„Što se dogodilo s postom i nemrsom u američkoj Crkvi?“, pitao je sveti Ivan Pavao II., u Sjevernoameričkom zavodu u Rimu 1980. godine, gledajući kako liberalni hedonizam preplavljuje Ameriku te da ni Crkvi hedonizam nije stran – što će uroditi gorkim skandalima na kraju njegovog pontifikata.
Ne ponovilo se!
A da bi naš život bio na radost Crkvi i domovini, korizma je Božji alat da budemo po Njegovoj mjeri, da budemo sveti. Nema sumnje da stanje našega društva i našega tijela odražava stanje naše duše.
Nedisciplinirano tijelo odražava nediscipliniranu dušu. Pustinjski oci nas uče da je za postignuće čistoće našega srca i za vršenje dobrih djela ljubavi neophodno obuzdavanje našega nepokornog „ja“ sa svim njegovim požudama. Da bi se ti ciljevi ostvarili, post je danas jednako bitan kao i onda. U ono vrijeme ljudi su odlazili u mjesta samoće, u pustinje. Sada su to bazeni, teretane i centri za rekreaciju gdje se ljudi za stručni savjet obraćaju trenerima koji time vrše ulogu sličnu onoj duhovnih vođa iz prošlosti. Baš kao što je vježbanje nezamjenjivo za postizanje dobre tjelesne forme, tako je i post nezamjenjiv, s djelima ljubavi, za postizanje čistoće srca kojoj težimo.
Dva su središnja čina čovjekova biološkoga života: hranjenje i razmnožavanje, tj. spolnost. Stoga su djevičanstvo i post već od prvih kršćanskih vremena dva nužna izraza Božjeg prvenstva u životima vjernika. Čitamo u evanđeljima po Mateju i Luki kako je Isus postio četrdeset dana i noći nakon što se krstio, pred početak svojeg javnog nastupa.
Lectio divina – božansko čitanje nad Svetim pismom
Godine 185. u kozmopolitskom gradu Aleksandriji rodio se Origen, poznat kao „čovjek od čelika“, koji je postavio temelj monaškom životu. Od njega su kršćani naučili prakticirati lectio divina, božansko čitanje nad Svetim pismom.
Sljedeći Platona, Origenova misao odlazi prema žešćem dualizmu, koji nije potpuno netočan, kada „čovjek od čelika“ veli: „Tijelo nas zasipa svojim požudama, željama i strahovima te svakojakim utvaranjem i ludorijama, da uz njega ne možemo zbiljski razmišljati i potpuno dosegnuti ono što želimo, a to je istina.
Nakon Origena, sv. Antuna Pustinjaka kao preteče pustinjačkog života Crkve, u 4. stoljeću se ističe Evagrije koji u knjizi Praktikos ističe da duhovni život započinje razvijanjem vrlina, to jest dobrih navika koje su nam potrebne za uspješan život. Evagrije je držao da je hrana pogon za tjelesne strasti.
Sveti Augustin će reći: „Kruh svoj s gladnim podjeli, od Izaije si čuo i nemoj misliti da je post dovoljan. Post tebe pročišćuje, ali ne okrjepljuje druge. Želiš li da tvoja molitva Bogu uzleti? Podaj joj ova dva krila – post i milostinju, velikodušno daruj drugima.“
Post je za vjernike prije svega „terapija“
Simone Weil, obraćena židovka, umrla je 3.9.1942. godine od tuberkuloze u egzilu u Engleskoj, u dobi od 34 godine, izgladnjevši se do smrti u znak solidarnosti sa svojim sunarodnjacima u Francuskoj, koje su zatočili nacisti, odbijajući jesti više nego što su oni mogli jesti. Odbijala je ponuđenu hranu spominjući onu veliku gozbu koju je često spominjala, gozbu koja na ovom svijetu ima svoj predokus u Euharistiji. Netko je rekao za nju: „ Zavidim joj što ima srce koje može kucati baš za cijeli svijet.“
Papa Benedikt XVI. je za Pepelnicu 2009. godine napisao o postu: „U ovo naše vrijeme, čini se da je post izgubio ponešto od svojeg duhovnog značenja te da je, u kulturi koju obilježava težnja za materijalnim dobrom, zadobio terapeutski smisao vođenja brige o svojemu tijelu.
Post zacijelo pridonosi tjelesnom dobru, no on je za vjernike prije svega „terapija“ kojom sebe iscjeljuju od svega što priječi njihovo suobličavanje s Božjom voljom. Ova se praksa mora ponovno otkriti i poticati u naše vrijeme, osobito u vrijeme liturgijskoga razdoblja korizme.
Po duhu živite, pa nećete ugađati požudi tijela
“Predmet našeg posta ne mora se ograničiti samo na hranu i piće. Papa Benedikt potiče nas da se u korizmi suzdržimo od buke, medija, cigareta, alkohola, ispraznih razgovora…. Sve ovo jača duh, a sv. Pavao nas potiče: „Po duhu živite, pa nećete ugađati požudi tijela. A očita su djela tijela: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomora, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično… Plod je Duha pak: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost.“ (usp. Gal 5).
Vlč. Ivan Grbešić – Žena vrsna
Foto: Josip Ninković
