Protestantski apologeti Norman Geisler i Ralph MacKenzie tvrde da katolička dogma o postojanju čistilišta zapravo „negira dostatnost Kristove iskupljujuće smrti“.
Oni citiraju dijelove Biblije koji govore o dostatnoj prirodi Kristova djela na križu (Iv 17,4; Iv 19,30; Heb 10,14) i zaključili su da je „tvrdnja da moramo patiti zbog naših vlastitih grijeha, krajnja uvreda Kristove žrtve pomirenja“.
Geisler i MacKenzie prigovaraju ideji da bi kršćani trebali trpjeti bilo kakve negativne posljedice za svoje grijehe. Međutim, postoje samo različita nagađanja o razlozima takvog uvjerenja jer oni nisu jasno definirali zašto smatraju da je tako.
Prigovori katoličkom vjerovanju u postojanje čistilišta
Neki su pokušali razumjeti njihov prigovor uz objašnjenje da patnja za vrijeme čistilišta, primjerice, iskupljuje za vječnu kaznu zbog grijeha, a to je nešto što samo Krist može učiniti. Drugi pak tvrde da je patnja za naše grijehe u čistilištu u suprotnosti s dostatnošću Kristova djela na križu jer Njegova smrt već čini nepotrebnim da kršćani ikada trpe zbog svojih grijeha.
Argumentirajmo mišljenja i „jednih“ i „drugih“ te razmotrimo jesu li važeća!
Počnimo s prvom zabludom:
Patnja u čistilištu navodno predstavlja iskupljenje za vječnu kaznu zbog grijeha
Ljudi koji vjeruju u ovo, jednostavno nisu razumjeli što Katolička Crkva poučava o čistilištu i iskupljenju.
„Da bi se shvatili ovaj nauk i praksa Crkve, treba imati u vidu da grijeh ima dvostruku posljedicu. Teški grijeh nas lišava zajedništva s Bogom čineći nas time nesposobnima da postignemo vječni život. To se lišavanje zove „vječna kazna” za grijeh. S druge strane svaki grijeh, pa i laki, povlači sa sobom nezdravu privrženost uz stvorenja koju treba čistiti bilo na ovoj zemlji, bilo poslije smrti u stanju zvanom čistilište. To čišćenje oslobađa od takozvane „vremenite kazne” za grijeh. Ove dvije kazne ne smiju se shvaćati kao vrsta osvete koju Bog dosuđuje izvana, već kao posljedicu same naravi grijeha. Obraćenje koje proizlazi iz goruće ljubavi može postići potpuno očišćenje grešnika, tako da ne ostane više nikakve kazne.“ (KKC 1472) Dakle, osim pakla i raja, postoji stanje čišćenja koje nazivamo čistilište: „Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost.“ (KKC 1030) „To konačno čišćenje izabranih, koje se posve razlikuje od kazne osuđenih, Crkva naziva čistilištem.“ (KKC 1031)
Druga zabluda glasi:
Kristova smrt uklanja potrebu da kršćani pate zbog svojih grijeha
Ovo vjerovanje ne slaže se s podacima iz Biblije. Proučimo, recimo, 1 Kor 3,11-15 gdje Pavao opisuje kako bivaju „ispitana djela kršćana“:
„Jer nitko ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je postavljen, a taj je Isus Krist. Naziđuje li tko na ovom temelju zlatom, srebrom, dragim kamenjem, drvom, sijenom, slamom – svačije će djelo izići na svjetlo. Onaj će Dan pokazati jer će se u ognju očitovati. I kakvo je čije djelo, oganj će iskušati. Ostane li djelo, primit će plaću onaj tko ga je nazidao. Izgori li čije djelo, taj će štetovati; ipak, on će se sam spasiti, ali kao kroz oganj.“
U ovom odlomku Pavao jasno govori o kršćaninu (na temelju Isusa). „Drvo”, „sijeno” i „slama” koji su izgorjeli predstavljaju loša djela (grijehe) za koje kršćanin trpi. Proročanstvo da će kršćanin biti spašen „samo kao kroz vatru“ aludira na to da će kršćani iskusiti negativne posljedice za svoje grijehe.
Također možemo pogledati i što piše u Hebrejima 12,6.10:
„Jer koga Gospodin ljubi,
onoga i stegom odgaja,
šiba sina koga voli.“
Nedostatnost zakona s ponavljanjem žrtava
Budući da Zakon ima tek sjenu budućih dobara, a ne sam lik zbiljnosti, on uistinu žrtvama koje se – iz godine u godinu iste – neprestano prinose ne može nikada usavršiti one što pristupaju. Ta ne bi li se prestale prinositi kad bogoslužnici, jednom očišćeni, ne bi više imali nikakve svijesti grijehâ? Ali po njima se iz godine u godinu podsjeća na grijehe.
Kristova žrtva zamjenjuje izvanjske žrtve
Jer krv bikova i jaraca nikako ne može odnijeti grijehâ. Zato On ulazeći u svijet veli:
„Žrtva i prinos ne mile ti se,
nego si mi tijelo pripravio;
paljenice i okajnice ne sviđaju ti se.
Tada rekoh: `Evo dolazim!`
U svitku knjige piše za mene:
`Vršiti, Bože, volju tvoju!`“
Zato što gore reče: „Žrtve i prinosi, paljenice i okajnice“ – koje se po Zakonu prinose – „ne mile ti se i ne sviđaju“, veli zatim: „Evo dolazim vršiti volju tvoju!“ Dokida prvo da uspostavi drugo.
U toj smo volji posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jednom zauvijek.
Krist Veliki svećenik zamjenjuje stare svećenike
I svaki je svećenik dan za danom u bogoslužju te učestalo prinosi iste žrtve koje nikako ne mogu odnijeti grijeha. A ovaj, pošto je prinio jednu jedincatu žrtvu za grijehe, zauvijek sjede zdesna Bogu čekajući otad dok se neprijatelji ne podlože za podnožje nogama njegovim. Jednim uistinu prinosom zasvagda usavrši posvećene.
Novi Savez dostaje bez žrtava
A to nam svjedoči i Duh Sveti zato što je doista rekao:
„`Ovo je Savez kojim ću se svezati s njima
nakon ovih dana`,
Gospodin govori:
`Zakone ću svoje staviti u njihova srca
i upisati ih u dušu njihovu.
I grijeha se njihovih i bezakonja njihovih
neću više spominjati.`“
A gdje su grijesi oprošteni, nema više prinosa za njih.
Od izlaganja k poticanju
Imamo dakle, braćo, slobodan ulaz u Svetinju po krvi Isusovoj – put nov i živ što nam ga On otvori kroz zavjesu, to jest svoje tijelo; imamo i Velikog svećenika nad kućom Božjom. Pristupajmo stoga s istinitim srcem u punini vjere, srdaca škropljenjem očišćenih od zle savjesti i tijela oprana čistom vodom. Čuvajmo nepokolebljivu vjeru nade jer je vjeran Onaj koji dade obećanje. I pazimo jedni na druge da se potičemo na ljubav i dobra djela te ne propuštamo svojih sastanaka, kako je u nekih običaj, nego se hrabrimo, to više što više vidite da se bliži Dan.
Strašni izgledi grešnika
Jer ako svojevoljno griješimo pošto primismo spoznanje istine, nema više žrtve za grijehe, nego strašno iščekivanje suda i bijesa ognja što će proždrijeti protivnike. Je li tko prekršio Zakon Mojsijev, bez milosrđa biva pogubljen na osnovu dvojice ili trojice svjedoka. Zamislite koliko li će goru kaznu zavrijediti tko Sina Božjega pogazi i nečistom smatra krv Saveza kojom je posvećen i Duha milosti pogrdi? Ta poznajemo Onoga koji je rekao: „Moja je odmazda, ja ću je vratiti;“ i još: „Sudit će Gospodin svome puku. Strašno je upasti u ruke Boga živoga.“
Velikodušnost u prošlosti
A spomenite se onih prvih dana kada ste, tek prosvijetljeni, izdržali veliku patničku borbu: ovamo javno izvrgnuti porugama i nevoljama, onamo postavši zajedničari onih s kojima se tako postupalo. I doista, sa sužnjevima ste suosjećali i s radošću prihvatili otimanje dobara znajući da imate bolji, trajan posjed. Ne gubite dakle pouzdanja! Pripada mu velika plaća! Postojanosti vam uistinu treba da biste vršeći volju Božju zadobili obećano.
„Jer još malo, sasvim malo,
i Onaj koji dolazi doći će
i neće zakasniti
A pravednik će moj od vjere živjeti,
ako li pak otpadne,
ne mili se on duši mojoj.“
„A mi nismo od onih koji otpadaju, sebi na propast, nego od onih koji vjeruju na spas duše.“ Heb 10
Primijetimo da Bog kažnjava „svakog sina kojeg prima“ – to jest, Bog poučava kršćane. Ali biti „kažnjen” uključuje neku vrstu patnje za loše ponašanje. Grčka riječ za „chastis”, mastigoō, doslovno znači „bič zbog kazne“. Stoga, Bog želi da kršćani trpe posljedice svojih grijeha.
Krajnji je cilj čistilišta postići svetost
Autor Hebreja nam također govori o krajnjem cilju za koji se određuje takva patnja: „za naše dobro, da možemo dijeliti njegovu svetost.“ Tako Bog ne kažnjava svoju djecu samo da promijeni vanjsko ponašanje, već da se usklade s Njegovom svetošću. On nas kažnjava kako bismo mogli postati sveti poput Njega.
Kao u 1. poslanici Korinćanima, imamo slučaj kršćanske patnje za grijehe, kakva je i patnja čistilišta. Poslanica Hebrejima spominje tu svrhu za koju se određuje patnja: posvećenje. Prema autoru Hebreja, dakle, kršćanin koji trpi za grijehe kako bi se posvetio i Kristovo dostatno djelo na križu, međusobno se ne isključuju.
Upravo zahvaljujući Kristovoj žrtvi za nas mi i možemo biti posvećeni po našoj patnji. Bez Kristove smrti na križu, naša patnja za prošlim grijesima bila bi beskorisna.
I kao što Kristova smrt na križu omogućuje posvećenje po patnji u ovom životu, tako omogućuje i naše posljednje posvećenje u vječnom životu, za vrijeme čistilišta. Kao što Jimmy Akin kaže: „Njegovom patnjom plaćena je cijena za nas da budemo posvećeni, a njegova patnja platila je cijenu za cijelo naše posvećenje – i početne i završne dijelove.“
Postojanje čistilišta ne proturiječi dostatnosti Kristove smrti na križu. Ono o njoj ovisi.
Karlo Broussard – Catholic Answers
Prevela: Martina Gazdek
Foto: Hugues de Buyer-Mimeure – Unsplash
