Terapeuti kažu da liječenje od alkoholizma ili neke druge ovisnosti kao, recimo, ovisnosti od kocke, počinje onoga trena kada ovisnik prizna sebi da je alkoholičar ili kockar. Kada on sam sebi kaže: Ja sam alkoholičar!, priznaje svoju nemoć. Priznaje da je u obruču iz kojega ne može sam izaći i počinje tražiti pomoć. Nitko ne može biti izliječen bez tog priznanja. O dubini priznanja ovisi snaga i brzina liječenja.
Pustinjski oci kažu da dušu napušta svaki grijeh i manu kada se duboko pokaje. Duboko kajanje je, slično onom gore, priznanje naše tragedije i stvarne nemoći. Onaj tko se duboko pokaje, recimo za krađu, ostavlja prostor da u njega uđe milost odozgor koja ga odvaja, iznutra i izvana, od tog grijeha.
Bog nas oslobađa svakog grijeha za kojeg se iskreno pokajemo
Pustinjski oci pripovijedaju o jednom monahu koji je uporno molio Boga da ga oslobodi od grijeha bluda. Prolazile su godine i godine, ali on je i dalje padao pod teretom te mane. U jednom trenutku, kada mu se učinilo da će zbog toga grijeha svisnuti i propasti, jako je zavapio Bogu i u tren je bio oslobođen. U srcu se upitao zašto ga Bog nije prije oslobodio, i čuo je glas: Jer prije nisi iskreno molio. Nisi se stvarno kajao. Čim si se iskreno pokajao, odmah sam te oslobodio grijeha.
Ona žena što je došla do Kristovih nogu i prala ih svojim suzama i otirala kosom, dobila je potpuno oproštenje i njezin se život potpuno promijenio. Po staroj tradiciji to je bila Marija Magdalena. Tog ju je trena napustilo sedam demona.
Pustinjaci su oci uporno hrabrili svoju braću riječima: Nema grijeha ili mane od kojih nas Bog neće osloboditi preko dubokog kajanja.
Priznanje nemoći i iskreno kajanje ne događa se preko noći
Kao što je dug put da se dođe do priznanja ovisnosti, tako je dug put i da se dođe do dubokog kajanja. Na putu su mnoge varke. Ovisnost mijenja psihu. Stvara nam obmanu da smo gospodari situacije. Vidimo sebe jačima nego što u stvari jesmo. U drugima vidimo razlog svoje nesreće. I još mnogo drugih varki koje ovdje nema smisla navoditi.
Slično je i s grijesima i manama. Ne vidimo koliku štetu čine nama i drugima. Ne vidimo kolike milosti gubimo, ni dubinu tragedije u koju nas bacaju. Ne vidimo ni posljedice za vječnost. Presudnost svakog trena. A ni ono, što kaže Pismo, da svakim grijehom iznova razapinjemo Gospodina našega Isusa Krista. Sporo dolazimo do priznanja svoje nemoći.
I zbog svega toga: strpljivo sa samim sobom. Produbljuj se, dušo moja, u kajanju.
don Šimun Doljanin – Žena vrsna
Foto: Photo by Saneej Kallingal on Unsplash
