Nema tako davno da sam jednom pisala o svjedočenju ljubavi između roditelja i djece s posebnim potrebama kada sam ih susrela tijekom sv. Mise. Prošlog sam vikenda Božjom milošću još jednom bila svjedokom ljubavi na djelu kada sam sjedila na sv. Misi u klupi iza prijateljice Marybeth i njezine kćeri, Emily koja je autist.
Prije sam već pisala o Marybeth i Emily i o iskustvu prisustvovanja sv. Misi u njihovom društvu. Ljubav između ove majke i kćeri drži me bez daha godinama, još otkad je Emily bila malena djevojčica. Sada, kao starija tinejdžerica, Emily i dalje svojim dječjim duhom razveseljava u svakoj prilici te me iznova zadivi svojom iskrenom predanošću sv. Misi. Kada bi sv. Misa započela, Marybeth i Emily otvorile bi misal te su zajedno pratile čitanja i molitve pri čemu je Marybeth cijelo to vrijeme prstom pokazivala mjesto na stranici.
Pronašle su sve pripjeve u knjižici s himnima (čuvši kako Emily snažno izgovara Isusovo ime osjećala sam se kao u prvom redu tijekom slavljenja u raju). Kada bi prepoznala biblijske retke i liturgijske molitve, Emily ih je strasno recitirala zajedno s kantorom, đakonom ili svećenikom.
Ples čija koreografija ima obrise božanskog
Tijekom svih godina poznavanja, Emilyn entuzijazam za svaku riječ i molitvu tijekom sv. Mise nikada nije splasnuo. Niti je izblijedio izraz ljubavi između Marybeth i Emily. Način na koji Marybeth zagrli Emily i kako se Emily nasloni na majčino rame – ljuljanje isprepletenih ruku, prislonjena leđa i dodirivanje glavama – ples je čija koreografija ima obrise božanskog.
Iako sam sve to vidjela još i prije, uvijek me oduševe kao prvi put, tako me i ovaj put ljubav između roditelja i djeteta s posebnim potrebama dovela do suza.
Razmišljala sam o Marybeth i Emily i svim ostalim sličnim obiteljima i roditeljima s djecom s posebnim potrebama i o milosti koja se izlijeva u njihovoj prisutnosti. Pitam se znaju li ti ljudi koliko njihova svjedočanstva znače?
U slučaju da ne znaju, želim im pokazati sljedeće pismo:
Dragi roditelji djece s posebnim potrebama,
Mi vas vidimo. (Upotrijebit ću riječ „mi“ jer znam da postoji još mnogo ljudi osim mene koji se jednako osjećaju).
Vidimo na koji se način brinete o svojoj djeci, vidimo pogled ispunjen ljubavlju iz vaših umornih očiju, nježan dodir vaših istrošenih ruku. Možda vas ne vidimo tijekom dugih sati kada kod kuće ispunjavate potrebe svoje djece, kada ste daleko od tuđih pogleda. Ne vidimo vas kada se ustajete usred noći ili izvršavate one teške obaveze iz dana u dan. Možemo samo zamisliti koliko je snage za to potrebno.
No, vidimo vas kada izađete sa svojom djecom među svijet. Ponekad je to za vas ogroman izazov dovesti to slatko dijete na neko mjesto, bilo zbog napora da dođete od jednog mjesta na drugo ili zbog brige hoće li dijete stvarati buku tamo gdje je potrebna tišina. (Shvaćamo ako mislite da vas svi zbog toga promatraju, no glas vaše djece nam ni malo ne smeta – zapravo, nama on zvuči poput rajske pjesme.)
Vidimo vas i zbog toga smo zahvalni. Da niste poveli svoje dijete, mi ne bismo imali priliku svjedočiti takvoj vrsti ljubavi. Ljubav koja daje više kada pomislimo da je to nemoguće. Ljubav koja proizlazi iz djetetovog osmijeha, razgovora, smijeha, glasova, pa čak i kad se uznemire, traže svoje ili se uzrujaju.
Da niste doveli dijete među nas, ne bismo vidjeli živu sliku Božje ljubavi.
Znamo da niste savršeni i da ponekad vaša ljubav nije savršena. (U istom smo košu.) To nas, također, inspirira jer ustrajete čak i kada je teško, čak i kada mislite da ne činite kako bi trebalo, čak i kada niste sigurni je li to što radite zaista pomaže. Obeshrabrenje je dio ljubavi, također, jer smo ljudi i želimo voljeti na bolji način, a čini nam se kao da nam ne ide bez obzira koliko se jako trudili. Nemojte pomisliti ni sekunde da vas osjećaj neuspjeha čini lošijim roditeljem. Čini vas boljim roditeljem. Dokazuje koliko se jako trudite da izvršite svoje obaveze što bolje možete. Da se ne trudite, ne biste imali osjećaj kako niste uspjeli.
Uspjeli ste u najvažnijem: ostali ste vjerni pozivu ljubavi i brizi prema djetetu, Božjem djetetu. Svi mi koji smo tome svjedoci, blagoslovljeni smo.
Znamo i da sve to ne radite da bi vas se uzdizalo i da promatračev izraz zahvalnosti nije ni do koljena svim blagoslovima koje primate samim time što ste roditelj posebnom djetetu. No, svima dobro dođe ohrabrenje s vremena na vrijeme i želimo da znate da vaše životno djelo ne prolazi neprimijećeno.
Neka vam Bog da obnovljene snage dok pijete s izvora Žive Vode. Molimo se da vam neće biti neugodno zatražiti našu pomoć ako vam ikada zatreba i da ćemo vam znati dati podršku kao Tijelo Kristovo.
Vaše je dijete prekrasno, način na koji se brinete o djetetu jest prekrasan. Čast nam je i privilegija biti svjedocima takve ljubavi. U vašem primjeru prepoznajemo Isusove riječi:
„Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio.“ (Iv 15,12)
Maura Roan McKeegan – Catholic Exchange
Prevela: LR
Foto: Hal Gatewood – Unsplash
