Kako počinje priča o posvojenju? Većinom od samog početka..
Rane godine braka
Vjenčali smo se 7. 6. 1997. Nakon tri mjeseca preselili smo u naš prvi dom, 170 m2 povijesnu kuću u Stauntonu u Virginiji, gradu s oko 25 000 stanovnika smještenom u srcu Shenandoah doline. Imala je četiri sobe – savršeno za naše planiranje obitelji. Rob je radio kao propovjednik za mlade i na pola radnog vremena kao učitelj u srednjoj školi, a Robin je bila učiteljica drugog razreda u istoj katoličkoj školi gdje i Rob. Pri uređenju kuće bilo nam je važno ostaviti jednu sobu kao gostinjsku, kako bismo mogli primiti koga god nam Gospodin pošalje. Smatrali smo da tu sobu trebamo zadržati takvom čak i kada budemo imali svoju djecu. Malo smo znali koliko će biti veliki Božji planovi.
Nakon tri godine braka postalo je jasno da ne možemo imati svoju djecu. Doktori nisu mogli naći izravan biološki razlog. Bili smo kod specijalista za plodnost koji su nam rekli da je jedina nada umjetna oplodnja, a to je mogućnost koju nismo htjeli uzeti u obzir. Željeli smo dar djece, ali nismo htjeli manipulirati i forsirati taj dar koji nam Bog nije dao svojevoljno.
Troje djece zaredom – priča o posvojenju
Onda je došla žurba. Neki naši prijatelji su bili u odboru lokalnog udomiteljskog odjela Centra za socijalnu skrb. Imali su petomjesečnu mušku bebu u svojoj skrbi koja bi jednom, kad se ukinu roditeljska prava, bila za posvojenje. Ali prije nego su nas pitali jesmo li voljni udomiti tu bebu, upozorili su nas: prijašnje dvije obitelji kojima je bilo ponuđeno udomljenje odbili su ga zbog oštećenja probavnog i moždanog sustava kao posljedice majčina drogiranja. Smatrali su da neće moći pričati, hodati i moguće na kraju završiti na intenzivnoj njezi. Dana 21. 4. 2000. doveli smo Christophera doma. Nikad nismo požalili.
Kasnije u šestom mjesecu ponovno su nam se obratili. Ovoga puta su bile u pitanju dvije male curice, jedna pet godina stara i druga 9 mjeseci. Jesmo li voljni prihvatiti ih kao djecu za moguće posvojenje? Naravno! Tako su nam se 8.7., manje od tri mjeseca nego nam je došao Christopher, pridružile Lisa i Lorianne. Naša trajna gostinjska soba je sada bila puna i počeli smo tražiti veću kuću. U međuvremenu, Rob je postao učitelj s punim radnim vremenom, a Robin je uzela cijelu godinu slobodno kako bi osigurali da može biti u važnoj ulozi majke našoj troje djece.
Još jedna beba u potrebi za obitelji
Konačno smo se preselili, iza ugla, u staru viktorijansku kuću, da bismo imali više prostora. Dvije godine smo odgajali našu predivnu djecu i davali sve od sebe kako bismo ih približili crkvi. U srpnju 2002. ponovno su nas zvali iz Centra. Ovoga puta su imali bebu od 11 mjeseci, najmlađu od troje koje su uzeli iz njihove obitelji. Očekivali su nakon 3-4 mjeseca vratiti djecu obitelji, kad se situacija smiri. Samantha nam je došla i nije mogla puzati, govoriti, bez mimike lica, nije se mogla držati niti posegnuti za stvarima. Njezin doktor je rekao da je moguće paralizirana od struka na dolje, obzirom da nije reagirala na podražaje pri pregledu. Njezine dvije sestre, Shelby i Sabrina, su bile udomljene u drugu obitelj.
Centar nije htio sve tri zajedno udomiti, jer su se bojali da Samantha neće dobiti dovoljno njege u tom slučaju. Inače, sve tri curice su bile zaključane u spremištu dok su im roditelji bili na poslu. Ostavljali su im kekse i sok od jabuke. Samantha je samo pila sok od jabuke i izgubila je na kilaži. Bila je toliko mršava da smo joj mogli vidjeti kosti.
Dvoje više daje šest
Sljedeće dvije godine su imali ročišta na sudu. To je bilo vrijeme kada su Cristopherovim roditeljima na sudu, tijekom više saslušanja, oduzeta roditeljska prava. Isto tako, isti proces za Lisu i Lorianne se bližio kraju. To nam je omogućilo troje djece krstiti. Sve do tada nismo im bili trajni roditelji. Zbog toga nismo bili u mogućnosti obećati odgajati ih u katolike. Tek kad je posvojenje bilo gotovo nije više bilo zapreke odgovorno pristupiti krštenju. Tijekom te dvije godine postalo je jasno da se Samanthini roditelji ne mogu skrbiti o curama.
Cilj se promijenio, od vraćanja cura u obitelj do smještanja ih u trajni dom. Taj trajni dom je bio kod nas. U ljeto 2004. primili smo Shelby i Sabrinu, čime smo postali roditelji šestero djece. Dvije godine kasnije, u želji za novim početkom s obitelji, preselili smo u Robinin rodni grad, Omahu u Nebraski. Dok pišemo ovaj članak, Lisa (18) je brucošica na fakultetu, a Lorianne (14), Shelby (13) i Sabrina (12) pohađaju katoličku školu u Omahi. Christopher (13) i Samantha (11) pohađaju gradsku katoličku školu za djecu s posebnim potrebama. Rob je ravnatelj škole, a Robin radi u Uredu za obiteljski život nadbiskupije Omahe.
Lekcije posvojenja: poteškoće i blagoslovi
Tijekom vremena smo imali iskušenja i velike radosti. Pitanje o kojem smo odlučili razgovarati s djecom su istina o njihovu posvojenju. Od trenutka kad su ušli u naš dom, znali su da smo im roditelji posvojitelji i da imaju svoje biološke roditelje. Trudili smo se prenijeti im da su ih biološki roditelji voljeli, ali nisu bili u mogućnosti brinuti se za njih. Poučili smo ih da Bog nezamislivo loše situacije okreće na dobro i da smo tako postali obitelj; obitelj koju je Bog spojio iz bolnih situacija, obitelj pozvanu donijeti ozdravljenje i radost jedni drugima kao i svima koje sretnemo.
Kako su djeca rasla, otkrivali smo im sve više informacija o njihovoj prošlosti, onoliko koliko su u određenoj dobi mogli razumjeti. Nekoliko puta godišnje tražimo im roditelje (preko interneta). Dvije pretrage su rezultirale saznanjem o smrti: Christopherova majka se predozirala, a Samanthina, Sabrinina i Shelbyna majka je umrla od bolesti. Djeci smo to rekli i prošli s njima tugovanje i konfliktne emocije. Ostali smo otvoreni za poštivanje njihove situacije. Na prvu, strahovali smo da ako im kažemo previše htjet će biološke roditelje umjesto nas. Taj strah je izblijedio tijekom godina, kako su se ljubav i povjerenje produbili u našoj obitelji.
Bog poziva novu obitelj da bude način izlječenja
Poteškoće koje proizlaze od posvojenja dojenčadi su sveprisutne. Kad su djeca otrgnuta od bioloških roditelja (čak i kada ti nisu dobri u roditeljstvu), dožive rane. U to nema sumnje. Ta bol prelazi u posvojiteljsku obitelj, a Bog poziva novu obitelj da bude način izlječenja. Za nas, ovo je značilo pomagati djeci nositi se s trajnim oštećenjem mozga, prevladati teškoće u učenju, epilepsiju, probleme prisnosti, veliku depresiju i čak pokušaje samoubojstva.
Da su nas 1997. pitali jesmo li spremni za ovo, rekli bismo: „Nema šanse!“ Ali Gospodin je providio milost, ljude koji su nam pomogli i ljubav koja nas je ozdravila; ne samo djecu, nego i nas kao par.
Radosti posvajanja, ipak, daleko nadmašuju bilo kakve poteškoće. Te radosti nisu drugačije od možda bilo koje druge obitelji koja ima svoju rođenu djecu. Rekli bismo da naša djeca, možda zbog vlastitog podrijetla i posvojenja, imaju nevjerojatno srce za bilo koga tko je ugnjetavan, pati ili je siromašan na bilo koji način. Jako brzo dopiru i žele pomoći onima u potrebi – onima koji su u istoj situaciji kao što su oni nekad bili. Doživjeti takvo što, za nas je najveća radost posvojenja: naša vlastita djeca žele iskazati velikodušnost koju su i sami doživjeli.
Obitelj je pozvana služiti životu
U svojoj apostolskoj pobudnici Familiaris Consortio (Uloga kršćanske obitelji u modernom svijetu) sv. Ivan Pavao II. je nazvao služenje životu kao drugi od četiri obiteljska zadataka. Bog nije dao Lairdovima mogućnost služenja kroz prokreaciju i rađanje. Umjesto toga, dao je nama dar služenja životima te djece koje je stavio ispred nas, i jako smo Mu zahvalni na tome. On je stvorio našu obitelj i preobrazio nas kao osobe.
Obiteljima koje razmatraju posvojenje možemo poručiti: „Ako je naš Gospodin stavio želju u vaša srca, onda idite za tim! Sve poteškoće blijede kad vam sin koji ima moždano oštećenje baci pobjedničku loptu na Paraolimpijadi, ili kada vam kći daje novac za manje sretne kolege da si mogu kupiti užinu, ili kada vam se najstarija kći želi baviti pomaganjem onima koji su u situaciji u kojoj je ona jednom bila. Naša obitelj nije savršena, daleko od toga. Ali na kraju, obitelj koju je Bog okupio je pomogla svakome pojedinome da Ga još bliže prati. I nije li to zadatak obitelji?!”
Rob i Robin Laird su se vjenčali 7. 6. 1997. Rob je ravnatelj katoličke škole za djecu s posebnim potrebama, a Robin je koordinatorica za brak i obitelj za nadbiskupiju Omahe. Trenutno žive u Omahi u Nebraski sa svojih šestero djece: Lisom, Lorianne, Christopherom, Schelby, Sabrinom i Samanthom.
Robert and Robin Laird – For your marriage
Prevela: Venka Tolić
Foto: Pixabay
