Poučite djecu da budu sigurni sudionici u prometu

Svaki roditelj želi da mu dijete bude sigurno u prometu. Međutim, njihovu pouku ne možemo prepustiti slučaju. Kakav je položaj djece u prometu i kako se možete pobrinuti da Vaše dijete bude sigurno.

48

Zapitajmo se koja je naša asocijacija kada suočimo ova dva pojma: djeca i promet? Većina mogućih odgovora zasigurno će sadržavati sljedeće: opasno, stresno, (…) Svakako nećemo dobiti odgovor koji će kombinaciju ova dva pojma prikazati kao poželjnu. Zašto? Kako zvuči suočavanje pojmova koji su nam svakako bliski, primjerice: struja i voda? Strašno, opasno i nepoželjno. Ovo je važno polazište za razmišljanje! Dok ne bude jasno kako je kombinacija „dijete i promet“ jako bliska kombinaciji struja i voda, sve do tada možda će se smatrati kako i nije tako strašno pustiti dijete samo na ulicu, preko ceste i slično… Međutim, situacija je kao spoj struje i vode, a čini se i puno gora! Ova pretpostavka bit će potvrđena određenim podacima u nastavku.

Kako vozači doživljavaju djecu u prometu?

Prije svega u svom radu profesora prometne skupine predmeta, a velikim dijelom predavača u autoškoli iz predmeta Prometni propisi i sigurnosna pravila mogu reći da kandidati za vozače na pitanje: „Hoćete li očekivati da će se djeca zaustaviti ispred vozila?“ većinom odgovaraju s „Da“ (otprilike 60% kandidata). Skupina o kojoj govorim su kandidati za vozača „B“ kategorije, koja je najraširenija u prometu. Dakle, 60% budućih vozača i vozačica smatra, na početku obuke, kako će se dijete propisno ponašati, kako dobro poznaje propise te očekuju da će se dijete zaustaviti.

Što znači očekivati ovo? Otprilike ću Vam ilustrirati: vozite cestom, vidite dijete uz cestu ili skupinu djece (skakuću, igraju se, naguravaju se često i sl.) i vozač smatra da će djeca obratiti pažnju na vozilo, te da on ne mora voditi računa o ponašanju i postupcima djece, nego će biti više fokusiran na druge elemente u vožnji. No, realna situacija je upravo suprotna. Djeca (najčešće) ne poznaju propise i reagiraju često spontano i nepredvidivo, zaigrana su. U skladu s time vozač nikada ne smije očekivati da će se dijete zaustaviti. Vozač je onaj koji je dužan pratiti postupke djece i biti pripravan u bilo kojem trenutku pritisnuti papučicu kočnice!

Pogledajmo činjenice o sigurnosti…

Sada pogledajmo statistike Ministarstva unutarnjih poslova od 2016. godine:

Nastradali sudionici u prometnim nesrećama 2016. godine

Nastradali sudioniciPoginuliOzlijeđeni
Ostali 30714.596
Vozači 1868.889
Putnici 544.226
Pješaci 671.479
Ostali 2

Dakle, tijekom 2016. godine zabilježeno je 67 poginulih pješaka u prometu, te 1.479 ozlijeđenih, a koliki udio u ovim brojkama imaju djeca, te vrste ozljeda iznosi se u nastavku.

Svojsto djetetaPoginuliTeško ozlijeđeniLakše ozlijeđeni
Ukupno 2127865
Vozači 2386
Putnici45577
Pješaci 259201
Ostali 1

U prikazanoj statistici vidimo kako je u 2016. godini prema službenim statistikama Ministarstva unutarnjih poslova u prometu poginulo 2 djece, teško ozlijeđenih 127 te lakše ozlijeđenih 865! Situacija je više nego alarmantna. Dokle god postoji i jedan poginuli na cestama, situacija je alarmantna. Kada se radi o djeci, pogotovo pješacima kao najnezaštićenijim sudionicima, ovaj alarm treba jako oglasiti! Ne smije se zaustaviti samo na statistici, ona je pokazatelj svakako, i daje nam činjenično stanje. Stanje koje čitamo nije nimalo dobro, pogotovo što je u odnosu na 2015. povećanje teško ozlijeđene djece za 9,3%, a poginulih je jednako, dakle dvoje 2015. godine. U odnosu na 2015. broj lakše ozlijeđene djece smanjuje se i to za 2,9%, što je svojevrsni pomak na bolje, ali naglašavam da su sve ovo preveliki iznosi, pogotovo jer se radi o djeci.

Dob kada se djeca mogu samostalno kretati, kada se mogu samostalno udaljiti od roditelja, za njih je još uvijek ona u kojoj:

  • imaju slabiji periferni vid i znatno suženo vidno polje;
  • perspektiva im je drukčija (primjerice djeca od 3-4 godine ne vide razliku automobila u pokretu i parkiranog);
  • prioriteti određuju usmjeravanje pažnje, a njihovi prioriteti su najčešće lopta, prijatelji na drugoj strani ulice i slično.

Dječja percepcija stvari oko sebe i prometa je različita zato što djeca:

  • ne znaju da automobili i bicikli ne mogu stajati na mjestu;
  • ne razmišljaju o zaustavnom putu vozila te skliskoj cesti;
  • ne poznaju prometne znakove;
  • nemaju iskustva u prometu i nemaju razvijen osjećaj za procjenu opasnosti.

Kako možemo i trebamo djelovati?

Dakle, stanje je utvrđeno, postavljena je dijagnoza, sada je potrebno dati određenu terapiju, kako bi prognoza budućih pokazatelja u prometu bila bolja, sve do zadovoljavajuće razine.

Pokušajmo sada odgovoriti na pitanje: Što učiniti po pitanju sigurnijeg sudjelovanja djece u prometu? Odgovor ne može biti u jednoj rečenici, jer kao što je svatko od nas individua, tako su i djeca različita i za svakoga treba prilagoditi način kojim se može pristupiti rješavanju problema. Ono što je važno jest da se većina zajednice uključi u rješavanje ovog krucijalnog problema koji je uvelike zanemaren.

Odgojno – obrazovne akcije na razini, i u organizaciji države jako su rijetke, te se svode na površnu edukaciju djece. Najčešće služe organizatorima kako bi popunili novinske članke, pokupili kojekakve bodove za organizaciju i sudjelovanje, te se slikali, sve u svrhu njihovog „napredovanja“, dok djeca ponovno ostaju na dnu piramide, umjesto na vrhu, u središtu pažnje kako i priliči!

Na temelju svega iznesenog može se zaključiti kako je najveći dio posla oko odgoja i obrazovanja djece u prometu ponovno „pao na leđa roditelja“. U tom smislu, pokušat ćemo roditeljima ponuditi određene modele i ideje kako osposobiti svoju djecu za sigurno sudjelovanje u prometu. Bit će ponuđeno nekoliko modela, a roditelji, odrasli, djelatnici i suradnici u odgojno-obrazovnom radu mogu razviti svoj model, koji može biti kombinacija ovih modela ili izgraditi vlastiti.

Dijete najbolje uči igrajući se. Djeci treba omogućiti igru u kojoj se simuliraju situacije u prometu.

Igre kao edukacija za ponašanje u prometu

1. Učimo prometne znakove

Ako imate prostornih mogućnosti oko vlastite kuće, nacrtajte na podu nekoliko raskrižja, povezanih cestom i određenom signalizacijom (pješački prijelazi, znakovi i slično…). Najprije se djecu može animirati u kući izradom prometnih znakova (pješački prijelaz, pješačka staza, pješački pothodnik/nathodnik), ujedno ih tako naučiti koji se znakovi vezuju za pješake odnosno područja i prostore kojima se isključivo trebaju kretati pješaci. Za to je potreban karton koji će biti oblikovan u obliku određenog znaka, a sve znakove može se pronaći u Pravilniku o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama.

Tamo se može preuzeti izgled znaka te se može u većini kompjutorskih programa napraviti osnovne linije znaka, a zadatak djeteta je obojati znak na pravilan način. (Kao u bojankama prikazati djetetu znak iz Pravilnika u boji i njemu predati crno-bijelu kombinaciju).

Aktivan rad s djetetom podrazumijeva u ovom slučaju: dok dijete boji znak pričati s njim o tom znaku, upoznavati dijete sa značenjem istog. Nakon što dijete oboji na papiru, taj papir zalijepiti na kartonsku podlogu koja je prilagođena tim dimenzijama, kako se papir ne bi savijao. Sve se to može manjim čavlićima zabiti na drveni stupić. Prigodni će biti oko stupići 1-1,5 metara visine, može i manje. Mogu se iskoristiti i razne palete, stare drške za lopate ili grablje koje se više ne koriste i slično. Na taj način napravljene su imitacije pravih znakova uz cestu. Sljedeći put kada izađete na cestu s djetetom prvo sačekajte,hoće li dijete samo spomenuti kako je već negdje vidjelo neke znakove, a ako samo ne spominje, možete Vi početi postavljati pitanja.

Neka igre počmu!

Za daljnji rad trebat će Vam nekoliko kreda raznih boja. Pješački prijelazi neka budu kao i u realnoj situaciji crno-bijele kombinacije, zatim može se napraviti skica kružnog raskrižja, klasičnog raskrižja, i kod svakog označiti pješački prijelaz i postaviti znak prethodno napravljen. Okupite svoju djecu, djecu iz susjedstva, i neka igre počnu. Oni koji voze bicikle mogu kombinirati, te će biti jedno vrijeme vozači (simulirat će vozila biciklima, a jedno vrijeme mogu biti i pješaci).

Neka djeca-vozači ne stanu uvijek ispred pješačkog prijelaza, kako biste naučili djecu da ne staju svi vozači ispred pješačkog prijelaza. Učiti ih na taj način oprezu! Pješački pothodnik može se simulirati tako da se postavi znak koji je prethodno napravljen: na vrh stepenica u kući/stanu pa s djetetom polako hodati s vrha prema dnu stepenica. Oni koji su u fazi učenja hodanja po stepenicama imaju dvostruku korist.

2. Učimo raskrižja i prijelaze

Sljedeća faza su raskrižja i prijelazi sa semaforima. Ista raskrižja koja su prethodno skicirana mogu se i ovdje koristiti. Međutim kako izraditi semafor? Internet nudi neke prijedloge, evo još jednog:

Kartonska kutija cipela poslužit će za ovu kombinaciju. Na kartonskoj kutiji, po duljini s vanjske strane (ona koja inače stoji na podu) potrebno je označiti 3 simetrična kruga jedan ispod drugog. Najviši obojati u crveno, srednji u žuto, donju u zeleno. Preko tih krugova zalijepiti 3 kruga, neobojena, iste veličine od kartona. Ti krugovi će služiti kao “poklopac”. Međutim, ne zalijepiti ih u potpunosti, zalijepiti primjerice selotejp trakom samo vrh kruga. Na vrhu kruga probiti malu rupicu. Na dnu kruga zalijepiti komadić konca (može i debljeg konca) i provući ga kroz prethodno napravljenu rupicu na vrhu kruga (tako da konac prolazi vertikalno) te ga izvući s unutarnje strane. Isti postupak ponoviti za krug svake boje.

Kada dijete povuče određeni končić tada se otvara boja na semaforu, i obratno kada pusti konac, boja se poklapa. Isti semafor napraviti i za pješake – samo s crvenom i zelenom bojom. Jedno dijete zaduženo je za jedan semafor pa će situacija biti sljedeća: kada semafor vozilima uključi crveno svjetlo, tada drugo dijete zaduženo za semafor za pješake uključuje zeleno pješacima i obrnuto.

Aktivan rad s djetetom podrazumijeva u ovom slučaju: tijekom bojenja boja na semaforu djetetu postavljati pitanja zna li što znači koja boja na semaforu te na taj način poučavati dijete o značenju određenih svjetlosnih simbola na semaforu.

3. Policajac ulazi u igru

Treća kombinacija je i ona s policajcem. Ovdje će odrasla osoba na sebe obući reflektirajući prsluk (koji je obavezna oprema u svakom vozilu, pa je to sigurno mjesto gdje pronaći prsluk na dohvat ruke), zatim jedna zviždaljka, a ono što će djeci biti zanimljivo u ovom slučaju je eventualno izrada policijske palice „STOP“ koja se može koristiti u ovom dijelu igre.

Najosnovnija dva položaja policajca koja se ovdje koriste može se pronaći i u maloj priči dostupnoj u knjižnicama, a koju svakako preporučujem roditeljima u osposobljavanju djece za sigurno sudjelovanje u prometu, radi se o priči: Što sve Ana zna o prometu . Posebno treba obratiti pažnju na poruku odraslima na zadnjoj strani priče.

U ovoj igri važno je i dijete poučiti o osnovnim položajima policajca, a može se organizirati i djecu u skupini kako prelaze držeći se u „vlakiću“ jedan drugome na ramena ili dvoje po dvoje za ruke, preko pješačkog prijelaza.

Na kraju nekoliko smjernica za ponašanje odraslih:

  • pridržavajte se prometnih znakova i propisa jer svojim ponašanjem dajete primjer djeci kako se trebaju ponašati! Vidi li dijete svjesno kršenje propisa, to mu je poruka da je takvo nešto dopušteno, čak i poželjno;
  • kad vidite neko dijete kako nepropisno prelazi ulicu, upozorite ga na opasnost;
  • pomognite najmlađima da se snađu na prometnicama;
  • prije prelaska ceste naučite djecu da pogledaju lijevo, desno pa opet lijevo kako bi provjerili dolazi li kakvo vozilo.

Florijan Mihaljević, struč.spec.ing.traff.,prof.

Florijan Mihaljević diplomirao je iz područja tehničkih znanosti, polje tehnologija prometa i transporta, cestovni smjer na Veleučilištu u Rijeci. Potom na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Splitu stječe pedagoške kompetencije te polaže stručni ispit u Školi za cestovni promet u Zagrebu. Aktivno se bavi obrazovanjem i osposobljavanjem kandidata za vozače svih kategorija vozila u cestovnom prometu niz godina. Svoje područje rada usmjerava na sigurnost u prometu i to najviše kroz obrazovanje i osposobljavanje kandidata u cestovnom prometu. U svom radu naglasak autor želi staviti na: prevenciju i odgoj budućih, ali i sadašnjih vozača, za sigurno sudjelovanje u prometu, a ne samo na sankcijama za nepropisno, nekulturno i nepoželjno ponašanje, na kojima se Nacionalni program sigurnosti cestovnog prometa Republike Hrvatske najviše trenutno bazira. 

Vezano za teme iz članka, kao i ostale teme iz područja cestovnog prometa, autora možete kontaktirati na: florijan.mihaljevic@gmail.com

Žena vrsna

Foto: Pixabay.com 

In this article