Ovladavanje vještinama čitanja i pisanja važna je prekretnica djetetovog jezičnog razvoja jer predstavlja temelj za cjeloživotno usvajanje različitih znanja, postizanje akademskog uspjeha, kao i uspješnog profesionalnog napretka. Opismenjavanje počinje mnogo prije formalnog obrazovanja te se dijeli na predčitalačko i čitalačko razdoblje. Da bi do samog čitanja i pisanja uopće došlo, potrebno je savladati veći broj predvještina. Što je to rana pismenost?
Predčitalačko razdoblje najvećim je dijelom obilježeno pojavom rane pismenosti. Rana pismenost obuhvaća sposobnosti, vještine i znanja koja su važna za ovladavanje čitanjem i pisanjem, a stječu se prije formalne poduke konvencionalnih vještina čitanja i pisanja. Odnose se na: interes za tisak, koncept tiska, rječnik, pripovjednu sposobnost, fonološku svjesnost i imenovanje slova.
Interes za tisak i koncept tiska
Dijete samostalno pokazuje interes za tisak zahvaljujući poticajnoj okolini te izloženosti pisanom tekstu, a da nije potreban ikakav drugi izravni poticaj. Ubrzo nakon navršene prve godine života ono lista slikovnice pretvarajući se da ih čita, a da pritom ne poznaje nijedno slovo ili ih drži naopačke. Također, traži od odraslih da mu se nešto pročita i uživa u tome, kao i u pjesmicama te igrama koje sadrže rimu. Svjesnost o pisanom tekstu razvija se kroz interakciju s odraslima, a one obuhvaćaju aktivnosti poput zajedničkog čitanja slikovnica. Čitanje u kojem dijete ima aktivnu ulogu povećava njegovo shvaćanje značenja važnosti pisanog teksta.
Dijete koje ima razvijenu svjesnost o pisanom tekstu zapravo ima spoznaju o tome da pisani tekst nosi značenje te da je on važan sustav međuljudske komunikacije. Ono, također, zna da se tekst piše s lijeva na desno i odozgo prema dolje, da se priča nastavlja na sljedećoj stranici knjige i da bijeli razmaci između nizova slova odjeljuju dvije riječi. Isto tako, kroz izloženost pisanom tekstu dolazi do osvješćivanja toga da neki simbol može označavati stvarni predmet. To znači da dijete već u dobi od dvije do tri godine prepoznaje uobičajene znakove ili simbole, „čita” slike riječi, odnosno – da prepoznaje natpise trgovina, igračaka i drugih proizvoda (npr. Konzum, Lego, Coca Cola), čime se razvija i njegov rječnik.
Rječnik
Rječnik kojim se pojedina osoba služi čine riječi koje može razumjeti (receptivni rječnik) te one koje može samostalno koristiti (ekspresivni rječnik). Nove riječi i njihova značenja usvajaju se svakodnevno te, za razliku od drugih predvještina važnih za razvoj čitanja i pisanja čije savladavanje traje neko određeno vrijeme, ne postoji granica do koje se može širiti opseg vlastitog rječnika.
Dijete riječi usvaja spontano, a sâm opseg rječnika ovisi o broju riječi koje s njim razmjenjuju roditelji i ostatak okoline. Učenjem nove riječi dijete zapravo ne usvaja samo njezino značenje (npr. riječ pas označava biće koje laje, ima četiri noge, malu njušku i dugačak rep), nego i njezine različite oblike te gramatička svojstva (npr. radi li se o imenici ili glagolu, kako se može mijenjati i spajati u veće cjeline ovisno o svojoj ulozi i prema propisanim pravilima).
Pokazalo se da je rječničko znanje među najvažnijim čimbenicima koji utječu na razumijevanje pročitanog teksta, što se posebno očituje nakon trećeg razreda osnovne škole. Što je opseg djetetovog rječnika manji, teškoće u razumijevanju pročitanog teksta su veće. Kao što opseg rječnika utječe na razumijevanje pročitanog, redovito čitanje može povećati opseg rječnika i razumijevanje pročitanog.
Pripovjedna sposobnost je važna vještina za pismenost
Pripovijedanje predstavlja jednu od najvažnijih vještina za razvoj čitanja. Kad se nekom sugovorniku želi prepričati neki događaj, potrebno je navesti važne likove, mjesto i vrijeme radnje, potrebno je poredati događaje pravilnim redoslijedom, a priča mora imati i svoju svrhu, to jest poantu. Prepričavanje je još i teže kada dijete prepričava priču ili događaj nepoznatoj osobi jer je tada potrebno uključiti još više informacija kako bi ona saznala i sve ono što poznata osoba već otprije zna. Dijete se pritom oslanja na vlastita jezična znanja kao što su gramatika ili rječnik.
S porastom dobi postupno se razvijaju svi kognitivni te jezični aspekti potrebni za pripovijedanje cjelovite priče. Dijete u početku svaku ilustraciju u slikovnici promatra kao neovisan prikaz i najčešće imenuje ili opisuje ono što na njoj vidi. Kroz neko vrijeme počinje prepoznavati događaje s ilustracija i stvarati veze između stranica. Kod prepričavanja samo niže događaje jedan za drugim uz poticaj odraslih, a tek kasnije dolazi do samostalnog prepričavanja.
Fonološka svjesnost
Pojam fonološke svjesnosti odnosi se na prepoznavanje, izdvajanje i baratanje manjim dijelovima od same riječi. Razvoj fonološke svjesnosti odvija se postupno (rima, slog, glas).
Najjednostavnija razina fonološke svjesnosti zove se slogovno stapanje, a radi se o sposobnosti da dijete prepozna kako niz ponuđenih slogova zajedno čini riječ (npr. ba-ka = baka). Slog je osnovna izgovorna slušna struktura te se lako prepoznaje i uočava. Nakon slogovnog stapanja slijedi prepoznavanje rime koje se javlja već nakon trećeg rođendana (npr. „Zvuči li slično kad kažem: osa – kosa?”). Potom slijedi slogovna raščlamba koja označava rastavljanje riječi na slogove (npr. riječ kuća se sastoji od niza slogova ku i ća). Razvija se između četvrtog i petog rođendana, a važno je istaknuti kako je ritam najintuitivnije pomoćno sredstvo koje se koristi kod usvajanja ove vještine. Njezinim usvajanjem dijete, također, osvještava te se priprema za samostalno stvaranje rime (npr. „Koja se riječ rimuje/slično zvuči kao riječ mama?”).
Baratanje rimom i slogovima dovodi do sposobnosti baratanja manjim jedinicama koje nazivamo glasovima. Prepoznavanje i imenovanje kojim glasom počinje riječ javlja se s oko 5 i pol godina. Prvi glas u riječi najlakše je perceptivno uočiti te ova vještina prethodi uočavanju svih sastavnih glasova u riječi. Najpoznatija razina fonološke svjesnosti jest razina glasovnog stapanja (sinteze) i glasovne raščlambe (analize). To je ujedno i posljednja u nizu vještina fonološke svjesnosti koju dijete usvaja, a javlja se oko šestog rođendana. Dijete najprije uvježbava sastavljanje riječi iz niza ponuđenih glasova (npr. spajanjem glasova o-k-o nastaje riječ oko), a zatim uvježbava kako raščlaniti riječ na sastavne glasove (npr. za riječ miš potrebni su glasovi m-i-š).
Imenovanje slova
Jedan od najznačajnijih pokazatelja spremnosti za poduku čitanja i pisanja jest i imenovanje (prepoznavanje) slova. Hrvatski jezik sadrži 30 glasova, a svaki glas predstavlja po jedno veliko tiskano slovo. Ova se vještina ne odnosi na formalno poučavanje pisanja slova, nego se u predškolskom razdoblju kod djeteta razvija svijest da točno određena slova predstavljaju točno određene glasove i obrnuto. Zbog toga je važno da je dijete u svojoj okolini izloženo slovima hrvatske abecede, da igra igre koje uključuju slova te da komentira pojedinačna slova koja prepoznaje.
Važnost poticajnog okruženja za ranu pismenost
Iako se mnoge od navedenih vještina mogu činiti teškima za dijete, one se lako usvajaju uz malo promišljanja i poticaja od strane roditelja. Ono brzo i lako uči kroz igru, pjesmice, slikovnice i zajedničko čitanje, stoga se pripreme za osnovnu školu i temelje na tom načelu rada. Važno je stvarati poticajno okruženje u kojem će dijete biti izloženo razgovoru i pisanom tekstu te tako spontano steći interes za crtanje, čitanje i pisanje.
Više ideja i prijedloga na koji način se to može postići i poticati opismenjavanje od najranije dobi očekuje vas u sljedećem članku.
Mateja Ružić, mag.logoped i Nikolina Gelo, mag. logoped – Žena vrsna
Foto: Jonathan Borba – Unsplash
Literatura: Kuvač Kraljević, J. 2015. Priručnik za prepoznavanje i obrazovanje djece s jezičnim teškoćama. Zagreb: Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet.
