Ako hoćeš poniznost, idi i sramoti svoj ego

poniznost

Navezanost na ljudsko priznanje nas čini robovima

Ponekad negdje u nama čuči rob; navezanost na uspjeh, pohvalu i društveno ostvarenje ispod čega se krije čežnja da nas netko voli. Tada nas želja za biti normalni , pripadati i potpuno se uklopiti u ovaj svijet zapravo uskraćuje za širinu djela ljubavi. Podilazimo istovremeno nekim sitnim ukalupljenostima i trendovima, strahu da ne budemo prihvaćeni, nastojanju da ne odudaramo od uopćenih smjernica ponašanja. Ograničavamo područje širenja srca samo na određene uvjete i to nas čini nedovoljno slobodnima u ljubavi. Isus je rekao da budemo u svijetu, ali ne i od svijeta. No, do koje mjere trebamo biti u svijetu? Do mjere poniznosti, rekla bih.

Možda nas ta lijepa krijepost plaši, jer nam izgleda da ponizna osoba šuti i gubi svoju osobnost, svoje mjesto ostavlja drugome, ne ističe sebe. Nadasve poniznost otvara neslućenu slobodu, prostranstvo radosti i spoznaje Boga. Što se više umanjuje naš „ja“, to više ostavljamo prostora Stvoritelju i Njegovu savršenom nacrtu nas samih.

Biti ponizan znači katkada izreći nešto što će nas stajati nečije simpatije, usuditi se istaknuti istinu kada mala laž slatko zvuči. Ukratko, biti ponizan znači riskirati ugled. Jedan od antibiotika za našu oholost i put prema poniznosti može biti: slobodno opredjeljenje sramotiti svoj ego. Ta odluka se događa negdje iznutra, negdje na granici nas samih i navezanosti na ovozemaljski ugled. Negdje gdje počinje motivacija naših odluka. Pozivam te da zaviriš u samog sebe i pronađeš područja u kojima bi mogao iskušati „samoubojstvo oholosti“ sramoćenjem. Evo nekoliko primjera.

Opsesija vlastitim uspjehom ili stanje uma jednog društva

Bez obzira tko bi stizao u goste, obvezno bih ga dočekala s dobrodošlicom isprika: „Oprostite, nismo stigli srediti“, „Ah, ta djeca, djeca“ , „Da, da, inače trudimo se. Jučer sam pomela i vidi već“. A pod je bio blistavo čist, tek onih nekoliko mrvica ispod stola označavalo je povratak u stanište malim miševima.

Stipe nije smio biti viđen u majicama koje su široke prema dolje. Onda bi takve uljeze, slučajne lutalice među njegovom izabranom reprezentacijom odjeće, nosio baki da ih krati, suzi. Ivana nije smjela izaći iz kuće bez bijelih „starki“, tenisica koje su označavale pripadnost nekom bitnom svijetu. I Žana nije mogla ni slučajno obući široke hlače, nego samo one „na pištolj“ ,što kažu, one sive ili roze ili zelene, a prošle godine samo smeđe i ljubičaste, sada više takve ne. Sada su takve duboko zatrpane i u njima se ne ide. Šime nije mogao zalutati u kafić, a da ne plati prvu rundu. Josip se nije mogao voziti s bilo kime da vide tko mu je u društvu. Hana je morala svakako staviti barem maskaru ili barem maskaru i rumenilo…ne nikako bez pudera, podočnjaci se svakako moraju prikriti jer…  ,,Zamisli da me netko vidi“.

Ona je imala na neki način ugled. Zvjezdana nije mogla bez crvenog laka za nokte; Katarina nije smjela bez nove torbice. Ako bi se koja barem malo zagrebala ili bi se po mrljici dalo barem malo naslutiti da je nošena neko vrijeme, ta bi se istom spremala na žuta reciklažna mjesta i mijenjala, kupovala, uljepšavala njena ruka novim ljepoticama ispod pazuha. Po torbi se poznaju žene. I koliko  se slaže uz cipele. Neki kažu da nije bitno da se torba i cipele slažu. A kad smo već kod cipela… Recimo, djevojka će u diskoteci na muškarcu prvo primijetiti cipele. Dobro, patike…znači, kažu:  seljak…ili cipele…šminker, kažu. I tako: slomljeni zubi, klempave uši, zelene majice, to nikako. Nikako ni naočale one obične, moraju biti crne s jakim okvirima. Te su ugodne oku, upravo dobre. Sasvim pogodne, moderne ili što već.

Jedna trudnoća i skrivanje ispred sladoledarnice

Prva trudnoća. Prva debljina u životu. Prvi komentari. Prvi put šetam po pisti i smijem se slučajnim prolaznicima koji upućuju različita čuđenja mom stasu, mom stomaku.,,Dobila si dva centimetra sa strane. Vidi se, ne vidi se od straga. Znaš, prošli tjedan si bila mršavija. Danas, ah, danas… Koliko si se udebljala? ”

Tada sam prvi puta shvatila koliko volimo mršavost. Koliko se često okolina šokira ljudskom debljinom. Makar se ona zvala i netko.

Radni dan u jutarnjoj smjeni započinjao je u 7:30. Podizanje rolo vrata. Otključavanje. Postavljanje štekata. Zatim, vađenje sladoleda. Vađenje smješka iz novčanika. Otvaranje kase. Otvaranje srca za kupce i prolaznike. Idemo još jednom ispočetka. Dan je započinjao ovako. Nasuprot sladoledarnici bila je Crkva. Tamo je odlazila ujutro. Krajičkom oka bi mjerila poglede. Zrak je čist. Molitva, Izlazak. Opet  provjeravanje. Dolazak na posao. Komentari. Kolegica koja čita žutu štampu. Progone biskupe, progone Crkvu, progone svakoga  za koga naslutiš da započinje na k (kao katolik). A ja sam na „k“. Šutnja ili sramežljivo opovrgavanje. Šutnja. Rad. Zaobilazak teme.

Sram.

Sramota.

Želim biti kao drugi.

Normalna.

Mi smo u svijetu, ali nismo od svijeta.

Sramota.

Bijeg.

Ipak sramota. Biram sramotu. Za Tebe, Isuse, sramota.

Tišina. Tinja zraka srca. Tinjam ja. Počinjem biti ja. Bez svijeta, a u svijetu. Ja bez drugih i s drugima. U blizini Bogu, ja kakvu me zamislio. Naslućujem sebe. Tišina. Sramota. Za Tebe, Bože, sramota.

Odlazak na misu i prihvaćanje sramote zbog dječjih ispada

Znaš, jučer su moja djeca baš izvodila svašta preko Mise. Ono kad se namjesti i umor i početak gladi i traganje za pažnjom i godine. Dvije godine, na primjer. Ona trči naokolo. Okrenem se za njim. Gospođa umiruje. Jedna druga kaže : „Morate ih više stisnuti, valjda bolje odgajati, valjda…“  Možda se nekad i namjesti loš odgoj. Zašto ne? Jednom sam čula, srcem čula šaputanje: „Ovakve mise mnogo vrijede.“Prikazujem. Poravnavam.

Sramota kao molitva. Hvala ti, Gospodine, na ovoj mojoj sramoti, na mom neuspjehu u odgoju, na mojoj djeci koja su neposlušna baš sada kada trebaju biti mirna, hvala na svima koji primjećuju. Koji možda razmišljaju. Neka ova moja bol bude molitva za potrebe svakoga tko pogleda i osudi. I radost. Tolika radost. Radost kao pobjeda nad nemoći bez Božje pomoći. Predanje. Jer sam ne možeš i ne znaš. A kome drugome, nego Svevišnjem u ruke. Bacam se.

Što će reći ljudi? Neka to bude moja sramota

Odlučila sam nedavno, ako se sjećaš, zajedno s tobom, da ću se više potruditi razmišljati o odijevanju na sliku Božju. I onda obučem neku širu suknju. Pred zrcalo. Širi me u bokovima. Neka bude i ova sramota za Tebe. Radost i pobjeda. I dar, jedan osmijeh za Mariju. Njenom srcu jedan cvijet poklonjen. Jedan pokušaj čednosti narastao iz malog sramoćenja.

Što će reći ljudi? Tko zna što on sada misli o meni ? Tko zna … Bog! I neka ostane između mene i Boga. Nemoj se opravdavati. Neka ostane pukotina, malo neznanje u sredini negdje između tebe i osobe. Neka ne znaju tvoju stranu. Neka pomisle. Neka ostane Bogu na dar još jedna mala sramota kao ljubav skrivena ispod glinene posudice.

Kad te pitaju da se pomoliš za njih, odluči i svim srcem moli da nitko ne zna osim Oca. U neznatnosti i šutnji. Prikazuj svoj život i sve što ti Gospodin daje u životu kao molitvu za tu neku nakanu. Koja ti je pala na pamet. I raduj se Božjoj volji, potiho, potajno. U šutnji, kao Marija. Jer nisi nečim ti, nego je samo Bog. On sama dobrota i ljubav prema nama.

Veliki mistici malog ugleda

Znaš, nekad ćeš poželjeti da te pohvale, da saznaju za tvoje dobro djelo. Prepoznaj i ipak prešuti. Prinesi samo Gospodinu u srcu i ne dotiči jezikom. Biraj radije sramotu, kao Božji slabić. Neka tvoja motivacija za dobro djelo ne bude niti duhovna slava, niti to da ćeš biti svetiji od drugih. Raduj se kada pomisliš da gubiš ugled u svom nekom društvu, makar i u navezanosti na dobar uspjeh u pastoralnom djelovanju. Usudi se biti najmanji u Kraljevstvu.

Jednom mi je prijateljica pričala o „jurinima“ koji su se namjerno javno sramotili. Čak su išli do  ekstrema tako da su drugima izgledali kao luđaci. A bili su sasvim zdravi mentalno. Na to su se zavjetovali kako bi radili još više na krjeposti poniznosti. Kažu da su od Boga dobivali posebne mistične darove liječenja i sl. Bili su bliski Nebu, a daleki zemaljskim prioritetima.

Postaj sve prazniji egom, hitaj prema svetosti!

Pozivam tebe i sebe samu da krenemo u suprotnom smjeru kazaljke ovog svijeta. Riskirajmo za svetost. Birajmo radije teže puteve. Puteve unutarnjeg opredjeljenja protiv oholosti. A oholost je vodilja ovog svijeta. Ona para tkanine kojima nas svetost želi zaogrnuti. Kada ti oholost šapće, izgovori ju naglas i osramoti svoj ego.

Kada te povrijede zbog odabira „sramoćenja ega“, raduj se. To je Božji dlan koji te želi pomaziti da se naučiš biti sve ponizniji i sve to tiši. I sve to bliži. Bliži Presvetom Trojstvu. A svijet? Tvoja odjeća, tvoj stalež, tvoj ego polako će sagorijevati, a rast će iz tvog srca neodoljivi osmijeh koji nalikuje Gospodinovu. Samo ti i osmijeh. Bez ostaloga, nepotrebnog, preteškog za ući u Nebo.

Ne boj se, idi i sramoti se. Budi drugačiji! Idi i pobjeđuj. To može biti dobro za tebe i sve oko tebe. Bog čezne da ga možeš bolje čuti kad si ponizna srca. Bog čezne za golotinjom tvojih misli i djela, za jednostavnošću tvog pogleda prema Nebu, za čistoćom tvoje motivacije za dobro. Idi i sramoti svoj ego. Postaj sve prazniji egom, hitaj prema svetosti!

Marija Grgić / Žena vrsna

Foto: Pixabay.com

 

 

 

Marija Grgić
Marija Grgić

Gospodin joj je providio muža i njihovom braku poklonio petero djece. Uz brigu o svojoj obitelji, uređuje portal Žena vrsna što je svakodnevno ispunjava milošću. Jednom ranije u životu postala je magistra matematike i fizike. Osluškujući Božju prisutnost u svakodnevici, voli pisanjem hvatati sjećanja na Ljepotu.