Kažu za ovo naše vrijeme da je prepuno „odrasle djece“; žena i muškaraca koji su biološki bliže srednjim nego mladenačkim godinama, ali emocionalno ne žele odrasti. Što to točno znači?
Rekla bih da se emocionalna nezrelost najviše očituje u nemogućnosti donošenja odluka, neprestanom odgađanju i nespremnosti na riskiranje da se napusti neka udobnost svakodnevice s kojom smo nezadovoljni, ali nedovoljno da bismo napustili stare obrasce razmišljanja i ponašanja.
Svaka generacija na neki je način posljedica ponašanja generacije svojih roditelja pa tako i ova naša. No to je prevelika tema koja uvijek zahtijeva i ozbiljan, znanstveni pristup, što bih ostavila stručnjacima.
Ipak, prepoznajući neke vlastite obrasce ponašanja i povezujući ih s događajima u prošlosti, zaključila sam nekoliko stvari koje bih voljela podijeliti sa sadašnjim i budućim roditeljima. Voljela bih da su me poučili ranije tome oni koji su meni bili blizu.
Voljela bih da su me poučili ranije nekoliko stvari
Da bi izašli iz emocionalne nezrelosti, mnogi od nas trebali su proći mukotrpan proces samopreodgajanja i osnaživanja. Dobra je vijest da iduća generacija ne mora ni doći u tu situaciju. Ona je svakako suočena s vrlo specifičnim izazovima i poteškoćama. No svima nam je zajednička potreba za dobrim, čvrstim temeljima koji su odgovorni za našu stabilnost u olujama života.
Posao nije najvažnija stvar na svijetu, ali je prevelik dio svačijeg života da bi se zanemario ili manje važnim smatrao način na koji se odnosimo prema njemu. A to je važno, ne samo radi uspjeha koji mjerimo novcem ili napredovanjima, već i općeg zadovoljstva koje osjećamo na radnom mjestu gdje provodimo većinu svog dana. Najvažnije, posao je bojno polje na kojem do najvećeg izražaja dolazi naša emocionalna zrelost odnosno nezrelost.
Dok razmatram o raznovrsnim izazovima koje doživljavam u svom radnom danu i često bespomoćno uzdišem pred poteškoćama koje mi izgledaju nepremostive, istodobno promatram svoje roditelje, nekad i sad, kao u retrospektivi, i pitam se što sam iz njihovog pristupa poslu i životu mogla naučiti, a što bi me poštedjelo današnjih frustracija i briga. Naravno, i njima su godine donijele određeni mir pa onda nisu znali što znaju sada, no da su mogli, zaključila sam da bih voljela da su me poučili ranije sljedećim stvarima.
Užurbanost vs. Posvećenost
Čini mi se da, ponajprije iz vlastitog iskustva, užurbanost potječe iz potrebe da se iskustveno dohvati što više toga u što manje vremena. I to je, rekla bih, neka bolest današnje generacije navikle na obilje u svakom pogledu.
S druge strane, užurbanost može biti posljedica pogrešno shvaćene učinkovitosti koja se mjeri količinom odrađenih zadataka. Biti zaposlen i biti produktivan nije jedno te isto, a produktivan je najčešće onaj koji je do kraja posvećen jednoj stvari koju radi. To zahtijeva žrtvu, odricanje od mnogih stvari koje bismo htjeli raditi i težak odabir one najvažnije kojoj se želimo posvetiti. To također traži napuštanje iluzije da nismo dovoljno učinkoviti (u prijevodu vrijedni i marljivi) ako ne obavimo barem deset različitih zadataka, što je teško jer nas svijet oko nas uporno upućuje na tu zabludu.
Dobro je pritom imati na umu kako je, prema psiholozima, najsretniji um onaj koji je usredotočen na ono što se događa u trenutku, sadašnjosti. Naprotiv, nije sretan onaj, tzv. lutajući um koji živi u maštanju, bilo budućnosti, bilo prošlosti, bilo nečega što nije dio stvarnosti.
Nisi nezamjenjiv, opusti se
Veliku slobodu donijela mi je spoznaja da se na svom radnom mjestu nalazim po volji i dobroti Onoga koji me baš ovdje želio i da, bez obzira na sve moje odlike i kvalitete, spletom najčudnijih okolnosti u bilo kojem trenutku mogu dobiti otkaz ili pak biti promaknuta, bila za to izravno odgovorna ili ne. To mi je donijelo opuštenost toliko potrebnu za oslobađanje kreativnosti da u miru mogu upotrebljavati svoje talente. Također, doprinijelo je zdravom osjećaju odgovornosti koji me potiče da i u najmanjoj stvari dam najbolje od sebe.
Savršeno ubija dovoljno dobro
Tolike dobre ideje ostanu neostvarene zbog perfekcionizma, još jedne epidemije ovdašnje generacije. Da sam roditelj, među prvim lekcijama bila bi ova o perfekcionizmu gdje bih ponavljala: Napusti lažni ideal savršenoga i odvaži se biti „dovoljno dobar“. Zaboravi na čekanje savršenih uvjeta da se nešto započne i kreni od onoga i s onim što imaš. Jer, to je i dovoljno dobro i jedino stvarno.
Uspoređivanje ubija kreativnost
Ako opuštenost oslobađa, ono što kreativnost ubija svakako je uspoređivanje ili loše usmjerena kompeticija. Mogu točno prepoznati kad moja nakana više nije dati najbolje od sebe za nešto u što vjerujem, već dostići nekoga ili biti bolja. Tad se u mene uvlače strepnja, nesigurnost i tjeskoba. Moja mašta je sputana i stvaralačke snage zablokirane. Nije jednostavno izbjeći ovoj napasti, a imam dojam da je to posebno teško roditeljima koji, ponekad i s dobrim namjerama, uspoređuju svoju djecu s drugim „pametnijim, marljivijim, sposobnijim“ itd.
Ne znati je preduvjet da se može naučiti
Mi, hiperobrazovana generacija, često se nađemo pritisnuti vlastitim ili tuđim očekivanjima da bismo nešto s čime se prvi put u praksi susrećemo već nekako trebali znati. No oblikovani smo tako da učimo iskustveno, dakle isprobavajući, a usavršujemo se ponavljajući. Tako smo naučili hodati i govoriti, tako učimo i sve ostalo. Tako smo od mnogo stvari odustali vjerujući da „nismo talentirani“, a možda samo nismo uložili dovoljno vremena vježbajući ponavljanje. Vjerujem da bi djeca koja tek kreću u školu bila oslobođena velikog pritiska kad bi ih se stalno ohrabrivalo spoznajom da se znanje i vještine uče; neke brzo i jednostavno, neke dulje i teže, a neke posebno teško. No s tom čvrstom vjerom da su sposobni svladati svaku prepreku mogu odabrati kojoj će se posvetiti, a koju će preskočiti.
Baš svaki problem možeš riješiti, inače nije tvoj problem
Prebrzo odustajanje, odugovlačenje, izbjegavanje; sve je posljedica našeg duboko ukorijenjenog uvjerenja da nismo u stanju nositi se sa zahtjevima života. Mnogi problemi ostaju neriješeni samo zato što nas paralizira strah od suočavanja s njima. Zato što nas nisu naučili da svaki problem ima više od samo jednog rješenja, nismo razvili naviku kreativnog pristupanja rješavanju poteškoća. Voljela bih da su moji roditelji malo manje ponavljali demotivirajuću parolu „život je težak“, a umjesto nje nešto poput „život je borba, ali opremljena si da pobijediš u njoj“. S druge strane, često preuzimamo odgovornost za tuđe probleme koje nismo ni dužni ni pozvani rješavati. Pomaganje je jedno, a medvjeđa usluga nešto sasvim drugo. Jedina dužnost nam je ostaviti tuđi problem onome čiji jest bez lažnog osjećaja krivnje.
Čekanje nekada samo riješi problem
U svijetu koji slavi brzinu i neprestanu mijenu čekanje nije popularno. Dapače, često se tumači nedostatkom poduzetnosti, lijenošću, pasivnošću i još mnogo gorim epitetima. Mudar čovjek zna odoljeti pritiscima koji ga žele odvući od čekanja i natjerati na djelovanje, kakvo god. No ne trebamo čekati da nas život pouči mudrosti da bismo počeli vježbati čekanje u situacijama kad se, unatoč tome što smo dali sve od sebe, situacija ne mijenja, a mi ne vidimo rješenje. Priznati da ne znamo i ne možemo, zatražiti pomoć i čekati na nju. I to treba ponovno učiti.
Tamara Bodor – Žena vrsna
Foto: Tyler Nix – Unsplash
