neposredne katastrofe za moderno društvo. Nesumnjivo, porast ovog problema i stalni neuspjeh da se pronađe neko rješenje nisu posljedica zabune ili inercije božanske Providnosti, već su rezultat čovjekova nereda, pogotovo njegove sebičnosti i gramzivosti.

Uz tehnološki napredak, uz lakoću prijevoza te uz nove izvore energije koji se tek počinju koristiti, Zemlja može obećati blagostanje svima onima koji će na njoj stanovati još dugo vremena.

Što se tiče budućnosti, tko može predvidjeti koji se novi i neočekivani resursi mogu pronaći na našem planetu, ili koja se iznenađenja mogu otkriti izvan njega zahvaljujući čudesnim znanstvenim postignućima koja su tek započela? A tko može biti siguran da će prirodni ritam rađanja biti isti u budućnosti kao što je sada? Nije li moguće da će se pojaviti neki zakon koji će iznutra ublažiti ritam širenja? Providnost za sebe čuva budućnost sudbine svijeta.

Čudno je otkriti da strahovi nekih pojedinaca mogu čvrsto utemeljenu nadu u blagostanje promijeniti u katastrofalnu slutnju upravo u trenutku kada ono što se prije smatralo ludim snovima mašte znanost mijenja u korisnu stvarnost.

Stoga prenapučenost nije valjan razlog za širenje nedozvoljenih praksi kontrole rađanja. To je jednostavno izgovor koji koriste oni koji žele opravdati pohlepu i sebičnost nekih nacija ili pojedinaca. Onih nacija, recimo, koje se boje da će širenje drugih predstavljati opasnost za njihov politički položaj ili će uzrokovati snižavanje općeg životnog standarda. Zatim pohlepu i sebičnost pojedinaca, posebno onih imućnijih, koji daju prednost najvećem mogućem uživanju zemaljskih dobara pred pohvalama i zaslugama koju im donosi rađanje novih života. Konačni je rezultat kršenje fiksnih i određenih pravila Stvoritelja pod izgovorom ispravljanja navodnih pogrešaka Njegove Providnosti.

Rješenje društvenih problema je svaku sebičnost zamijeniti dobročinstvom

Bilo bi razumnije i korisnije da moderno društvo uloži odlučan napor kako bi ispravilo svoje ponašanje; uklanjajući uzroke gladi u prenapučenim ili „nerazvijenim područjima“, aktivno koristeći moderna otkrića za dobre ciljeve, kroz otvoreniju politiku suradnje i razmjene, kroz dalekovidniju i manje nacionalističku ekonomiju te prije svega, reagirajući na svaku sebičnost dobročinstvom, te konkretnije primjenjujući pravdu u odnosu na pohlepu.

Bog neće od ljudi tražiti račun za opću sudbinu čovječanstva, to je Njegov posao; ali će tražiti račun za pojedinačna djela koja su ljudi svojevoljno učinili poslušavši ili neposlušavši glas svoje savjesti.

A vi, roditelji i djeco brojnih obitelji, nastavite mirno i čvrsto svjedočiti svoje povjerenje u božansku Providnost i budite sigurni da će vam se On odužiti očitujući vam svoju svakodnevnu pomoć, a kada god bude potrebno i onu iznimnu pomoć koji su mnogi od vas već radosno iskusili.

Bog je svaku obitelj zamislio kao oazu duhovnog mira

A sada nekoliko riječi o vašem trećem svjedočanstvu: riječi koje mogu osnažiti one koje su prestrašeni te vam donijeti malo utjehe.

Velike su obitelji najljepše cvjetne gredice u vrtu Crkve, u njima cvate radost, a svetost dozrijeva na tom povoljnom tlu. Svaku obitelj, čak i onu najmanju, Bog je zamislio kao oazu duhovnog mira. Ali postoji ogromna razlika: tamo gdje nema puno više od jednog djeteta, ona spokojna bliskost koja daje vrijednost životu ima i primjesu melankolije ili bljedila; ne traje jednako dugo, može biti nesigurna, često je zamagljena tajnim strahovima i kajanjem.

To se jako razlikuje od vedrine duha koji se može vidjeti kod roditelja koji su okruženi velikim brojem mladih života. Radost koja je plod brojnih Božjih blagoslova očituje se na tisuću različitih načina i nema straha da će ikada prestati. Čelo ovih očeva i majki može biti opterećeno brigama, ali nikad nema ni traga one nutarnje sjenke koja odaje tjeskobu savjesti i strah od trajnog povratka usamljenosti. Njihova mladost kao da ne prolazi, sve dok je slatki miris kolijevke u kući i sve dok zidovi kuće odzvanjaju srebrnastim glasovima djece i unučadi.

Opipljiva radost u velikim obiteljima

Za svoje toliko puta umnožene teške napore, uvećane žrtve i odricanje od skupih provoda, roditelji su velikodušno nagrađeni i ovdje na zemlji neiscrpnom riznicom privrženosti i nježnih nadanja koja prebivaju u njihovim srcima, a da ih nikad ne zamaraju ili muče.
Nadanja uskoro postanu stvarnost kada najstarija kći počne pomagati majci oko bebe ili na dan kada najstariji sin dođe kući ozarenog lica zbog prve plaće koju je sam zaradio. Taj će dan biti posebno sretan za roditelje jer će nestati slutnja o starosti provedenoj u bijedi, a oni će postati sigurni da će primiti nagradu za svoje žrtve.

Tamo gdje ima puno djece, maleni su pošteđeni dosadne usamljenosti te neugode koja se javlja kada cijelo vrijeme moraju biti među odraslima. Istina je da ponekad mogu postati toliko živahni da vam idu na živce, a njihova neslaganja mogu izgledati kao male pobune; ali čak i te svađe imaju djelotvornu ulogu u oblikovanju njihova karaktera, sve dok su kratke i površne. U velikim obiteljima djeca gotovo automatski uče paziti što rade te preuzimati odgovornost za to, uče poštivati jedni druge i pomagati jedni drugima, uče biti iskreni i velikodušni. Za njih je obitelj kao mali probni poligon, prije nego što krenu u vanjski svijet koji će prema njima biti okrutniji i zahtjevniji.

Duhovni pozivi izviru iz obitelji

Sve ove dragocjene prednosti bit će čvršće i trajnije, intenzivnije i plodnije ako velika obitelj kao svoje pravilo i temelj preuzme nadnaravni duh Evanđelja, koji sve produhovljuje i čini vječnim. Iskustvo pokazuje da u tim slučajevima Bog često premašuje uobičajene darove Providnosti kako bi darovao poseban poziv – poziv na svećeništvo, na redovnički život, na najveću svetost.

Često se s dobrim razlogom ističe da velike obitelji prednjače kao kolijevke svetaca. Možemo navesti, među ostalima, obitelj sv. Luja, kralja Francuske, u kojoj se rodilo desetero djece, sv. Katarinu Sijensku koja je došla iz obitelji s dvadeset i petero djece, sv. Roberta Bellarmina iz obitelji s dvanaestero djece, te sv. Pija X. čija je obitelj imala desetero djece.

Svaki je poziv tajna Providnosti; ali ovi slučajevi dokazuju da veliki broj djece ne sprječava roditelje da ih izvanredno i savršeno odgoje. Također pokazuju da taj veliki broj ne ide na štetu njihove kvalitete, s obzirom na fizičke i duhovne vrijednosti.

Budnost i djelovanje u velikim obiteljima

I posljednja riječ za vas, voditelji i predstavnici udruga velikih obitelji Rima i Italije.
Pazite da utisnete pečat budne i plodne dinamike na djela koja namjeravate izvršiti u korist dostojanstva velikih obitelji i za njihovu ekonomsku zaštitu. S obzirom na prvi od tih ciljeva, držite se direktiva Crkve; a s obzirom na drugi, morate iz letargije probuditi onaj dio društva koji još nije svjestan svojih društvenih odgovornosti.

Providnost je božanska istina i stvarnost, ali ona želi iskoristiti ljudske suradnike. Obično se pokrene i dolazi nam u pomoć kada ju pozove i praktički dovede ljudska ruka; voli biti skrivena iza ljudskog djelovanja. Ne smijemo zatvarati oči pred činjenicom da još uvijek postoji znatan broj onih koje bivaju bacani naprijed-natrag između manjih poteškoća i stvarne oskudice, bez vlastite krivnje. Vaše djelovanje mora biti usmjereno na to da se te ljude zakonski zaštiti, a da im se u hitnim slučajevima osigura dobrotvorna pomoć. Svako pozitivno postignuće na ovom polju je poput čvrstog kamena koji se ugrađuje u strukturu države i Crkve; to je najbolja stvar koju možete učiniti kao katolici i kao građani.

Zazivajući Božju zaštitu na vaše obitelji, stavljajući ih pod nebesku zaštitu Svete Obitelji Isusa, Marije i Josipa, udjeljujem vam od sveg srca očinski apostolski blagoslov.


Papa Pio XII. – Catholic culture
Prevela: Anđela Pivac
Foto: Žena vrsna

Avatar
Žena Vrsna

Žena vrsna vrijedi više nego biserje. Srce njena muža bez straha se može u nju pouzdati, ona mu uvijek čini dobro. Vješto i neumorno radi na njivi Gospodnjoj, tražeći i vršeći volju Božju. U njoj nema straha, osim straha Božjega pa se smije svakom novom danu uživajući u plodovima svojih djela.