VELIKI PETAK – SKROVITA VELIČINA ISUSOVE OSOBE
Evo drvo križa – na kome je Spasitelj svijeta visio! Dođite, poklonimo se! Klanjamo se iz zahvalnosti, strahopočitanja, ljubavi pred Kristovim križem. Padamo na koljena pred činjenicom Isusove nasilne smrti. Isusova smrt zapravo je znamen smrti svakoga čovjeka, pa i naše vlastite smrti. Svi ćemo jednom poći istim putem kojim je išao Sin Čovječji, kojim su išli svi ljudi prije nas, a krenut će i oni što dolaze nakon nas. Unesimo se malo u dramu ove smrti, u dramu Isusova procesa, osude, nošenja križa te sramotne smrti na križu. U tragediju ljudske patnje i križeva, jer sve stoji u jednome velikom surječju i suodnosu.
Isusova patnja znamen je patnje svih potlačenih
Isusova patnja – od Getsemanija pa do trenutka kad je ispustio svoj duh – drama je to do kraja pogažena ljudskoga dostojanstva. U toj Isusovoj drami, u svoj nepravdi, ili prividu pravde – procesa pred Velikim vijećem, Herodom i Pilatom – kad su pale sve maske ljudske pravde, možemo nazrijeti sve suvremene tragedije, svu patnju čovjeka i čovječanstva, svu nepravdu koja se i danas nanosi stotinama milijuna ljudi. Isusova patnja znamen je patnje svih obespravljenih, potlačenih, pretučenih, bičevanih, teroriziranih.
Prepoznat ćemo tu i stranicu svoga vlastitoga života, svojih patnja i križeva, svoga života obilježena trajno patnjom, bolima, strahom, bolestima, prolaznošću i konačno smrću, na koju najradije i ne mislimo. Istodobno nam se danas otkriva i posve drugo lice zatamnjene i osjenjene strane, naime, nakon pomrčine Golgote slijedi uskrsnuće: Jer, gle, po drvu križa dođe radost u cijeli svijet…
Po drvu križa dođe radost u svijet
Kako doprijeti do toga temeljnoga osvjedočenja i uvjerenja koje je sadržano u tim riječima o križu?
Pratimo pomno sve prizore koji prethode Isusovu uhićenju i osudi. Lako ćemo uočiti da iza svekolika opisa mržnje i fanatizma, straha i bijedne slabosti imamo na zaslonu nešto što sja neobičnošću i nesvakidašnjim te svemu pruža posve drukčiju perspektivu.
Otkrit ćemo trag snažniji i jasniji od posvemašnje zbunjenosti, od sve kaotičnosti i zloće ljudi koji Isusa okružuju, optužuju, tuže, sude i na kraju mu presuđuju. Otkrit ćemo, ako smijemo tako reći, tragove: Božje tragove koji su neizbrisivi i neuništivi.
Naime, već na samom početku Isusove muke, za Isusove uhidbe u Getsemaniju, imamo mjesto koje nam krajnje neobično zvuči. Na upit koga ta svjetina u noćne sate traži, odgovara Isus: To sam ja! Ja sam taj! U tome izričaju Ja jesam sadržano je daleko više nego što mi činimo kad nas primjerice policija legitimira tražeći naše osobne podatke, našu osobnu iskaznicu ili dokumente. Kao da im Isus želi reći: Da, to sam ja. Ja sam nešto više nego vi mislite u svojim glavama i svome predodžbenom svijetu.
Naime, riječ je o Isusovu nutarnjem identitetu, o najintimnijoj strani njegova bića i bitka. On je s druge strane. Možete vi uhapsiti mene, možete me i uništiti, ali u meni je nešto što se ne da ničim uništiti. Tako bismo mogli opisati taj susret i izričaj. Naime, u Starom zavjetu, to: Ja jesam – može izgovoriti samo Bog. Bog jest, čovjek nije, čovjeka nema, on to što jest može zahvaliti samo Bogu.
Razgovor s Pilatom očituje Isusovu nadmoć nad tim rimskim namjesnikom
Zbog svoga pred Velikim vijećem i svećenstvom Ja jesam Sin Božji Isus je otišao u smrt. Potpisao je svoju vlastitu smrtnu osudu. Na to se nadovezuje scena pred Herodom komu Isus ne odgovara ni riječi. Ta lisica ne zavrjeđuje ni riječi iz Isusovih usta. Jer, on je zapravo obični lakrdijaš, nasilnik, ubojica, preljubnik, nazovikralj. Zatim prizori u Pilatovoj sudnici. Cjelokupni razgovor s Pilatom očituje Isusovu nadmoć nad tim rimskim namjesnikom koji je stalno u strahu za svoje pozicije, a postaje igračkom židovskih prvaka i mase.
Osuđenik, okrivljenik je nadmoćan nad tim nasilnim pijunom rimske svjetske moći i prevlasti. Na Pilatov upit, je li Isus kralj židovski, odgovara Isus izričajem: Da, ja jesam kralj, ali kralj istine, one posljednje stvarnosti kojoj je sve ovo prolazno podložno. Moja je istina kraljevska. Isus se čak osmjeljuje uskratiti Pilatu odgovor kad ga pita spram njegova podrijetla. Isus uskraćuje odgovor jer ne trpi vanjsku silu ni pritisak, te na njegov upitnik ne može odgovoriti iz svoje intime, iz dubine tajne i onoga najosobnijega što nosi, što u dubinama krije u sebi.
Isus može sebi čak i priuštiti da Pilatu skrene pozornost kako je sva njegova vlast koju obnaša samo delegirana, da je ima od vlasti u Rimu. Da je nema, ne bi imao nikakve ovlasti nad njim. Kad se prevede na naš suvremeni jezik, onda bi pitanje moglo glasiti: Čuj ti, rimski namjesniče! Tko si ti kad skineš sa sebe tu odoru, tu uniformu? Tko si kad više nisi u službi? Tko te još poznaje, tko te uvažava ili cijeni? Tko će te poštivati kad više nisi to što sad jesi?
Dakle, tko je čovjek i što je čovjek? Ne služba, ne funkcija koju obnaša, nego ono što on u svome biću zapravo jest. Tek je to ono pravo u čovjeku i s čovjekom.
Veličina Isusove osobe otkrivena je u poslušnosti
Značajna je još jedna besjeda iz Isusovih usta koju je izustio neposredno prije svoje smrti. Naime, riječ: Svršeno je! (Iv 19,30). Dovršeno je. Ispunio sam svoju životnu misiju, svoje poslanje. Kako međutim čovjek u naponu snage, u sredini svojih dana, kako veli psalmist (usp. Ps 102,25), može reći da je svršeno, da je ispunio misiju, kad je nasilno istrgnut iz svoga života, kad mu je nasilno prekinuta životna nit, i to podmuklo, zaplotnjački, nasilno? Biblija govori o pojedincima koji su u dubokoj starosti otišli iz ovoga života, nasitivši se blagoslova i dana na zemlji. Lako ćemo prihvatiti smrt starije osobe gdje se smrt očekuje. Obično velimo, pa jednom se i to mora dogoditi, i to će jednom doći. Ali kad je riječ o mlađoj osobi?
Isus veli: Svršeno je! Sjetimo se prvih redaka naše Biblije. Ondje Bog dovršava šestoga dana proces stvaranja svijeta, a petak je bio kod Židova šesti dan, I ovdje Isus – šestoga dana dovršava djelo novoga stvaranja. Mogao je to reći jer to nadilazi naše ljudsko poimanje i shvaćanje. Njegov je život poprimio takve obrise koji su zračili punim smislom. Živio je sretnim životom, puninom života. Živio je iz Oca i za Oca koji je temelj njegova bitka. Ispunjavao je volju svoga Oca i stoga je mogao reći da u ruke Očeve predaje duh svoj. U trenutku njegove smrti Božja je zbiljnost snažnija od svega užasa, jeze, umiranja, svega onoga što prati grozota smrti na križu.
Ne smijemo ni pomisliti da ovim obezvrjeđujemo strahotu smrti i umiranja, kako preskačemo grozu te u svjetlu potonjih događaja umanjujemo strahotu Isusova umiranja na križu. Ne, to nikako. Ali smrt nosi u sebi i kod smirenih, svetačkih likova nutarnju veličinu i dostojanstvo, što je uočljivo primjerice u jednoga Pavla, Ignacija Antiohijskoga, Franje Asiškoga, ili pak novovjekih mučenika koji su spremno išli u smrt, toliki koji su stradali u zlosilnim režimima komunizma ili nacizma.
Smrt je polazak ususret Kristu
Nebrojeni su osuđeni na smrt, pred streljačkim vodom ili pak vješanjem. Primjerice, jedan D. Bonhoeffer piše iz tamnice svoja pisma, a u iščekivanju je onoga što je uslijedilo god. 1945., kad je neposredno pred slom nacizma bio obješen u zatvoru. Otpor i predanje, tako su nazvana njegova pisma i zapažanja iz uzničkih dana. Ima tu i grožnje i jeze pred onim što ga očekuje, ali je zapanjujuće kako čovjek pri punoj svijesti i u najboljim muževnim godinama gleda smjelo smrti u oči, te svome krvniku veli s vješala, kako se on ničega ne boji jer ide ususret Kristu, dok je njega – krvnika – strah za sve i od svega. To su istinski biseri. Ne manjka tu ni žalosti, boli zbog rastanka, samoće. Ali iz svega zrači uvjerenje kako sa smrću ne svršava sve, kako ga Gospodin čeka u vječnosti. Tomu se možemo samo diviti.
I čovjek, suočen sa skorom smrću, pita sama sebe, kako je samo mogao tako polovično ili pak ‘na četvrt’ živjeti. Tek u tim trenutcima, iščekivanja susreta s Kristom, čovjek postaje punim čovjekom, iznutra slobodnim, autentičnim, istinskim, stvarnijim nego prije. O tome govori i sv. Ignacije Antiohijski u svojim pismima, o tome pjeva i sv. Franjo koji pozdravlja sestru Smrt.
Ništa zapravo od svega toga ne bi bilo moguće da nisu imali na životnom zaslonu Isusovu smrt, njegove posljednje ovozemaljske trenutke te nadu s kojom je svojom smrću na križu otišao s ovoga svijeta.
Sva trojica sinoptika, i Matej i Marko i Luka, izvješćuju kako je u trenutku Isusove smrti – od šeste do devete ure – tama prekrila svu zemlju, kako je sunce pomrčalo. Kao da se želi reći, za smrti bilo kojega čovjeka, a pogotovo za smrti osobe kakva bijaše jedinstvena – Isusa Krista – zalazi sunce, nastaje pomrčina. Slika sunčeva zalaska veli nam da ništa ne će nestati i propasti od onoga što je danju izraslo i rascvalo se. Svanut će novo jutro – jutro Uskrsa.
fra Tomislav Pervan – Žena vrsna
Foto: K. Mitch Hodge – Unsplash
