Ivan Pavao II. (Karol Wojtyla) rođen je 1920. godine u mjestu Wadowice, u Poljskoj. Nakon gimnazije, za vrijeme njemačke okupacije, studira teologiju na tajnom fakultetu u nabiskupskom dvoru u Krakowu, paralelno radeći u rudniku i tvornici. Za svećenika je zaređen 1946. g. Studij je nastavio na Papinskom sveučilištu Angelicum u Rimu, gdje je postigao doktorat iz filozofije.
Od 1954. profesor je na Katoličkom sveučilištu u Lublinu, 1958. g. je imenovan pomoćnim biskupom u Krakowu, a 1964. postaje nadbiskup. Pavao VI. ga je 1967. godine imenovao kardinalom, a za papu je izabran 19. listopada 1978. Za vrijeme svog pontifikata objavio je niz enciklika, obnovljeni Zakonik kanonskog prava te Katekizam Katoličke Crkve. Preminuo je 2. travnja 2005., a blaženim je proglašen 1. svibnja 2011.
Na originalan način redefinirao pogled na ženu
Kršćanski govor o ženi ne može zaobići antropologiju pape Ivana Pavla II., koji je na originalan i nov način redefinirao pogled na ženu i njezino dostojanstvo. Svojim idejama, ponajprije izrečenima u apostolskom pismu Mulieris dignitatem, a nadahnutima Drugim vatikanskim koncilom, dao je zamaha novom promišljanju uloge i zasluge žene za čovječanstvo. Papa je utjecao na feminizam, antropologiju, etiku, bioetiku i spolni moral. Ovdje ćemo iznijeti samo pojedine dijelove njegove antropologije, budući da je riječ o zaista opsežnom opusu.
Kada se govori o učenju Ivana Pavla II. o ženama, potrebno je uzeti u obzir još neke dokumente i pisma, osobito: apostolsku pobudnicu Familiaris consortio (1981.), encikliku Redemptoris mater (1987.), apostolsku pobudnicu Christifideles laici (1988.), apostolsko pismo Ordinatio sacerdotalis (1994.) i Pismo ženama u povodu svjetske konferencije žena u Pekingu (1995.).
Mulieris dignitatem
Apostolsko pismo Mulieris dignitatem je smješteno unutar dviju specifičnih okolnosti: dolazi kao kruna slavlja Marijine godine 1987/88., s nadnevkom njezina završetka, tj. s Blagdanom Velike Gospe, 15. kolovoza 1988.; i na svoj način produbljuje raspravu Sinode biskupa o laicima u Crkvi od godine 1987. Pismo stiže u jeku feminizma, tj. izjednačenja žene s muškarcem na svim razinama socijalnog, kulturnog, ekonomskog i političkog života; u doba općeg odbacivanja svakog autoriteta, s naglašenim propadanjem institucije braka, privatizacije ljubavi, odbacivanja veličine žene i majke, a u crkvenoj zajednici sa zahtjevom da žena uđe u svećenički i biskupski red.
Velik prinos Ivana Pavla II. u poimanju dostojanstva žene jest njegovo izričito učenje da je žena slika Božja. „Čovjek je osoba: jednako to vrijedi za muškarca kao i za ženu; oboje su stvoreni na sliku i priliku osobnog Boga.” Čovjek je bitno biće relacije, odnosa. Muškarac i žena su dar jedno drugome, i kao takvi se ne mogu ostvariti bez darivanja drugome. U toj bitnoj upućenosti jedno na drugo, papa isključuje bilo kakvu mogućnost da se taj odnos pretvori u odnos gospodarenja: „Žena ne smije postati objekt i posjed muževog gospodarenja.”
Mnogostruki „pozivi” žene u Crkvi i svijetu
O dostojanstvu žene piše da ono upućuje na ljubav koju žena prima u svoje biće da bi ljubila. Dostojanstvo svakog čovjeka i poziva dobiva vrhunsko vrednovanje u sjedinjenju s Bogom, a najsavršeniji primjer tog dostojanstva i poziva je Marija. Vlastitost poziva žene ima osnovno i univerzalno značenje koje poprima konkretan oblik i očituje se u mnogostrukim „pozivima“ žene u Crkvi i svijetu.
„Moralna snaga žene i njezina duhovna sila povezana je sa sviješću da je njoj Bog na poseban način povjerio ljude. Naravno, Bog povjerava svakog čovjeka svima i svakom pojedinom. Ipak to povjerenje na poseban način pripada ženi – baš zbog njezinog ženskog spola – i to na poseban način odlučuje o njezinom pozivu. Iz te svijesti i tog povjerenja izvire moralna snaga žene koja se dokazala u brojnim ženskim likovima Starog zavjeta, Kristovog doba, razdobljima koja su slijedila sve do naših dana.
U svijesti o povjerenoj joj zadaći žena postaje jaka, jaka jer joj je Bog „povjerio čovjeka“, jaka uvijek i svuda, pa i u uvjetima društvene diskriminacije, u kojima možda mora živjeti. Ta svijest i taj temeljni poziv upućuju ženu na dostojanstvo koje je primila od samog Boga, i to čini ženu „jakom“ i učvršćuje njezin poziv.“ Ženino dostojanstvo također ovisi i o njoj samoj, a dano je u isto vrijeme i kao zadatak muškarcu.
Svijet očekuje da se pojavi „genij” žene
Papa ističe kako uspjesi tehnike i znanosti omogućuju neslućeno materijalno blagostanje, koje jednima donosi povlastice, dok druge potiskuje na rub društva. Taj napredak može postupno dovesti ljude do gubitka osjetljivosti za čovjeka i za vlastitu čovječnost. U tom smislu svijet očekuje da se pojavi „genij“ žene koji će jamčiti osjetljivost za čovjeka, zbog toga što je čovjek, u bilo kojim okolnostima, i tako posvjedočiti da je ljubav najveća.
Primjere takvih žena papa navodi i ističe kako se one nalaze u svim razdobljima i u svakoj zemlji. One su svojim kreposnim životom i riječju prenosile vjeru i kršćanski svjetonazor na djecu i ostale članove obitelji. Te žene su sudjelovale u poslanju Crkve unatoč progonima, teškoćama i diskriminacijama. Tako spominje: Moniku, majku sv. Augustina, Makrinu, Olgu iz Kijeva, Matildu iz Toskane, Hedvigu iz Šleske i Hedvigu iz Krakova, Elizabetu iz Thüringena, Brigitu iz Švedske, Ivanu Aršku, Rozu Limsku, Elizabetu Seton i Mary Ward, te naučiteljice Crkve Katarinu Sijensku i Tereziju Avilsku. Tvrdi kako su svete žene uzor svim kršćanima i utjelovljenje ženskog ideala. Kao pravog promicatelja prava žena navodi samog Isusa Krista.
„Novi feminizam“
Feminizam je kroz svoju povijest bio podložan različitim društveno-kulturološkim promjenama. U širem smislu ga je moguće shvatiti kao idejni, kulturološki i politički pokret, kojemu je cilj bio poboljšati položaj žene. „Prvi val“ feminizma započinje krajem 18. st., a obilježile su ga Francuskinja Olympe de Gouge (Deklaracije o pravima žena, 1791.) i Engleskinja Mary Wollstonecraft (Obrana ženskih prava, 1792.) koje su ukazivale na činjenicu da je žena po naravi ljudsko biće, jednako kao muškarac. „Drugi val“ feminizma započinje šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, a „treći“ započinje krajem osamdesetih godina.
U enciklici Evangelium vitae papa Ivan Pavao II. piše da „u kulturnom zaokretu u korist života, žene imaju jedinstven i možda odlučujući prostor misli i djelovanja: na njima je red da postanu promicateljice „novog feminizma“ koji, bez padanja u napast da se posluži „muškaračkim“ modelima, zna prepoznati i izraziti istinski ženski genij u svim očitovanjima društvenog života, djelujući na korist nadilaženja svakog oblika diskriminacije, nasilja i iskorištavanja.“ (EV 99) Nadalje piše kako ženama upućuje hitan poziv da pomire ljude sa životom i da su one pozvane da svjedoče smisao autentične ljubavi. Ističe kako su ljudski odnosi autentični ako se otvaraju prihvaćanju druge osobe koju treba priznati i ljubiti zbog dostojanstva koju ima iz činjenice da je čovjek. Upravo taj doprinos Crkva očekuje od žena, piše papa.
Ženi je na poseban način povjeren čovjek
Žena u stvarnosti posjeduje genij kojeg su potrebni i društvo i Crkva. Ovim ju se ne želi suprotstaviti muškarcu. Međutim, oni dobivaju u muškarcu i ženi odjeke vrijednosti i različite naglaske; upravo je ta različitost temelj obogaćenja. U „geniju žene“ Ivan Pavao II. vidi ženinu posebnu sposobnost prihvatiti čovjeka u njegovoj konkretnosti. Ovu postavku tumači tezom da je ženi na poseban način povjeren čovjek, što se najviše očituje u njezinu majčinstvu, koje može biti fizičko ili duhovno.
Potrebno je naglasiti da Ivan Pavao II., kao i papa Benedikt XVI., genij žene ne gleda samo kroz prizmu majčinstva, nego u njemu vidi i druge sposobnosti koje mogu obogatiti društvo. Za papu Ivana Pavla II. „genij“ je neotuđiv i neodvojiv od naravi svake žene: „Stoga želim, predrage sestre, da se s posebnom pozornošću razmišlja o temi ’ženskog genija’, ne samo kako bih vam priznao crte preciznoga Božjeg nacrta koji se prihvaća i poštuje, nego kako bi mu se dalo više prostora u cjelokupnosti društvenoga, kao i crkvenog života“. (Pismo ženama, br. 10.). Ovdje je jasno da papa „genij žene“ veže uz njezinu narav, stoga i očekuje što veću promociju ženina genija kako bi ona obogatila čitavo društvo.
Iris Tićac u svom članku podsjeća na riječi Ivana Pavla II., koje je izrekao prilikom beatifikacije blažene Marije od Propetoga Isusa Petković u Dubrovniku 6. lipnja 2003. godine. U propovijedi je rekao kako ga lik „blažene Marije Propetoga Isusa vodi k razmišljanju o svim hrvatskim ženama… Mislim na tebe, ženo, jer svojom osjetljivošću, velikodušnošću i jakošću obogaćuješ poimanje svijeta i pridonosiš punini istine o međuljudskim odnosima. Tebi je Bog povjerio na poseban način stvorenja, te si pozvana postati nezamjenjiva potpora postojanju svake osobe.“ U Dubrovniku je ponovno istaknuo da ovo naše vrijeme očekuje „genij žene“.
Nataša Štimac – Žena vrsna
Foto: Heartbeat pictures
