Tri studentska problema bl. Pier Giorgija Frassatija

Provodim život posvećen učenju, kao brodolomac koji se očajnički bori s valovima, uvijek se nadajući sidru spasa; i tako sam zadubljen u skripte koje me gotovo posve okružuju nastojeći me udaviti u toj borbi kako bih mogao doći do luke koja bi bila ispit.

56

Svakodnevni napor u učenju Pier Giorgija je oblikovao na putu svetosti

Čitave knjige Luciane Frassati posvećene su ljubavi njezina brata Pier Giorgija prema svim sportovima, njegovoj ljubavi za bezbrojne izlete u Alpe, ljubavi prema prirodi i tako dalje. U njegovoj osobnosti vladala je simpatija prema čitavoj stvarnosti: prema obitelji, prijateljima, studiju, slobodnom vremenu i društvenom zalaganju.

Takva ljubav, takav ispravan pojam o životu ne bi bio moguć bez duboke vjere koja ga je prožimala. Dobro je primijetio Ivan Pavao II. govoreći mladima: „Kršćanstvo daje potpunost i krunu vašoj osobnosti; otvara vas za razmišljanje, za shvaćanje, za radost u svemu što je veliko, lijepo i plemenito u svijetu. Prianjanje uz Krista ne potiskuje, nego širi i uzdiže porive koje je mudrost Boga Stvoritelja položila u vaše duše. Kršćanstvo je radost i tko ga ispovijeda i čini da prosijava u njegovu životu ima dužnost svjedočiti ga i širiti oko sebe. “

U Pier Giorgijevu poletu prema cjelovitom životu, kostur koji je davao postojanost svemu ostalomu bio je studij. Može se također ustvrditi da je, iako se njegov život ne može shvatiti bez vjere, ono što ga je najvećim dijelom oblikovalo, bio svakodnevni napor u učenju.

Upisao je studij kako bi mogao štititi rudare

Godine 1918., upisao se na Politehniku u Torinu na smjer mehaničkoga inženjerstva sa specijalizacijom u rudarskom inženjerstvu. Izbor toga smjera nije bio slučajan. Postati inženjer rudarstva za njega je značilo nadu da će moći učiniti nešto pozitivno da olakša teške napore i patnju rudara. Nije propuštao priliku govoriti o njima, predstavljajući ih uvijek kao svoje rudare. Bili su najjadnija klasa među svim zaposlenima u industriji, a on je bio odlučan stati na njihovu stranu i živjeti i boriti se s njima.

Kako je sam rekao, uvjerio se da može više učiniti kao laik nego kao svećenik. „Jednoga ranog  jutra išla sam s njim u crkvu svetoga Martina. Razgovarajući s njim, upitah ga što bi želio postati. Odgovorio mi je da bi htio postati svećenik, ali je dodao: ‘Na svaki način želim pomoći svomu narodu, a to bolje mogu kao laik, nego kao svećenik, jer kod nas svećenici nisu toliko u kontaktu s narodom kao u Njemačkoj. Kao inženjer rudarstva mogu, dajući dobar primjer, djelovati na mnogo učinkovitiji način. ‘“

Ipak, nikada nije postao inženjer rudarstva i nemalo je patio kada se morao odreći svoga sna da bi se priklonio planovima koje je obitelj za nj imala.

Studij kao oružje apostolata

Neizostavan uvjet da bi čovjek mogao sa sviješću o stvarima ući u ovaj ili onaj sektor industrijske djelatnosti, da bi utjecao na njihovo tkivo i pridonosio da se uklone najveće neprade, jest profesionalna kompetencija. To je cilj koji si je postavio Pier Giorgio u svom svakodnevnom učenju. Studij kao oružje apostolata, dakle. I to dobro tumači teško zalaganje koje je studij za nj predstavljao; zalaganje o kojem se nalaze česti tragovi u gustoj mreži pisama, gdje se često govori o poteškoćama i surovosti sveučilišnog studija. Svaki student će se moći pronaći u ove tri poteškoće koje su Pier Giorgija mučile tijekom studiranja:

1. Od danas samo učim, ne zovi me nikuda

„Idem u Torino s čvrstom odlukom da ne viđam više nikoga i da ovih posljednjih dana zdušno učim kako bih mogao položiti ispit. Bojim se samo da neću znati to održati i stoga te molim da moliš za mene kako bi mi Bog dao željeznu volju koja se ne povija i ne malakše u njegovim planovima.“

Nema sumnje da ga njegova velika vitalnost ne bi odvela da potraži manje naporne aktivnosti i one koje donose neposrednu korist, ali studij je za nj postao uvjet života od kojega nije kanio odustati. Ipak, tu teškoću studija živio je isto kao i njegovi vršnjaci; kada naime poziva drugove iz kružoka Cesare Balbo da se ne gube u tisućama drugotnih stvarčica, osjeća i potrebu da pobliže pojasni kako ta propovijed dolazi s propovjedaonice koja nije uvijek besprijekorna.

Došao je gotovo do osjećaja kako je ogrubio za nekih popodneva dok se hodajući prostorima Politehnike strašio od dvorane za ispite.

Može nas malo čuditi njegovo polaganje računa prijateljima ne samo o svom zalaganju u učenju, nego i o poteškoćama na koje je nailazio, ali to je istodobno bila samo vježba odgovornosti i poniznosti.

2. Često je učio do sitnih sati i osjećao kao da tone između ispitinih rokova

Često je ostajao nad knjigama do ranih jutarnjih sati, no govorio je kako se osjeća kao da tone između različitih ispitnih rokova. Ipak je njegovao mnoštvo književnih interesa. Možda ih je malo znalo da je bučni Frassati beskrajno volio poeziju i umjetnost. Bila je to ljubav koja je pojecala najvjerojatnije od talenta njegove majke. Za vrijeme praznika, u vili u Polloneu, odlazio je učiti na velikom drvetu sekvoji, koja je potjecala iz Kanade, i odande je gromkim glasom deklamirao „lijepu, skladnu, muzikalnu Danteovu poeziju“, pjesnika koji ga je oduševljavao. Ponavljao je napamet bezbroj tercina i prepisivao čitave odlomke – npr. molitvu sv. Bernarda Djevici Mariji – koje je vješao po zidovima sobe za učenje kako bi ih uvijek imao pred sobom.

3. Kod kuće su ga stalno požurivali da se riješi ispita

Kod kuće su ga stalno požurivali da se riješi ispita, a Pier Giorgio je gutao sve više knjiga: „Provodim život posvećen učenju, kao brodolomac koji se očajnički bori s valovima, uvijek se nadajući sidru spasa; i tako sam zadubljen u skripte koje me gotovo posve okružuju nastojeći me udaviti u toj borbi kako bih mogao doći do luke koja bi bila ispit. Um natopljen tom suhoparnom znanošću nalazi s vremena na vrijeme mir i duhovno osvježenje u čitanju sv. Pavla. Želio bih da pokušaš čitati svetoga Pavla, divan je i duša se uzdiže tim čitanjem..“

Važno je samo vjerovati, vjerovati još, vjerovati sve više i više

Raspravljao je s velikim užitkom o bilo čemu, a uvijek je nalazio način da predmet rasprave poveže sa svojom vjerom, kako se sjeća jedan prijatelj: „Beskrajne rasprve, dok smo se vraćali s predavanja ili iz studentskog doma. Najvažnije naše teme bile su od pakla do razloga za molitvu, od teških teoloških problema do prosudbi o događajima toga dana. Zatim bismo zaključili da je bitno bilo vjerovati, vjerovati još, vjerovati sve više i više.“


Ulomak iz knjige Primo Soldi: Pier Giorgio Frassati, prijatelj siromaha

Posebna zahvala izdavačkoj kući Salesiana na dopuštenju za objavu ovog teksta.

Foto: Frassati NYC

Pročitajte još:

 

Print Friendly, PDF & Email
In this article