Svaka ljubavna priča ima svoje uvode i peripetije, svoje zapreke i draži. No, kako će se ona rasplesti i kojim će putem dvoje zaljubljenih u konačnici otići zna samo Bog. Donosimo dirljivo svjedočanstvo o djevojci koja je dugo čeznula za jednim mladićem, istovremeno bježeći od njega. Pitala se: „Je li on muž za mene?” i više puta je preispitivala tu odluku. Radi li se u odluci za brak o običnom slobodnom izboru ili postoji osoba koja mi je unaprijed određena? Kako znati da ne griješim pri izboru bračnog druga? Kako biti siguran da je baš on muž za mene?
Prva misao o njemu bila je da je zgodan
Bila je kasna jesen kad sam ga upoznala. Prva misao o njemu bila je da je zgodan. Plesao je u društvu djevojke koju sam poznavala. Razmišljala sam: „Blago njoj.“ Kao da je čuo te moje misli, potaknuo je S. da me pozove u njihovo društvo. Napravila sam korak dalje i molila Gospu da mi da priliku da se bolje upoznamo. Prišao mi je i te večeri otpratio kući.
Sprijateljili smo se zaključivši da o nekoj kombinaciji dečko i cura nema smisla govoriti jer smo bili studenti i do kraja studija je trebalo proteći još puno godina, ali smo bili sigurni da imamo o čemu razgovarati i da prijateljstvo ima smisla.
Pomislila sam da bih s njim mogla provesti čitav život
Vrijeme mi je protjecalo u obavezama i učenju, a on bi se ponekad našao u redu pred referadom, skriptarnicom, u menzi ili dok bih čekala tramvaj. Tada bismo neko vrijeme proveli zajedno bez da smo to planirali. Ponekad se to vrijeme pretočilo u duge šetnje ili odlaske u kino pa vjeronauk ili na misu.
S vremenom sam bila potpuno sigurna u to da bih s njim mogla provesti cijeli svoj život, činilo mi se da je baš on muž za mene. Ali on to nije gledao tim očima. Bio je osoba vedre naravi s puno smisla za humor. Omiljen u društvu. Nisam bila jedina prijateljica s kojom je volio provoditi vrijeme. Nikada nije ništa skrivao niti lagao. Sve karte su bile otvorene, lijepo mu je bilo u mom društvu kao i u društvu drugih prijateljica o kojima mi je pričao. Znala sam da u njegovim očima nisam bila osoba s kojom želi provesti život.
Osjećaji su bili jači od razuma
Željela sam se družiti s njim bez čežnje za onim više, ali nisam uspijevala. Osjećaji su bili jači od razuma. Naše se prijateljstvo u jednom trenutku pretočilo u rijeku bola. Morala sam ga zamoliti da se ne družimo više, da me zaobiđe i onda kad me slučajno sretne.
Jedno je vrijeme poštivao tu moju odluku, a ja sam uz pomoć molitve pronašla mir.
Vrijeme je polako prolazilo. Kad nam se učinilo da je prošlo već dovoljno vremena, prekršili bismo dogovor uvjereni da je to u redu, da mi više nije stalo, ali bi se ubrzo pokazalo da nema smisla vrijeme provoditi zajedno jer bi rane postale žive, čežnja bi se vratila.
A onda više nismo prolazili istim putevima…
Zatim je u mom životu nastupilo jedno predivno razdoblje. Otvarajući svoje srce sve više Gospodinu, upoznala sam puno dragih mladih ljudi, stekla sam nove prijateljice i prijatelje. Rođena su nova duboka i iskrena prijateljstva. Uza studij provodili smo vrijeme pjevajući i moleći zajedno. Odlazili bismo na misu, vjeronauk, duhovne obnove… Srce mi je bilo mirno i prepuno radosti. Polagala sam ispite i bila sigurna da je on ostao dio moje prošlosti. Bio je stariji od mene. Diplomirao je i više nismo prolazili istim putevima. Sve do jednog dana kad smo se slučajno sreli u tramvaju. Deset minuta razgovora srušilo je svu moju sigurnost da sam ga preboljela. Nisam prihvatila poziv na kavu. Izašla sam na planiranoj stanici osjećajući njegov pogled na ramenima. Koljena su mi klecala, a u duši je bio bolni krik:
Kako ga preboljeti?
Zašto ga ne mogu zaboraviti? Koliko sam ljudi upoznala, koliko te molim i ništa. Opet sam se zavrtjela u krivom krugu. Zašto ne mogu zavoljeti nekog drugog kad on očito nije muž za mene?
Nekoliko dana kasnije sreli smo se na ulazu u crkvu. Misu sam provela sjedeći pored njega. Drhtao je svaki mišić u mojoj utrobi, a srce je vapilo:
„Duše sveti, ti si jači od ove moje kušnje! Smiluj mi se! Pobijedi drhtaje!“
Ulijetao je u moj život, uzburkao bi valove i nije se trudio razumjeti
Poslije mise me ponovno pozvao na kavu. Ovaj put sam osjećala ljutnju. Nisam prihvatila poziv. Postala sam svjesna da nije fer. Nemam ga razloga toliko voljeti, nije se trudio razumjeti i pustiti me na miru. Bez grižnje savjesti ulijetao je u moj život, uzburkao bi valove i baš ga briga. Otišla sam taj dan u studentski dom bez idealiziranja, bez osjećaja čežnje. Samo sam željela da me ostavi na miru.
Tog poslijepodneva ostala sam sama u studentskoj sobi. Spremajući se na počinak, rekla sam Gospodinu:
„Isuse, nije važno za koga ću se udati. Bez obzira tko to bude, ja ću uvijek voljeti Tebe. Ti ćeš biti moja prva ljubav!“
U tom trenu kao da se nebo otvorilo. S neba je sišao odgovor.
„Prvi će biti tvoj muž!“
Sara bijaše Tobiji namijenjena
Preplavila me silna radost. Otvorila sam Bibliju da potvrdim ono što sam čula i otvorila sam na dio gdje piše kako će Tobija oženiti Saru jer Sara bijaše Tobiji namijenjena.
I bi poslan Rafael, anđeo Gospodnji, da ih oboje izliječi: da skine bijele mrlje s Tobita i vid mu vrati; a Saru, kćer Raguelovu, da dade za ženu Tobiji, sinu Tobitovu, te da okuje pakosnog zloduha Asmodeja: jer je ona Tobiji bila namijenjena. U isto vrijeme Tobit se vrati u svoju kuću, a Sara, kći Raguelova, siđe iz gornje sobe. (Tob 3,17)
Od trenutka kad sam spoznala tu istinu do trenutka kad smo se ponovno sreli, imala sam vremena o tome svjedočiti na jednom seminaru pred većom grupom ljudi i svojim najboljim prijateljicama. On tada nije znao što mi se dogodilo.
Bog me učio razlikovati
Kad smo se susreli sljedeći put, pozvao me na večeru u menzu. Rekla sam da sam već večerala, a on je raširio ruke i pitao: „Kakve to ima veze?“ Tako sam prestala bježati i samo uz Božju pomoć izdržala sve što me još čekalo.
Kušnji je bilo puno, ali smo ipak dvije i pol godine kasnije pred oltarom rekli svoj DA.
Te dvije i pol godine željela sam svjedočiti o svom iskustvu Božje blizine.
Bog mi je počeo objašnjavati pokrete u mojoj duši i micati zapreke. Pokazao mi je koliko je važno da mu vjerujem. Koliko je važno da živim po Božjim zakonima. Da razlučim misli uzrokovane ranama od istinske čežnje i ljubavi zrele osobe, svjesne mana čovjeka s kojim želi provesti život.
Zamišljala sam kako ću jednog dana svjedočiti o svemu tome sa željom da i drugima pomognem kako bi u zajedništvu s Kristom pronašli svoj put.
U braku se nisu stišale kušnje
Početak zajedničkog života u braku zamišljala sam kao pobjedu vjere. Dokaz da je Gospodin živ i da mi je uslišao želju. Da je moj brak dar od Gospodina, ali su tada kušnje postale veće i dublje. Zbog bolesti nisam bila sigurna hoću li moći roditi dijete.
Umjesto da mi prijateljice pomognu u svjedočenju, optužile su me da me nije vodio Gospodin.
Je li Gospodin dozvolio brak zbog moje tvrdoglavosti ili je on ipak muž za mene?
Bolest je produbljivala moj strah. Počela sam se pitati kažnjava li me Bog. Pitala sam se je li Gospodin dozvolio brak zbog moje tvrdoglavosti. Bojala sam se da naš brak nije bio Božja volja.
Zbog te moje unutrašnje borbe i strahova izbijali su česti sukobi među nama. Moj muž je polako postao sve iscrpljeniji. Molio me da prestanem. Nije mu bilo jasno zašto sam jedan dan presretna, a drugi ljuta na njega jer je on svaki dan nastojao biti isti. Pokušavao me smiriti riječima: „Slomit ćeš me. I kamen bi se slomio.“
Božja volja i naša slobodna odluka se ne isključuju
Gospodin je šutio neko vrijeme, a onda mi je opet progovorio. Pitao me jesam li se željela udati za I.? Moj odgovor je bio da sam željela. Zatim me pitao jesam li to dobila. „Da, Gospodine.“
„U čemu je onda problem? Živi to punim plućima.“
Tako sam shvatila koliko nas Bog ljubi. Nema neke unaprijed zacrtane sudbine (neka izričito određena suđena osoba, unaprijed određen muž za mene) niti Božja volja za nas koja ne bi uključivala našu slobodnu volju. Ako surađujemo s Gospodinom, on nam pomaže da bolje upoznamo sami sebe. Može nam pomoći, pozvati nas na nešto, ali uvijek će poštivati našu slobodnu volju. Oblikuje nas i vodi ako mu to dozvolimo, ali ne kažnjava zbog naših želja i odabira punih ljubavi.
Postoji li unaprijed određen muž za mene?
Bog nije unaprijed odredio tko će biti muž za mene. Često sam kasnije znala promišljati o Božjoj ljubavi kao o ljubavi oca koji u parku čuva svoje dijete. Ocu nije važno hoće li dijete trčati, voziti bicikl, penjati se na penjalicu ili ljuljati… Važno je jedino da se dijete i otac vole.
Kad sam prihvatila da možemo živjeti i bez djece, rodila sam djevojčicu, a nakon toga i dječaka.
I danas, mnogo godina kasnije, neizmjerno volim svog supruga i našu djecu.
Bogu hvala i slava!
Anonimno – Žena vrsna
Foto: John Simitopoulos – Unplash
