Rođen sam u voljenoj vjerničkoj zajednici protestantske Majke Crkve (Reformatorska Crkva), koja ispunjava snažnom i izvornom pobožnošću, iako, u mojem slučaju, ne i puninom vjere. Dobar primjer mojih roditelja i crkve zaslužan je za moju vjeru. Vjera mojih roditelja, vjeroučitelja, svećenika, rodbine mnogo je učinila u njihovim životima, a to je bilo dovoljno da nadomjesti brojne nedostatke. Evo zašto sam odlučio postati katolik.
Iako sam odrastao u drugačijem okruženju ipak sam kasnije odlučio postati katolik
Naučili su me onomu što C. S. Lewis naziva osnovama vjere (Kršćanstvo nije iluzija), a to je Biblija. Ali nitko ne čita Bibliju kao da je izvan ovoga svijeta ili kao anđeo; naša crkva omogućuje prizmu kroz koju čitamo, poput šarenih naočala, okvir, obzor i granice unutar kojih razumijevamo napisano. Moje naočale bile su one nizozemske kršćanske denominacije kalvinista, a moje su se granice branile od svega katoličkoga. Na Katoličku Crkvu se gledalo s velikim oprezom i sumnjom. S obzirom na to da sam odrastao u vrijeme 40-ih i 50-ih godina prošloga stoljeća, ta je sumnja zasigurno bila obostrana. Obje su crkve bile uvjerene da će ona druga završiti u paklu. Kršćanski je ekumenizam mnogo djelovao na tom polju i doprinio međusobnom razumijevanju.
Ispravan pogled donijeli su mi – liturgičari
Kalvinisti, poput većine konzervativnih protestanata, vjeruju da je katoličanstvo ne samo hereza već i idolopoklonstvo; katolici štuju Crkvu, Papu, Djevicu Mariju, svece, ikone i još mnogo toga. Brojne ljudske tradicije pridodane su u katoličanstvo; tradicije, doktrine i dogme koje su kontradiktorne (čudio sam se kako to oni ne shvaćaju), a najviše od svega, oni vjeruju u nekakvo drukčije evanđelje, religiju; ne znaju kako dospjeti u Raj. Pokušavaju zaslužiti dodatne bodove dobrim djelima umjesto da se prepuste Isusu svojemu Spasitelju. Očito ne poznaju Bibliju.
Nikada me nisu učili da mrzim katolike, nego da ih žalim i budem na oprezu zbog njihovih zabluda. Naučili su me istinskoj bojazni za istinu koja i danas nedostaje u mnogim katoličkim krugovima. Tipično kalvinističko antikatoličko stajalište utemeljeno je na procjeni očito lažnih dokaza, ozbiljnim pogrešnim zaključcima, a ne na predrasudama i nepoštenim racionalizacijama.
Iako sam to smatrao poganskim više no kršćanskim, bogatstvo i misterij katoličanstva me opčinjavao – za to su zaslužni avangardni liturgičari koji su me polagano tijekom 60-ih godina razoružavali. (Bog je umjesto progona američkoj crkvi poslao liturgičare.)
Beskonačna i sveobuhvatna istina bila je razlog zašto sam odlučio postati katolik
Prva moja neovisna misao o religiji koje se sjećam bilo je pitanje koje sam postavio ocu, crkvenom starješini, dobromu, mudrom i svetom čovjeku. Bio sam zapanjen time što mi nije znao odgovoriti na to zašto mi kalvinisti polažemo pravo na apsolutnu istinu i nitko drugi, a tako nas je malo. Zar je Bog ostavio sve ostale u zabludi? Posebno ostale kršćane? S obzirom na to da nije bilo odgovora, zaključio sam da je istina o Bogu mnogo tajanstvenija – prekrasno i neugodno tajanstvenija – od ičega što se može spoznati. (Kalvinisti to ne poriču, ali i ne poučavaju. Uvjereni su u Božju vrhovnu vlast, ali bez pouzdanja u Božja otajstva.) To uvjerenje o istini koja je beskonačna i sveobuhvatna, nije oslabilo. Čak ni nepogrešivo vjerovanje ne može obuhvatiti sve ono što je Božje.
Shvatio sam još nešto u mlađoj dobi, pomalo nejasno, ali snažno – istina o Bogu mora biti puno jednostavnija od one kojoj su me poučavali, a istovremeno i složenija i tajanstvenija. Sjećam se iznenađenja mojega oca kada sam mu to obznanio (zahvaljujući Božjoj milosti, a ne mojoj inteligenciji osmogodišnjaka): „Oče, sve što učimo u crkvi i sve što piše u Bibliji, svodi se na jedno, zar ne? Samo za jedno treba brinuti?“ „Ne mora biti tako, mnogo je toga, ako to misliš?“ „Pa mislim da Bog želi da ga pitamo što on želi da mi činimo, a onda da tako i postupamo, zar ne? Umjesto da se sami zapitamo, pitamo Boga!“ Iznenađen, otac odgovori „Znaš, u pravu si!“
Što ćeš ti učiniti za mene?
Nakon osmogodišnjeg osnovnog školovanja, roditelji su mi ponudili izbor između dvije srednje škole: javne i kršćanske (kalvinističke), a ja sam odabrao ovu drugu, iako je to značilo i opraštanje sa starim prijateljima. Školu je vodila sestrinska kršćanska reformatorska denominacija. Ne znam zašto sam tada tako odabrao. Providnost djeluje nama nepoznatim načinima. Nisam bio pretjerano religiozan, strastvenije sam navijao za momčad baseballa iz New Yorka i s manje krivnje nego ljubavi za Boga.
Pobijedio sam na natjecanju u pisanju eseja na temu Velikoga inkvizitora koji sam interpretirao kao antikatoličku i antiautoritarnu priču Dostojevskoga. Crkva se poput komunizma doimala kao velika, mračna totalitaristička prijetnja.
Zatim sam upisao kalvinistički studij koji je uvelike utjecao na malenu lokalnu sredinu (Grand Rapids, Michigan) jer ozbiljno shvaća obrazovanje, ali i samu vjeru. Upisao sam se u svojevrsno sjemenište iako se nisam smatrao osobno pozvanim od Boga da postanem svećenik, ali pomislio sam da bih se mogao okušati u tomu. Duboko me se dojmila slika raspetoga Krista s natpisom „Ovo sam ja učinio za tebe. Što ćeš ti učiniti za mene?
Živa voda bez korita – to je život ako si kršćanin, a nisi odlučio postati katolik
Ubrzo sam se tijekom studija počeo dvoumiti između engleskoga jezika i filozofije; oba su predmeta utjecala na proširivanje mojih spoznaja o Zapadnoj civilizaciji, a samim time i o katoličanstvu. Prvu ozbiljnu sumnju u moja uvjerenja izazvao je cimer anglikanac: Zašto se protestanti ne mole svecima? Nema ništa loše u tomu da se ja pomolim za tebe, zar ne? Pa zašto se onda ne bismo pomolili i umrlima, ako vjerujemo da su u zajedništvu s Bogom na nebu, okruženi tolikim oblakom svjedoka (Hebrejima, 12)? To je bilo prvo ozbiljno pitanje na koje nisam znao odgovor i to me mučilo. Prisustvovao sam anglikanskoj liturgiji sa svojim cimerom i ostao zanesen onim što je opčinilo i Toma Howarda i mnoge druge: nije to samo estetska ljepota, nego punina, čvrstina, sveukupnost doživljenoga.
Sjećam se jedne službe u Calvinu, baptističkom hramu fundamentalista. Nikada dosad nisam svjedočio takvoj vjeri, uvjerenju, takvoj radosti kroz glazbu, takvoj ljubavi za Isusa. Morao sam tu ljubav usmjeriti na nešto, jer Bog je nevidljiv, a mi nismo anđeli. Nije bilo nikakva predmeta u crkvi, tek prazna protestantska crkva, bez slika, bez idola. Shvatio sam zašto su protestanti tako subjektivistički usmjereni: njihova ljubav prema Bogu nije se imala na što usmjeriti. Živa voda koja izvire iz dubina nije imala stvarno korito, obalu da usmjeri njezin tok prema dalekom božanskom moru. Vraćala se sama sebi kao u nekakvo jezero puno morske pjene.
Križ kao simbol ljubljenog Krista
Tijekom boravka u protestantskom kampu, ugledao sam zlatni križ na vrhu stupa s crkvenom zastavom. Pomislio sam kako ljubljeni Krist zahtijeva baš takav simbol. Inače se sve vraća u jezero pjene. Moja je zahvalnost prema Katoličkoj Crkvi bila duboka samo zbog ove relikvije, ove ostavštine njezina iznimna bogatstva. Katolički je akvadukt bio potreban protestantskoj rijeci kako bi dalje širila svoj tok. Da upotpunimo tu metaforu – rečeno mi je da oslanjanje na izvanjske stvari predstavlja bolesnikovo oslanjanje na štaku, a ja sam onda bogalj, zahvalan katoličkoj bolnici (a to je sama Crkva) što je odgovorila na moje potrebe.
Mislio sam kako dobri protestanti mogu štovati poput anđela, ali ja to nisam mogao. Naposljetku sam shvatio da ni oni to ne mogu. Njihove su uši služile kao štake za hodanje, kao oslonac, ali ne i njihove oči. Pjevali su prekrasne himne, kojima bih rado zamijenio neke liturgijske dijelove mise koje nitko ne pjeva – njihova je slušna slikovitost njihov oslonac. Mislim da će u Raju protestanti poučavati katolike pjevanju, a katolici će podučavati protestante plesu i klesanju.
S vremenom sam razvio duboku privrženost, intelektualnu i estetsku ljubav prema svemu srednjovjekovnomu: gregorijanskim napjevima, gotičkoj arhitekturi, filozofiji, spisima itd. Osjećao sam se pomalo krivim jer je to bilo katoličko doba. Mislio sam da mogu razdvojiti kulturološke forme od katoličke biti, kao što je moderna crkva razdvajala svoju bit od tih odbačenih formi. Ipak, osjećao sam njihovu prirodnu povezanost.
Sazrijevanje osobne vjere
Jednog ljeta, na plaži u New Jerseyju, čitao sam sv. Ivana od Križa. Nisam mnogo razumio, ali sam znao sa sigurnošću da je tu riječ o nečemu stvarnomu, toliko masivnom poput planinskog lanca. Osjetio sam kao da izlazim iz nekakve spilje u kojoj sam živio i spoznao vanjski svijet nevjerojatnih razmjera. Iznad svega, bilo je tu dimenzija svetosti, dobrote, čistoće srca, poslušnosti prvoj i najvećoj zapovijedi, prihvaćanje Božje volje, one apsolutne koju sam otkrio u dobi od osam godina.
Daleko sam ja od svetosti, ali me to nije spriječilo da joj se izdaleka divim; onaj tko boravi u dolini, cijeni planinske vrhove više od onoga tko zakorači na sam vrh. Čitao sam i druge katoličke svece i mistike i otkrio jednaku stvarnost neovisno o njihovim različitim stilovima izražavanja (čak i sv. Tereza od Djeteta Isusa). Bio sam uvjeren da je to ista ona stvarnost koju su me roditelji i učitelji naučili voljeti, samo dublja verzija svega toga. Nije se činilo strano i neobično. Nije to bila neka druga religija već sazrijevanje moje vjere.
Kako sam odlučio postati katolik, a ne ostati protestant?
Jednom mi je profesor dao zadatak da preispitam određene tvrdnje Katoličke Crkve. Osnovna je tvrdnja ona povijesna: Krist je uu temelji Katoličku Crkvu, dakle, prisutan je povijesni kontinuitet. Ako je to istina, morao bih i sam biti katolik iz poslušnosti volji mojega Gospodina.
Učitelj je objasnio protestantsko uvjerenje rekavši kako katolici optužuju protestante da potječu od Luthera i Calvina; ali to nije točno; potječemo od Krista. Krist nije zamislio crkvu u katoličkom smislu već u protestantskom. Katoličko dotjerivanje jednostavne protestantske crkve o kojoj piše Novi Zavjet razvilo se tijekom srednjega vijeka poput školjaka što se hvataju za trup broda, a protestantski reformatori samo su očistili trup od poganskih nametnika. Katolici, s druge strane, vjeruju da je Krist ustanovio Katoličku Crkvu i da su dogme i običaji, koje su protestanti smatrali školjkama nametnicima, zapravo neodvojivi dijelovi broda poput drvenih greda od kojih je sačinjen.
Smatrao sam da sam ovime doveo u pitanje katoličke tvrdnje, a to mi je značilo stoga što sam bio zabrinut svojim zanimanjem za sve katoličko i smatrao ga opasnim. Dio mene želio je otkriti autentičnost Katoličke Crkve (avanturistički dio), a drugi je dio želio dokazati njezinu nepostojanost (konformistički dio). Prvi dio mene radovao se otkrivši u ranoj crkvi elemente katoličanstva kao što su središte euharistije, njezina stvarna prisutnost, molitve upućene svetima, pobožnost Mariji, inzistiranje na vidljivu jedinstvu i apostolsko sljedovanje. Nadalje, crkveni oci, redovnici djelovali su više katolički nego protestantski, primjerice sv. Augustin, moj omiljeni svetac i uzor većini protestanata. Očigledno bi danas i Augustin i Jeronim i Ignacije Antiohijski, Antun Pustinjak, Justin Mučenik, Klement Aleksandrijski ili Atanazije bili katolici, a ne protestanti.
Pitanje crkvenih povijesnih korijena bilo je ključno za mene, jer ono što sam shvatio jest da je Katolička Crkva kao nepobitna povijesna činjenica veličanstvena i neuništiva. Bila je to Noina arka koju je sam Isus poslao na plovidbu. To je otkriće djelovalo poput spoznaje prave pravcate arke koja i danas plovi morima povijesti! Poput bajke koja je oživjela, poput mita koji se obistinio, kako tvrdi C. S. Lewis, za utjelovljenje.
Ljepota, mudrost i svetost Crkve spriječili su me da je nazivam lažljivom
Paralela između Krista i crkve, utjelovljenja i crkvene povijesti, nastavlja se i dalje. Smatram da kao što Isusov identitet sam sebe potvrđuje i tjera nas na izbor između dvije stvarnosti, Njegove neprijatelje ili Njegove štovatelje, one koji ga nazivaju lašcem i one koji ga nazivaju Gospodinom, tako i Katolička Crkva tvrdi da je jedina istinita, ona koju je Krist ustanovio, i time nas tjera da se izjasnimo ili protiv nje kao arogantne, bogohulne i zle ili za nju, za ono što tvrdi da jest. Kao što Isus stoji kao apsolutna iznimka iznad svih drugih učitelja kada prihvaća biti čovjekom više nego učiteljem, tako i Katolička Crkva stoji iznad svih drugih denominacija kada tvrdi da je utjelovljeno Tijelo Kristovo bezgrešno, jedinstveno, sveto, predstavljajući prisutnoga Krista u euharistiji. Nisam mogao ostati na pola puta, između dvije strane, ekumenski gledano, diveći se postrance. Morao sam uzviknuti „Raspni!“ ili „Hosana!“; ako je već nisam mogao voljeti i vjerovati u nju, morao sam je prezirati i suprotstaviti joj se.
Ali nisam je mogao prezirati. Njezina ljepota, svetost i mudrost, poput Kristove, spriječila me da je nazivam lažljivom ili luđačkom, kao što me spriječila da takvim nazivam Krista. Jednostavna logika ponudila mi je mogućnost: ovo mora biti ona Crkva koju je moj Gospodin meni namijenio – moj Gospodin, za mene. Pa ako je On moj Gospodin, neka ona bude moja Crkva.
Krist je ustanovio Katoličku Crkvu, zato sam odlučio postati katolik
Mnogo je čvorova na užetu kojima sam se ukrcavao na arku, premda je ovaj – Krist je ustanovio baš ovu Crkvu i to je povijesna činjenica – bio središnji i odlučujući. Knjiga Ronalda Knoxa The Belief of Catholics najviše je utjecala na mene u ovom smislu. On i Chesterton govorili su s autoritetom, a ne tek kao obični zapisničari. Čak je i C. S. Lewis, omiljen među evangelicima, zvučao većim dijelom katolički. Nedavno objavljena knjiga kalvinističkog autora Johna Beversluisa, srednjoškolskog kolege, pokušava razoružati Lewisove argumente, ali Lewis ostaje netaknut dok Beversluis djeluje poput ateista. Lewis je jedini autor u kojega sam imao povjerenje i potpuno razumijevanje. Ali vjerovao je u Čistilište, stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji, no ne i istočni grijeh. Nije bio kalvinist, prije je bio srednjovjekovan.
William Harry Jellema, najveći učitelj kojega sam upoznao, iako kalvinist, pokazao mi je katoličku viziju povijesti filozofije, povezujući grčku i srednjovjekovnu tradiciju i njihov pogled na razum. Zapravo se radi o suprotstavljanju realizma (Akvinski) i nominalizma (Ockham i Luther). Zdravorazumski, mudrost prednjači pred logičkom dosljednošću, unutarnji uvid pred čistom proračunatošću. Protestantsku teologiju počeo sam promatrati kao zaraženu plitkim nominalizmom i Descartesovom uskom scijentifikacijom razuma.
Razum je od Boga i, stoga, pouzdan
Sljedeća povezana razlika jest katoličko uvjerenje, poput grčkih i srednjovjekovnih učitelja, da je razum pouzdan, a ne nužno nedostojan povjerenja unatoč svojemu padu. Griješimo koristeći ga, a samim time pridonosimo i neetičkim utjecajima grijeha. Sam instrument je pouzdan, ali naša uporaba tog istog instrumenta nije.
To se nadovezuje na sljedeću razliku. Katolicima razum nije potpuno subjektivan već objektivan: razum nisu naša ljudski izmišljena pravila za naše osobne misaone procese ili međusobnu komunikaciju, već prozor u svijet. I ne samo materijalni svijet, nego forma, red i objektivna istina. Razum je od Boga. Sva je istina Božja istina. Kada su Platon i Sokrat spoznali istinu, logos, spoznali su Krista, osim ako Ivan ne govori istinu na početku svojega evanđelja. Držao sam govor na Calvinu tijekom kojega sam Sokrata nazvao kršćaninom i izazvao sablazan, što se pamti i 30 godina nakon tog događaja.
Umalo sam ostao protestant zahvaljujući Kierkegaardu, a ne Calvinu ili Lutheru. Njihovo negiranje slobodne volje čini čovjekovo djelovanje potpuno prepuštenim sudbini. Kierkegaard daje savršenu alternativu katoličanstvu, ali individualističku, pesimističku i neracionalnu, napola ljudsku. Mogao je držati svijeću Augustinu i Akvinskomu, mislio sam – jedini protestantski mislilac koji je to mogao – ali bio je tek pobunjenik na Noinoj arci dok su ova dvojica bili kao Noini sinovi.
Što misliti o Svetom Pismu?
Ako je katolička dogma proturječila Svetom Pismu ili samoj sebi, nisam to mogao prihvatiti. Istraživao sam sve nepodudarnosti i zaključio da je riječ o protestantskom nerazumijevanju stvari. Neovisno o nemoralu Crkve tijekom renesansnog razdoblja, ona nikada nije propovijedala krivovjerje. Dojmilo me se takvo licemjerje: čak i kada nije bila dostojna svoje zadaće i poistovjetila djelovanje i propovijedanje, nikada nije smanjila očekivanja. Netko je jednom rekao da je licemjerje posveta poroka vrlini.
Zapanjio me i argument da je Crkva napisala Bibliju: kršćanstvo se propovijedalo i prije nastanka Novoga Zavjeta – to je povijesna činjenica. Kao i to da su apostoli pisali Novi Zavjet, a Crkva kanonizirala, odlučivši koje su knjige božanski nadahnute. Znao sam da posljedica ne može biti neznatnija od uzroka, to nam nalažu logika i zdrav razum. Ne možeš proizvesti nešto iz ničega, ne možeš dati ono što nemaš. Ako Crkva nema božansko nadahnuće, nema nepogrešivosti, nema božanskoga autoriteta, toga također nema ni u Novomu Zavjetu. Protestantizam logično podrazumijeva modernizam. Mora biti ili katolički ili modernistički. To je presudilo. Morao sam birati između domoljublja ili izdaje.
Jedno poslijepodne klečao sam u sobi i molio Boga da odluči umjesto mene, jer iako sam dobar u razmišljanju, loš sam u djelovanju, poput Hamleta. Neočekivano, učinilo mi se kao da me Augustin i Akvinski i tisuće drugih svetaca i mudraca dozivaju na veliku arku: „Ukrcaj se! Zbilja smo ovdje. Još smo živi. Pridruži nam se. Evo Tijelo Kristovo.” I rekao sam DA. Moj su razum i osjećaji davno odlučili, volja je bila posljednja.
Naša ulaznica u Nebo je već plaćena
Ostalo je razriješiti posljednje: opravdanje po vjeri, središnja misao reformacije. Luther je bio u pravu: doktrina se spominje u Poslanicama Rimljanima i Glaćanima. Ako Katolička Crkva podučava drukčije evanđelje spasenja po djelima, tada je to krivovjerje. No naišao sam na još jedan slučaj nerazumijevanja. Pročitavši Tominu Summu i zaključke Tridentskog koncila, shvatio sam da su jednako ustrajni u milosti kao i Luther i Calvin. Bio sam presretan spoznavši da i Katolička Crkva poznaje Bibliju!
Naša ulaznica u Nebo, prema Svetom Pismu i crkvenoj dogmi, nisu naša dobra djela ili iskrenost, već vjera koja nas združuje s Isusom. On nas spašava, ne spašavamo se sami. Nevjerojatno je da 9 od 10 katolika toga nije svjesno, a to je središnja dogma kršćanstva. Protestanti su u pravu: većina katolika zbilja vjeruje nešto sasvim drugo. Više od 90% studenata koje sam anketirao, a školovali su se barem 12 godina u katoličkim školama, tvrdi da očekuju Raj zato što se trude najbolje što mogu, suosjećajni su prema svima i iskreni. Rijetko spominju Isusa. Pitajući ih zašto se nadaju spasenju, spominju sve osim Spasitelja. Tko ih je poučavao? Tko su im autori školskih udžbenika? Ti učitelji oduzeli su našoj dragocjenoj djeci nešto najvrjednije na svijetu, skupocjeni biser, njihovu vjeru. Isus je upravo na to i upozoravao.
Dobra djela plod su suradnje s Bogom
Katoličanstvo naučava da smo spašeni po vjeri, milošću, po Kristu, međutim, malo katolika to shvaća. A protestanti naučavaju da istinska vjera nužno daje dobre plodove. Temelj reformacije počiva na sporu između korijena i cvata istoga cvijeta.
Premda Luther ne poriče dobra djela, povezuje ih s vjerom jednom tankom niti: ljudskom zahvalnošću. Kao znak zahvalnosti za Božji dar spasenja, koji prihvaćamo vjerom, dobra djela činimo iz te iste zahvalnosti. Ali to je samo jedan osjećaj koji je u potpunosti ovisan o nama. Katolička poveznica vjere i dobrih djela daleko je jača i pouzdanija. C. S. Lewis piše o tomu u najboljem uvodu u temelje kršćanstva o kojima sam čitao. Ontološka stvarnost, nadnaravan život, posvećujuća milost, Božja prisutnost u duši – sve to primamo po vjeri iz koje potom proizlaze dobra djela. Bog na jednu stranu ulazi, na drugu izlazi: ono što primamo s vjerom (Božji život) dajemo djelima, našom slobodnom suradnjom.
Bio sam nezadovoljan i Lutherovim učenjem o opravdanju kao jednoj fikciji s Božje strane, a ne zbiljskom događaju; Bog gleda na kršćane kroz Krista, vidi Njegovu pravednost i prenosi je na nas. Kao što katoličanstvo nalaže, Bog nam pruža Krista u krštenju i po vjeri (objedinjeno u Novom Zavjetu). U ovom slučaju, fundamentalisti, posebno baptisti, zvuče više filozofski nego kalvinisti i luterani. Njihov jezik, sličan parolama i satiri, točan je kada govore o prihvaćanju Krista kao osobnog Spasitelja.
Medeni mjesec je prošao, ali brak je čvrst
Iako su moje sumnje razriješene i odabir učinjen 1959. godine, posljednje godine na Calvinu, pripadnost je postala stvarna tek godinu kasnije na Yaleu. Roditelji su bili užasnuti, tek su postupno počeli shvaćati da nisam poludio ili izgubio dušu, da su i katolici kršćani, a ne pogani. Bilo je to iznimno teško jer sam inače povučenije i nježnije naravi i nema mi gore od povrede onih koje volim. Patio sam kao i oni. Ali Bog veličanstveno povija rane.
Sretan sam kao katolik već mnogo godina. Medeni je mjesec prošao, ali brak je čvrst. Poput drugih obraćenika, bio sam pozvan ukrcati se na plovidbu arkom ne od strane katolika koji pokušavaju predstaviti crkvu kao onu koja se prilagođava duhu vremena i ista je kao i sve drugo suvremeno, već od strane onih koji drže do drevne i ortodoksne vjere u svoj njezinoj punini i proročkim izazovima u svijetu. Minimalisti koji pokušavaju svesti čudesa na mitove, dogme na mišljenja, a Tijelo Kristovo na psihosocijalni klub, oduvijek su izazivali moj gnjev, sažaljenje, ali i dosadu. Kao i politički pokreti maskirani u religiju. Sretan sam kao dijete što mogu slijediti Kristova namjesnika na zemlji gdje god me vodi. Ja volim sve ono što on voli; ostavljam sve ono što on ostavlja, slijedim ga tamo gdje me usmjerava. Jer je Gospodin rekao Petru, svojemu nasljedniku – Tko tebe sluša, mene sluša. Zato sam katolik: jer sam kršćanin.
Peter Kreeft – Peter Kreeft
Prevela: J.M.
Foto: StockSnap – Pixabay
