Prevoditeljica Dnevnika sv. Faustine Kowalske: Božje milosrđe i tebi želi progovoriti

Božje milosrđe

Sad kad gledam koliko je različitih ljudi na različitim stranama paralelno osluškivalo i dobivalo i nadahnuće za Božje milosrđe i svetu Fausitnu, kako su se osnivale zajednice i molile krunice.. čudesno je počelo to Božje Milosrđe dolaziti do nas.

Počela je tako razgovor naša sugovornica, diplomirana muzikologinja i profesorica povijesti glazbe – Jelena Vuković. Ona je aktivna vjernica u župi BDM Majke Crkve i sv. Maksimilijana Kolbea u Zagrebačkoj Trnovčici, voditeljica zajednice Hrvatske dehonijanske mladeži, orguljašica i voditeljica župnih zborova, članica Župnoga pastoralnog i ekonomskog vijeća te župna medijska suradnica Tiskovnoga ureda Zagrebačke nadbiskupije i tajnica Koordinacije štovatelja Božjega milosrđa na nacionalnoj razini. No, povod našeg razgovora je dolazak i širenje pobožnosti u čast milosrđa u Hrvatskoj te prijevod Dnevnika svete Faustine kojeg je upravo ona prevela na hrvatski jezik.

Glas o Božjem milosrđu do mene je došlo preko p. Andrije Woska. On je došao tu prvo kao pomoćnik vlč. Željku Juraku, župniku retkovečkom (gdje smo pripadali do 1993.), kao Poljak, Dehonijanac učiti hrvatski dvije godine na Vrhovcu. Pitao je župnika treba li pomoć. Župnik ga je primio širom otvorenih ruku i tako je p. Andrija često pomagao ovdje. Preko njega je i u Hrvatsku došlo Božje Milosrđe. Kada je počeo rat, družba ga je vratila u Poljsku. No, pokojni kardinal Kuharić je odlučio podijeliti župu pa se otvorilo pitanje – kome ju dati? A onda je župnik Željko – jer je znao jednu od Stepinčevih preporuka: dovesti što više družbi i redovničkih zajednica u Hrvatsku smatrajući ih velikim bogatstvom – rekao da je on za dehonijance i p. Andriju! On je bio tu, snaći će se!

Uz osmijeh je prepričala sjećanje kako je baš u Trnovčicu jedan Poljak stigao u „peglici“ s „NOB“ natpisom na tablicama. Vrlo su rano, već od početaka župe imali Pobožnost (po starom prijevodu Dnevnika) u čast Božjeg milosrđa, uoči današnje nedjelje Božjeg milosrđa i to sedam godina prije te 2000., kada ju je papa Ivan Pavao II. proglasio.

Mi smo bili naš mikrosvijet u Trnovčici, moleći krunicu u čast Božjeg milosrđa. Osnovala se zajednica koja je nizala redovite susrete svaki tjedan. Počeli smo s listom „Ljubite jedni druge“ koji izlazi već 17. godinu za redom. Pater Andrija je prevodio članke, a ja sam radila lekture. Sve više sam ulazila u to i čitala Dnevnik i nekako sam kroz to čitanje Dnevnika i prevođenje shvatila da je meni sve teže i teže raditi lekture članaka prijevoda p. Andrije. Shvatim najednom da ja prevodim na hrvatski. Posegla sam za tekstom u originalu.

I znate ono kako nastaje živa Crkva? Tako i ovo: hodočašća, molitva, inicijative. I tako sam ja 15-ak puta bila s paterom u Poljskoj. I shvatim da nakon toliko puta u toj predivnoj zemlji još ne znam riječi poljskog progovoriti. Završila sam jezičnu, klasičnu gimnaziju i shvatila sam to kao jednu vrstu izazova. Krenula sam učiti i pod ruku su mi za prijevod došle knjižice o svetoj Margareti i svetoj Faustini koje sam si prevela u tjedan dana.

Te su knjižice izdane, pa su se nanizali prijevodi za dehonijance o ocu Leonu Dehonu i suradnja s p. Markom Glogovićem na potresnoj pro – life knjizi „Vidim svoje dijete u snu“.

Pomislila sam tada „Bože, što ti hoćeš od mene?“ P. Andrija mi je rekao da je on tu ako nešto zapne i bilo je lijepo znati da imam podršku. Uzela sam rječnik (nije tada bio interneta i online rječnika), i kao kad se uči novi jezik, rečenicu po rečenicu sam prevodila. Trebalo mi je šest mjeseci. Kad ono – on meni pošalje drugu. I tako sam ih prevela četiri. Počelo se okretati još ozbiljnije.

U jednom trenu nazvali su me iz KS i pitali me hoću li ja prevesti knjigu o svetoj Faustini. A meni Božje milosrđe, Ljubite jedni druge i sveta Faustina toliko znače! Umalo da mi se nisu noge odsjekle. Velika je to knjiga. Što ću ja s tim? Imam puno obaveza… ali Bože, što ti želiš od mene? Je li to sad nerazborito? To je ozbiljno, imam ugovor i imam rok. Što ako ne bude dobro? – javile su se sumnje. Ali p. Andrija je opet rekao: „Samo naprijed.“ Zatim me za zgode Ivana Pavla drugog zvao Verbum. Super knjižica…i tako jedno za drugim su se samo nizale. Bože, što je sad ovo?

Naša sugovornica kaže da je to bila svojevrsna priprema za Dnevnik. I jezična i duhovna. Doduše, Božje milosrđe bilo joj je nešto blisko, jer je redovito molila Krunicu cijelo to vrijeme. A iz današnje perspektive vidi da su sve knjige za prijevod bile – povezane! Kako je došlo do ideje za novi prijevod Dnevnika?

Dok sam prevodila „Ljubite jedni druge“, vidjela sam gledajući original da su stvari krivo prevođene, da jezično ne stoje i nisu logične, da nemaju veze jedno s drugim. Pateru Andriji sam rekla da Dnevnik koliko je dobar, toliko i nije dobar. Stalno me kopkalo.. .to treba ispočetka!

Sve je sazrijevalo. Paralelno sam dobila Sjećanja Svete Faustine, pa Dnevničke bilješke Ivana Pavla koje su jako teške za prijevod i s kratkim rokom. Predala sam Bogu u ruke i provela pola godišnjeg radeći. Puno molitve radi čuda! Rekla sam: „Gospodine, ako Ti želiš to, pomozi mi!“ I onda vidiš da više ne radiš ti. To vidim i kroz Dnevnik. To je samo molitva. Dar Božji i puno molitve. Danas kad čitam Dnevnik nekad se čudim otkud mi to, i kao da prvi put čitam. A čitala sam ga barem deset puta, što kroz pripremu, što kasnije. Uz Dnevnik sam lijevala suza i suza, jer to dok čitaš, uvijek imaš osjećaj da Isus upravo tebi govori! Kao neke duhovne vježbe baš za mene. Vidiš koliko si jadan, bijedan, ali koliko kroz to moliš, koliko te gradi i koliko je divno. Da Faustinine riječi postaju moje riječi!

Tada su se stvari oko Božjeg milosrđa počele jako intenzivirati. 2000. godine papa Ivan Pavao II. proglasio je Nedjelju Božjeg milosrđa.

A mene je frustriralo jer ljudi još govore o Bijeloj Nedjelji i „poljskoj“ pobožnosti! Isus govori za cijeli svijet i svima nama treba kao posebna slamka spasa! Ali p. Andrija je imao veliko strpljenje, a ja veliku upornosti i ustrajnost. Nismo odustajali. On je pisao na HBK da se stvari trebaju ujednačiti jer su počele nicati molitve u više varijanti koje su ljude zbunjivale, krunice ovakve i onakve, pa jezični problem Božansko ili Božje milosrđe.

Godina 2012. je bila prijelomna, ali i providonosna…

Da, bila je to godina svetog Maksimilijana Kolbea u našoj župi. Pozvali smo u goste franjevce konventualce, napravili smo igrokaz i došli su biskup mons. Ivan Šaško, fra Ivan Bradarić i fra Tomislav Cvetko, koji je jedno vrijeme bio u Puli (gdje su Radnici Milosrdnog Isusa, veliki štovatelji Božjeg milosrđa). I tako su se našla dvojica s istim poticajem – p. Andrija i fra Tomislav koji mu je sugerirao da se „dohvati“ prijevoda Dnevnika. Ali pater Andrija mu je rekao: „Ne ja, ti si Hrvat! Ti kreni! Hajdemo zajedno se udružiti svi koji štujemo Božje milosrđe.“ I tako su se udružili vlč. Marin Knežević s Ovčare (pokret Božanskog milosrđa), fra Smiljan Kožul, fra Tomislav Cvetko i naravno – pater Andrija.

Okupili smo se svi mi koji smo u nekim zajednicama i gajimo posebnu pobožnost prema Božjem milosrđu. I složili smo se da je prvo i ključno ujednačiti pobožnost, a zatim nas sve okupiti – na nekom susretu, nacionalnom. Počeli smo raditi na planu, ja sam postala tajnica. Osnovali smo vijeće za ujednačavanje Pobožnosti u čast Božjeg milosrđa i odlučili smo krenuti ispočetka. Odrekli smo se vremena i odlučili krenuti nanovo s prijevodom molitve, litanija, natpisa pod slikom i krunice te ići s tim pred biskupa s obrazloženjem. Konzultirala sam lingviste, teologe i druge stručnjake kako bi sve bilo jezično i sadržajno odgovaralo te smo na HBK pisali biskupu Šašku.

I on je savjetovao da susret ima povod. Bio je organiziran u poslušnosti biskupu, a za povod se – kasnije se ispostavilo – pobrinula Providnost. Subota, 5.10.2013., 75. obljetnica smrti svete Faustine!

Tako je, prvi susret bio je kod nas u Trnovčici, a ljudi su došli iz cijele Hrvatske. Zatim smo imali svetu misu u Katedrali u 15h koju je služio biskup Šaško. Bio nam je to veliki vjetar u leđa. Nosilo nas je jer smo vidjeli da se sve polako, ali ipak sigurno – kreće.

Iduće godine, 2014. smo se našli u Puli, također uz dozvolu biskupa. Ali nismo još uvijek imali neko konačno rješenje što se tiče molitava. Nama je savjetovano – molite tako kako jest pa ćemo polako.

Išli smo onda s letcima van koje je tiskao Pokret krunice za obraćenje i mir, fra Smiljana Kožula. On je rekao: „Ja moram s tim ići van!“ Zatražen je imprimatur, odobren je za veliku nakladu i tu je zaokružena cjelina.

Sad kad je ujednačena molitva, valjalo je posvetiti se Dnevniku.

Cijelo vrijeme osjećala sam u srcu da ja to moram napraviti. Progonilo me. Stalno mi je bilo na pameti. I onda sam p. Andriji, nakon što sam riješila hrpu drugih knjiga, rekla: „Hajdemo mi to!“ Dohvatila sam se prijevoda!

Je li tome prethodila kakva duhovna priprava?

Dakako! U kolovozu bila sam u Poljskoj, prvi put da nisam išla unutar neke grupe. Htjela sam imati svoj raspored i svoj mir. Bila sam 4 dana u Krakovu pa u Čestohovi. Koja je to bila milost! Provodila sam dane i dane u kapeli Ivana Pavla II. moleći se i njemu i svetoj Faustini, neprestance: „Sveta Faustino, ti si to pisala! To je tebi Bog govorio! Ti sada govori! Govori da ja to na hrvatskom sročim, ono što si ti zapravo slušala! Na moj ljubljeni jezik, za moj ljubljeni narod. Neka to na našem jeziku bude ono što je Bog želio tebi reći!“

Nakon tog iskustva u studenom sam bila u Svetoj zemlji. I nikako početi. Kad sam se vratila sam krenula, pa stala zbog angažmana oko Božića. I rekla sam: „Ne može više tako!“ Onda je krenulo, intenzivno sam zapravo prevodila samo tri mjeseca. U najavi je bila i godina milosrđa. Iako sam sve tempirala, imala sam osjećaj da neću sve stići. Ostalo mi je stotinjak strana i zavapila sam: „Bože, nikako. Pa što ću sad?“ Ne ide onim tempom kojim ja hoću, a već sam bila jako umorna. Iscrpljivalo me.

I razbolim se…upala pluća. Nikad prije niti kasnije nisam imala upalu pluća! I dogodi se da ja u dva tjedna bolesti dovršim prijevod Dnevnika! Ta dva tjedna su mi bila poklon, kad sam klonula i kad je bilo puno planova. Bio je 18.3.kad sam sve završila i dala svojoj sestri koja je radila lekturu. Htjeli smo da biskup Šaško napiše predgovor, no on nam je savjetovao da za tako lijepu stvar zamolimo nadbiskupa Puljića ispred HBK, kao predsjednik, da on bude taj koji će pisati. Tako je bilo. Sve se tako lijepo složilo! Ne slažemo mi, nego slaže On! Toliko strpljenja i čekanja…Bog sve u svoje vrijeme radi. U Godini milosrđa izađe Dnevnik…da ostaneš bez riječi! Bože hvala Ti – izišlo je onda kad je trebalo izići!

U međuvremenu je i p. Andrija bio bolestan. Na promociji knjige je rekao: „S tiskanjem ovog Dnevnika bilo je povezano veliko trpljenje. To samo ja znam i neki drugi. Znate li zašto sam ja bio bolestan godinu dana? Jer je đavao znao da ću to pripremati. Već tada me napadao. A vi (župljani) ste bili tome svjedoci. Đavao mrzi ovaj Dnevnik jer će mu otimati mnoge duše i dovoditi ih Božjem milosrđu.“ Je li Dnevnik imao veze s tim?

Ja vjerujem da da. Jer svaki takav trud, nosi sa sobom probleme, kušnje i napasti. Recimo, meni se to pojavljuje s ljudima nakon što je knjiga izišla. Suočavam se s nekim konfliktnim situacijama, u životu to nisam doživjela. Gorljivo sam radila, sebe u to davala i išlo je poprilično glatko. Sa stavom „Bože, proslavi se!“ Bog mi je zaista mnoge milosti udijelio. A sada se to dočekuje na nož, doživljava se poprilično negativno, bit ću možda oštra kad kažem – kao neka vrsta agresije.

Gledajući ljude koji dobivaju puno milosti, a ne žele ih rekla sam: „Daj ih, Bože, meni.“ I shvatila sam da mi Bog jako puno milosti daje i da sam tom željom zapravo sama sebi kriva. Sad je to tolika količina s kojom se i ja i ljudi oko mene trebaju znati nositi. A nekad ne mogu. I dolaze takva nerazumijevanja, takve muke.

A sve to što sam ja kasnije prolazila, pater Andrija je prolazio za vrijeme prije izlaska knjige. Ali ne samo duhovno, nego i vidljivo – fizički, kroz godinu dana muke i bolesti! Cijeli taj put Božjeg milosrđa u Hrvatskoj on je osjetio na sebi jer je vukao, kao motor. Ništa se nije dogodilo preko noći, ništa nije bilo naglo i nepromišljeno. Bog je imao svoje vrijeme i kroz njega nas je putem izgrađivao. Budi ponizan i budi poslušan – to su lekcije koje smo naučili. Strpljivošću smo postigli puno, vjerujem više nego da smo bili uporni i naporni. Često čujem ljude koji čekaju nešto i onda kritiziraju. A sve ima svoje razloge i često su oni na vlastitu izgradnju.

Koliko je pater trpio, to možda nitko ni ne zna.

Na promociji je pater rekao da je njegova bolest neobično započela i neobično nestala.

Dugo se nije znalo što je. Ispalo je kao da je umislio. On je naglo kopnio, mršavio. Nije imao snage, nije mogao stajati na nogama. Fizički nije mogao sa sobom ništa. Zatim nije mogao spavati, možda bi po noći zaspao sat – dva. Ništa nije pomagalo, niti lijekovi niti išta. Živi mrtvac! Na kraju, neobično, rekli su da je štitnjača. Iako, krvne pretrage pokazivale su da je sve u redu i unutar referentnih vrijednosti. Dugo je trajalo dok se nije počeo vraćati. To sam njegovo stanje pratila i teško je bilo gledati kako čovjek kopni pred tobom. Da nije p. Andrije, to bi davno propalo. Bog ga drži tu jer je još potreban. Sva muka i trpljenje potrebna je bila da se On proslavi!

Uvijek isti obrazac kad se radi o Božjem milosrđu: žrtva. Trpljenje, patnja, kušnje, muke.

Sveta Faustina je imala toliko žrtve, toliko muke, toliko je poniženja pretrpjela: od toga da su joj govorili da je luda, da je neurotična do toga da su ju selili od samostana do samostana gdje je nailazila na svakojake poglavarice i podsmijeh. Trebalo je to podnijeti!

A ima li plodova? Ili je rano reći, skriveni su?

Mi nastojimo da Dnevnik dođe do što više ljudi. Bogu hvala, veliki nakladnici su prepoznali vrijednost i učinili knjigu dostupnom svima. Sama potraga za knjigama znak je potrebe. Evo, javila mi se jedna časna sestra koja je rekla da ju k meni vodi sveta Faustina. Čitajući Dnevnik govori da joj Bog progovara kroz tu sveticu i da ju žarko želi upoznati još više. Kao i meni, i njoj je otada postala sveticom zaštitnicom. Providnošću je dobila Dnevnik u ruke i našla mnoge sličnosti s njom. Sjedinjenje s Isusom i revnost za duše – to je ono što ju jako privlači… Ima plodova! Puno ljudi se javlja. I ja sam sretna.

Puno ljudi primjećuje i razliku u prijevodima.

I to mi je drago. Prvo što sam napravila kad sam počela prevoditi je da sam dala stari Dnevnik p.Andriji da ne dođem u napast vidjeti kako je nešto prevedeno. Sestra Faustina pisala je starim poljskim jezikom, a uz to je bila i neuka (završila je 3 razreda osnovne škole). Gramatički složeno. Bilo je situacija u kojima sam se pitala: „Bože, što je to? Što si to htio reći?“

Je li to bio razlog zabrane štovanja Božjeg milosrđa po obrascima svete Faustine iz 1952.? Mnogi danas ne razumiju zašto je zabranjeno širenje pobožnosti, u čemu je bio problem?

Problem se javio već na samom početku! Kad se saznalo da sv. Faustina ima objave, naložilo se da se zatvore njeni spisi jer su ljudi počeli krivo prepisivati, iskrivljavali su ili izostavljali riječi i onda je došlo do krivog prijepisa i praktički mogućeg širenja hereze. Zato je bila pobožnost i zabranjena! Ispalo bi da je to izmišljotina i da tu nisu stvari čiste! Ljudski faktor…

Onda se Wojtyla tu zauzeo. Rekao je da moraju sve ispočetka prepisati, fotografirajući stranicu po stranicu. Slalo se to poštom, no onda su shvatili da je netko to bacao. Netko je od vjernika našao te dokumente u smeću! Kako je u tijeku bio Drugi Vatikanski sabor, kad god je išao u Rim Wojtyla je nosio sa sobom spise. Dva su vrhunska teologa, od kojih je jedan Poljak – Rozycki, u okviru kauze bila zadužena za proučavanje Dnevnika – da se da prosudba.

Poljak je 15 godina radio na njemu i konačan rezultat je teološki elaborat koji daje utemeljenje za štovanje Božjeg milosrđa, na čak 500 stranica teksta njegovih razmišljanja i obrazloženja.

Zanimljivo je da je na početku prema Dnevniku bio vrlo skeptičan, čak je bio i protiv toga. A sad zahvaljujući njemu upravo imamo ovih postojećih pet oblika štovanja. On ih je odredio, oblikovao i obrazložio. Primjerice, devetnica ne spada u oblike pobožnosti, ali slika, sat i krunica da. I na kraju, potpis koji je bio „oslobađajući“ za pobožnost je bio Šeperov. Hrvat je potpisao, kao prefekt kongregacije za nauk vjere, da je pobožnost valjana i da se može širiti unutar Katoličke Crkve. A onda smo mi u Hrvatskoj prošli svojevrsnu Kalvariju, jer smo imali jedan prijevod koji je nažalost kriv i loš – napravljen iz njemačkog prijevoda! Zbog toga je bilo krivih prijevoda koji ne odgovaraju poljskom izvorniku. Riječi koje je Isus izgovorio nipošto se ne smiju mijenjati.

Koji je bio najteži i najsretniji trenutak u procesu novog prijevoda Dnevnika?

Uvijek su tu problemi i poteškoće. To je pobožnost koja zahtjeva zadovoljštinu za duše! Zahtjeva štovanje Božjeg milosrđa kroz milosrđe prema bližnjima i ljubav prema Bogu. Kroz vjernost njegovoj dobroti. A to je najteže. Lako je biti super s dragim ljudima, ali treba biti milosrdan prema drugima kojima nisi blizak.

Svaki dan molim molitvu iz Dn 163 jer bih htjela da to bude tako! Da moje oči, ruke i noge budu milosrdne; da zaboravim sebe i svoj umor, da moj odmor bude u Isusovom srcu. Ja bih to htjela! Ali slaba sam pa padam. Želiš, trudiš se i danas jesi – a sutra ideš na ispovijed. I tako ideš iz dana u dan.

Najsretnija sam bila kad smo došli s hrvatskim prijevodom Dnevnika sestrama u Poljsku (od kojih smo dobili dozvolu), u Krakov nenajavljeno na vrata. Sestra zadužena za nas i naš prijevod ostala je u šoku. Nije mogla vjerovati da se sve odigralo tako brzo. A iznenadila ju je i oprema – dva formata, tvrdo ukoričenje. Htjeli smo to napraviti kako treba, uz izbor i za mlade i za stare. Puna oduševljenja istog dana, na internetu, ugledala sam fotografiju biskupa Šaška s Dnevnikom! Ostala sam u šoku. To je bilo i prije promocije! Meni kao da se tom podrškom ispunila najveća želja. Bog brine! I tako je dobar!

Je li onda ovo iskustvo oblikovalo i nju kao prevoditeljicu?

Spoznala sam: Ono što ti Bog donese čini od srca i rado. Dugo godina sam imala sam duhovnika, tu je moja dugogodišnja orguljaška služba, redovita sveta ispovijed i stalna pričest. Stalna. Ja sam svaki dan na svetoj misi, jednostavno osjećam tu potrebu. To me zapravo oblikovalo. A Božje Milosrđe me dodatno zahvatilo. Jer odjednom vidiš jednu novu širinu, jednu novu dimenziju. I sad to treba ustrajno živjeti! Ustrajno jer je sve lako početi, ali treba s time živjeti. To je izazov!

Kome bi preporučila knjigu?

Knjiga je za sve! Ima ljudi koji će uzeti knjigu i pročitavši ju ostati ravnodušni jer možda za njih u tom trenutku života nije ta knjiga. Ali ima ljudi koji će pročitati dva odlomka i ostat će zahvaćeni time, potpuno dirnuti i dobit će poticaj tražiti put povratka Bogu i put prema intenzivnijem prebivanju s Bogom! Duhovni život bez Svetog Pisma i Euharistije ne ide, a nadodala bih: za duhovni rast jako puno možeš dobiti čitajući Dnevnik svete Faustine.

Ovo nije knjiga koja se čita od korica do korica, već se s njom živi i kroz nju propituje što mi Isus želi reći. U njoj ima toliko toga što Isus tebi želi reći. Tebi, meni. Ja to nisam prevodila s jučer na sutra, nego je to sazrijevalo u meni.

Vremena su takva da se moramo boriti za sebe, za naše duše!

Ovim poticajem prevoditeljica Dnevnika svete Faustine privodila je kraju naš razgovor i dala nam poticaj za duhovni rast. Dnevnik, koji se propagira u karizmi oca Leona Dehona (koji se bavio izdavaštvom i sudjelovao u radu medija) iz zagrebačke je Trnovčice od otaca dehonijanaca našao put do mnogih srdaca. Neka štovanje slike Milosrdnog Isusa, štovanje svetkovine Božjeg milosrđa, molitva krunice Božjeg milosrđa, štovanje Časa milosrđa ili pak širenje slave Božjeg milosrđa postane i Vaša stepenica prema Božjoj ljubavi – drugom imenu za Božje milosrđe!

Pripremila: Ivana Foretić – Žena vrsna


Foto: Zagrebačka nadbiskupija