Čovjek neki imao dva sina. Stariji sin zvao se Reuben, a mlađi Eliav. Živjeli su sretno: u velikoj kući s velikim imanjem i mnoštvom sluga. Imali su veliki plodni vinograd, golemo polje na kojem je raslo raznoliko voće, povrće te zlatna pšenica, a urod nikada nije izostajao.
Nikada nije manjkalo ni pića ni ića. Sve je bilo uredno, skladno i dobro održavano. Dani su bili ispunjeni radom, odmorom i veseljem. Vladala je umjerenost i nije bilo mjesta nikakvoj rastrošnosti: što je bilo viška, udjeljivalo se onome tko nije imao. Ni Otac se nije izuzimao od dnevnog posla, nego bi radosno radio i više od sluga, a onda bi se odmarao zadovoljan dobro obavljenim poslom.
Očeva dva sina bila su vrlo različita
Međutim, sinovi se nisu radovali poslu. Reuben je uvijek radio što bi mu Otac rekao, želeći mu udovoljiti i bojeći se njegova gnjeva. Nije ga, doduše, nikada vidio gnjevna, ali kako bi strašan morao biti taj gnjev kad jednom izbije! I tako je bio poslušan. No nije radio radosno, nego gonjen strahom i osjećajem odgovornosti.
Eliava nisu morile takve brige. Naprotiv, njemu je jedini cilj u životu bio što manje raditi, živjeti bezbrižno i lagodno. Nije se osjećao nimalo krivim kada bi izbjegao posao ni kada bi jedini odmarao dok su drugi radili. To je ljutilo Reubena koji je to smatrao nepravdom i krivio Oca što ništa ne poduzima.
Eliav je tako jednog dana ležeći u ležaljci razmišljao i zaključio da je najbolje da sreću potraži negdje drugdje. Dodijale su mu Očeve zapovijedi i bratov prezir. Međutim, novca nije imao – sva su dobra bila u Očevim rukama. Zato je odlučio upitati Oca za svoj dio nasljedstva.
Tako je, kad je došlo vrijeme ručka i odmora od jutarnjeg posla, prišao Ocu i upitao ga da mu dade što mu pripada. Bacivši pogled na brata mogao se zakleti da je ovaj zamalo ispljunuo hranu iz usta. Naravno da je gospodin Savršeni sablažnjen njegovim pitanjem. Ali nije ga nikada bilo briga što on misli. Otac je podigao glavu i na trenutak kao da mu se u očima mogla nazrijeti tuga. No brzo je iščezla i on je pristao podijeliti dobra. Reuben je bio zaprepašten takvim Očevim odgovorom. Ipak, nije se bunio. Nije mogao ne biti zadovoljan time što će dobiti svoj dio dobara. To bi svakako moglo biti korisno.
Tako je Otac tog poslijepodneva sagledao svoja dobra i podijelio ih među dvojicom sinova. Eliav je bio zadovoljan i to se nije ni trudio skriti. Prošlo je tek nekoliko dana, a on se već spakirao te je otišao rano ujutro bez riječi pozdrava.
Kada se udaljio od Očeva doma na trenutak je osjetio prazninu
Sad kada je konačno bio na putu na trenutak je osjetio prazninu… kao da nešto nedostaje. Brzo je otresao taj osjećaj. Pomisli da je uzrok takvom osjećaju jednostavno navika. Navikao je živjeti kod Oca, a sada nastupa nagla promjena. Ne, neće razmišljati o osjećajima. Treba se usredotočiti na svoju budućnost. Imao je sjajne planove kako će sebi izgraditi lagodan život, u bogatstvu i svim užitcima… O, kako mu se lijepa sudbina smiješi! Razmišljajući tako na povjetarcu uz prve zrake sunca, osjetio je nadu u budućnost. Još više, osjetio je onaj slatki osjećaj slobode i neovisnosti. Konačno mu više nitko neće soliti pamet ni govoriti što da radi. Uzet će život u svoje ruke i napokon biti sretan.
Tako mu je u razmišljanjima brzo proteklo putovanje i on se našao u velikom gradu. Činilo mu se da iza svakog ugla vreba dobra prilika. Svaka mu je zgrada budila nove nade. Bilo je već podne i sve je vrvjelo od ljudi. Eliav je sve znatiželjno promatrao uživajući u gradskom žamoru i gužvi. Bilo je tu ljudi svih staleža i svih zanimanja, od najsiromašnijih do onih najbogatijih. Nekoliko je puta s gnušanjem ustanovio da se spotaknuo o nekog prosjaka na putu dok je i dalje sa svih strana čuo pozive trgovaca koji su uvjeravali da je baš njihova roba najbolja, te dijelove razgovora slučajnih prolaznika. Ipak, od svega se najviše divio bogatašima koji su kraj njega prolazili kočopereći se silnim zlatnim nakitom i raskošnom odjećom, neki i nošeni u nosiljkama, prezirno pogledavajući prolaznike. Pomislio je kako oni žive bezbrižno i lagodno uz sve užitke ovoga svijeta. U sebi je čvrsto odlučio postati poput njih.
Škrinja s blagom koje mu je Otac darovao brzo je presušila
Za kratko vrijeme Eliav je doista uspio u svom naumu. Stranac koji ne štedi novca i uvijek je spreman za zabavu vrlo je brzo pobudio znatiželju bogatih mladića toga grada. Svakodnevno je odlazio na zabave, jeo, pio i kockao. Svaki bi se put pojavio s novom djevojkom, a kada bi ušao u krčmu dočekali bi ga razdragani povici i on bi, na opće oduševljenje, počastio sve prisutne. Tako je on živio u razvratnosti i raskoši, samo tražeći sljedeću priliku za uživanje, bezbrižno rasipajući Očev novac.
Jednog se jutra, kao i obično, probudio jako kasno, još mamuran od prethodne noći. Uspravio se na krevetu trljajući oči. Soba mu je bila sva neuredna, odjeća razbacana, a sam je bio tek napola razodjeven, još u odjeći od prethodnog dana. Otišao se umiti ne bi li si tako razbistrio misli. Nije pomoglo. Odjednom mu se smučilo pa je širom otvorio prozor. Došavši malo k sebi, obukao se u nešto donekle prihvatljivo i sjeo uz prozor. Bilo je vrijeme da razmisli o planu za danas. Ta ga je misao razvedrila pa je optimistično krenuo da prebroji koliko mu je još novca ostalo. Ode do škrinje na dnu kreveta pa je otvori. Razrogači oči u nevjerici.
Nije moguće! Škrinja je sasvim prazna! Eliav još nekoliko puta protrlja oči ne vjerujući. Ipak, škrinja je i dalje bila prazna. On potrči prema noćnom ormariću i panično otvori ladicu. U njoj je pronašao tek nekoliko zlatnika. Poleti prema ormaru i iz njega krene izbacivati svu preostalu odjeću. Ondje, na dnu ormara, čuvao je novac za crne dane i sada se uzdao da će tu pronaći poštenu svoticu. Ali na njegovo posvemašnje zaprepaštenje, nije našao baš ništa. Kad li je potrošio sav taj novac? Nije znao. No sada je spao na onih nekoliko zlatnika iz ladice te još pokoji srebrnjak koji je ispao iz odjeće dok ju je izbacivao iz ormara.
Isprva svejedno nije htio odustati od svog novog života
Eliav sjedne na krevet pokušavajući probaviti situaciju u kojoj se našao. Ovaj novac nije mu bio dovoljan ni za taj dan, o tjednu da i ne govorimo. Što da učini? Da posudi novac? Ah, kakva sramota! Uostalom, ne bi ga nikako mogao vratiti. Možda bi mogao prodati dio odjeće? Tako bi dobio novac koji bi mu možda potrajao još koji dan. To je dobar plan. No svakako će morati odustati od zabava.
Odustati od zabava? Zar je do toga došlo? Ma ne, sigurno ima još novca, samo ga je negdje zametnuo. Evo, ovdje pod jastukom, možda? Ili ondje, iza ormarića? Ne? Ta nije moguće. A bio je tako bogat i tako je lijepo živio… Ali ništa od toga. Sad se možda bude morao i zaposliti, tko zna? Ma ne, prilike ipak nisu tako teške… Jao, što ako jesu? Razmišljajući tako počeo se vrtjeti ukrug nespreman suočiti se sa stvarnošću. Najednom mu se tako zavrtjelo u glavi te je ponovno zalegao i zaspao.
Te je večeri otišao na zabavu kao i obično, računajući da će mu netko od njegovih vjernih prijatelja posuditi nešto novca. No gadno se razočarao kad je njegov upit bio dočekan gađenjem i hladnim prezirom. Ubrzo se nijedan od njegovih negdašnjih prijatelja nije više zadržavao u njegovoj blizini te su ga počeli i izbjegavati. Ostao je sasvim sam, odbačen, nevrijedan.
Tako se našao u ulozi svinjara. Da. Ne samo da se morao zaposliti da bi preživio, nego se morao zadovoljiti najgorim i najsramotnijim poslom jer ga nitko drugi doli vlasnik tih svinja nije htio zaposliti. U toj je zemlji bila zavladala silna glad te su mnogi štedjeli na najamnicima. Nije imao kamo. Već je bio rasprodao baš sve osim odjeće koju je nosio i potrošio sav tako zarađen novac. Bio je u takvoj poziciji da je promatrajući svinje bio ljubomoran na njih. One su živjele sasvim lijepo: valjale se u blatu i sitile se rogačem veselo rokćući. A on je tu gledao i gladovao. Nije mogao jesti ni svinjsku hranu.
Kasnije je ipak odlučio – vratit će se ocu da mu bude sluga, ne sin
Zagledavši se preko polja u vinograd, sjeti se odjednom Očeva imanja. To je bio dobar život. Kad bolje promisli, u tom trenutku bilo mu je gore nego Očevim slugama. I najjadniji i najnesposobniji od Očevih sluga imao je dovoljno za jesti i gdje spavati. Otac je na svoje sluge i najamnike gledao kao na vlastitu djecu, uvijek se brinuo za njih i pazio da im ničega ne manjka. A ovdje, kako ovdje njega tretiraju? Gotovo kao otpad.
„Vratit ću se Ocu”, reče odjednom, poluglasno. Ta je misao bila tako neočekivana da se i sam začudio. Ipak, bilo je to jedino rješenje. „Da, vratit ću se na Očevo imanje i pitati ga da me primi, makar kao slugu. Sve je bolje od ovoga. Reći ću mu: Oče, sagriješio sam protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se tvojim sinom. Primi me kao jednog od svojih najamnika. Sigurno će se smilovati. Ako me i kazni tako što me primi kao najmanjeg od sluga ipak ću barem imati što za jesti.”
Tako se Eliav, zadovoljan svojim planom, zaputio kući. Putem je vježbao svoj govor i zamišljao sve moguće ishode. Bio je siguran da, što god da se dogodi, nema boljeg rješenja. Zato se zabavljao misleći o kruhu i voću koje će moći jesti jednom kad stigne na imanje. Koliko je prije bio izbirljiv u odabiru jela, toliko se sad radovao pomisli na bilo kakvu hranu.
Očeva ljubav preduhitrila je njegov plan
Ugleda konačno dobro mu poznato imanje. Put je vijugao kroz plodna polja sve do velike obiteljske kuće. Ovdje nije bilo gladi – godina je bila rodna kao i uvijek. Grane voćki savijale su se pod teretom ploda, ptice su pjevale, pčelice zujale. Puhao je blag povjetarac, a sunce na zalasku pozlaćivalo je sve što je obasjavalo. Bilo je kao da su se godišnja doba ujedinila u jedno radosno, plodno doba. Eliav se pitao je li uvijek bilo tako na Očevu imanju. Svakako to dosad nikad nije primijetio.
Pogleda prema kući koju je sada mogao čitavu vidjeti i na terasi ugleda Oca. Posrami se vidjevši da ga je Otac ugledao pa spusti pogled i krene ponavljati u sebi svoj govor. Još je bio daleko od kuće kad Otac, ne mogavši čekati, poleti radosno svom izgubljenom sinu. Eliav ga ugleda i zausti da izreče svoj govor, ali Otac mu ne dopusti nego mu se baci u zagrljaj. Eliav zbunjeno i nesigurno uzvrati zagrljaj. Očeva ljubav preduhitrila je njegov plan.
Kada je Otac popustio stisak, Eliav se pribere i kaže pognute glave: „Oče, sagriješio sam protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se tvojim sinom. Primi me kao jednog od svojih najamnika.” Otac ga strpljivo sasluša smiješeći se i kimajući glavom. O, kako li je sretan! Ta sin mu se konačno vratio! Ne odgovorivši sinu na pitanje, stade dozivati sluge. Zapovjedi da ga se odjene u najljepšu odjeću i okiti prstenjem. Uputi sluge da zakolju tele ugojeno i priprave veliku gozbu. „Jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!”
Povratnik je bio izbezumljen razvojem događaja
Eliav je bio sasvim izbezumljen ovim razvojem događaja. On nije poznavao Očevo srce. Da ga je poznavao, ne bi se nikada ni izgubio. U njemu nema ništa doli ljubav. Kod Oca nema planiranja, on čitavo ovo vrijeme samo čeka. Čeka, a ljubav njegova raste. Čeka kad će mu se sin vratiti da mu pokaže koliko ga voli. I zbilja: sin se konačno vratio, a Otac ne časi ni časa nego mu se odmah baca oko vrata, oblači ga u najbolje haljine i najljepši nakit te priprema gozbu. Pokazuje svu raskoš svoje ljubavi. A Očevi prostodušni i skromni sluge raduju se zajedno s Ocem i proslavljaju ovaj divan događaj. Nose se najbolja jela i pića svih vrsta. Sluge unose beskrajne redove ćupova i posuda. Sve pršti od pjesme i smijeha. Tako Otac voli.
Otac uvodi sina u kuću i posjeda ga za stol, a sam nadgleda sluge, daje im upute i pomaže zgotoviti gozbu.
Stariji sin nije se radovao bratu…
Reuben se za to vrijeme vraćao iz polja. Padao je mrak i bilo je vrijeme da se dnevni poslovi privedu kraju. Približivši se kući začu žamor i svirku te se nemalo začudi. Što li se to proslavlja? Kod ulaza u kuću sretne slugu kako unosi čitav buket u kuću. Zaustavi ga i upita o tome što se u kući događa. Sluga mu ushićeno priopći da se vratio njegov brat, živ i zdrav, i da je Otac toliko radostan da je naredio da se pripremi gozba da se svi provesele. Reuben se namršti. Krasno. Vratio se onaj probisvijet od brata. Ali što je Ocu? Odakle tolika briga i tolika radost? Kad se njemu tako razveselio, ha? Kad je njemu pripremio gozbu? Nikad, naravno. Strašno. On tu vjerno služi i služi godinama i ništa, a njegov brat prokocka sve Očevo i sad se vraća i plače Ocu – i Otac mu priprema gozbu? Pa to je da ti pamet stane.
Sluga ga, zbunjen njegovom naglom promjenom raspoloženja, pozove da uđe s njim i veseli se sa svima. No Reuben ne htjede ni čuti. Ljutito potjera slugu i ostane vani. Da se on veseli zbog onoga? Nikako.
…bio je prezaposlen povijanjem rana na svom egu
Otac mu prilazi i poziva ga na veselje, moli ga da uđe. No Reuben odbija. Ta kakva je to pravda? Zar nije on, koji nikad nije ništa skrivio Ocu, više zaslužio gozbu?
„Ali sine, ti imaš sve! Moja ljubav ti je uvijek vidljiva i na raspolaganju. Sve što imam, rado ti dajem. A pogledaj njega. Pogledaj u kako je žalosnom stanju došao k meni. Žedan je vina moje ljubavi i gladan njena kruha. Sine, on i ne zna što je Očeva ljubav. On misli da bih ga jedino mogao primiti kao najamnika nakon svega što je učinio. Ali ja mu želim pokazati kako je veličanstvena moja ljubav. Želim mu pokazati da je dobrodošao. Ti to sine već znaš, ta ovo je tvoj dom kao i moj! Uđi, dakle, i raduj se s bratom! Raduj se u obilju moje ljubavi!“
No ni stariji sin ne poznavaše Očevo srce pa ode i ne uniđe na gozbu.
Otac mu je rekao tajnu svoga srca – ljubav. No on to nije htio vidjeti. Bio je prezaposlen povijanjem rana na svom egu.
Emanuela Matijaca – Žena vrsna
Foto: Alisol – Cathopic
