„U tom novom svemiru, nebeskom Jeruzalemu, Bog će prebivati među ljudima. I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti, jer – prijašnje uminu.”
(Otk 21, 4)
Katekizam Katoličke Crkve nam govori kako će za čovjeka taj svršetak biti konačno ostvarenje jedinstva ljudskog roda koje je Bog htio od početka stvaranja i kojemu je putujuća Crkva bila „kao sakramentˮ. Oni koji budu sjedinjeni s Kristom tvorit će zajednicu otkupljenih, Sveti grad Božji (Otk 21, 2), „Zaručnicu, Ženu Jaganjčevuˮ (Otk 21, 9). Više neće biti ozlijeđena grijesima, ljagama, sebičnošću, što ruši ili ranjava ljudsku zajednicu na zemlji. Blaženo gledanje, u kojemu će se Bog neiscrpljivo otvoriti izabranima, bit će nepresušno vrelo sreće, mira i uzajamnog zajedništva (KKC 1045).
Bog je zajedništvo osoba – Oca, Sina i Duha Svetoga. Od početka je Bog za čovjeka zamislio da bude dio tog zajedništva. Po objavi znamo za stanje izvorne svetosti i pravednosti muškarca i žene prije grijeha: iz njihova prijateljstva s Bogom proizlazila je sreća njihova života u raju (KKC 384).
Prvi čovjek nije samo kao dobar stvoren, nego je i postavljen u prijateljstvo sa svojim Stvoriteljem i u sklad sa samim sobom i sa stvorenjem oko sebe (KKC 374).
Zajedništvo čovjeka s Bogom i drugim ljudima je naše izvorno stanje
Zajedništvo i prijateljstvo sa samim sobom, Bogom i bližnjim naše su izvorno stanje, narušeno grijehom koji ruši to zajedništvo zavišću, ohološću, uspoređivanjem, ogovaranjem… niz je dugačak i vjerujem da ga svaki čovjek bez zadrške može nadopuniti. Prihvaćajući bližnje i njegujući iskreno prijateljstvo s njima, vodeći ih i dopuštajući im da nas vode Bogu, ponovno uspostavljamo narušeno zajedništvo. Prijateljstvo s ljudima na zemlji priprema nas na savršeno zajedništvo s Bogom i svima svetima u Raju.
Katekizam nas uči da je za dugotrajno, iskreno i Bogu ugodno prijateljstvo s drugim ljudima potrebna ljubav i rast u krepostima:
Ljubav je „formaˮ svih kreposti. Pod njezinim se utjecajem čistoća očituje kao škola osobnog darivanja. Gospodstvo nad sobom usmjereno je na to darivanje sebe. Onaj koji živi čisto postaje za bližnjega svjedok Božje vjernosti i nježnosti (KKC 2346).
Krepost čistoće razvija se u prijateljstvu. Ona upućuje učenika kako da nasljeduje i ide za Onim koji nas je izabrao za svoje prijatelje, dao se potpuno nama i čini nas dionicima svoga božanskog stanja (KKC 2347).
Ljubav je forma svih kreposti, a prijateljstvo plodno tlo za rast u kreposti
Ako je ljubav forma, kalup u kojem se razvijaju sve kreposti, prijateljstvo je plodna zemlja na kojoj u kalupu ljubavi možemo njegovati kreposti i rasti u njima. Katekizam ovdje posebno ističe krepost čistoće koju učimo od samog Krista, a podrazumijeva vladanje sobom koje nam pomaže činiti Božju volju, a ne svoju. Prijateljstvo podrazumijeva postojanje dvije voljnosti – nas i druge osobe s kojom smo prijatelji. Traži također dobro vladanje sobom kako bismo ugađali i volji prijatelja, a nadamo se sukladno tome i Božjoj volji.
Sveci su bili svjesni koliko je prijateljstvo dragocjen dar. Prepoznavali su u njemu mogućnost za rast u krepostima i obnovu zajedništva među ljudima i s Bogom. O tome koliko im je značilo prijateljstvo svjedoče i njihove misli koje možete pročitati u galeriji ispod teksta.
Lea Potočar – Žena Vrsna
Foto: Omar Lopez – Unsplash
