Bijaše neki bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i sestre joj Marte. Marija bijaše ono pomazala Gospodina pomašću i otrla mu noge svojom kosom. Njezin dakle brat Lazar bijaše bolestan. Sestre stoga poručiše Isusu: „Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je.” Čuvši to, Isus reče: „Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.”
A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara. Ipak, kad je čuo za njegovu bolest, ostade još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio. Istom nakon toga reče učenicima:
„Pođimo opet u Judeju!” Kažu mu učenici: „Učitelju, Židovi su sad tražili da te kamenuju, pa da opet ideš onamo?” Odgovori Isus:
„Nema li dan dvanaest sati?
Hodi li tko danju, ne spotiče se
jer vidi svjetlost ovoga svijeta.
Hodi li tko noću, spotiče se
jer nema svjetlosti u njemu.”To reče, a onda im dometnu: „Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.” Rekoše mu nato učenici: „Gospodine, ako spava, ozdravit će.” No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu. Tada im Isus reče posve otvoreno: „Lazar je umro. Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas – da uzvjerujete. Nego pođimo k njemu!” Nato Toma zvani Blizanac reče suučenicima: „Hajdemo i mi da umremo s njime!”
Kad je dakle Isus stigao, nađe da je onaj već četiri dana u grobu. Betanija bijaše blizu Jeruzalema otprilike petnaest stadija. A mnogo Židova bijaše došlo tješiti Martu i Mariju zbog brata njihova. Kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret dok je Marija ostala u kući. Marta reče Isusu: „Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.” Kaza joj Isus: „Uskrsnut će brat tvoj!” A Marta mu odgovori: „Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.”
Reče joj Isus:
„Ja sam uskrsnuće i život:
tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će.
I tko god živi i vjeruje u mene,
neće umrijeti nikada.
Vjeruješ li ovo?”Odgovori mu: „Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!”
Rekavši to ode, zovnu svoju sestru Mariju i reče joj krišom: „Učitelj je ovdje i zove te.” A ona, čim doču, brzo ustane i pođe k njemu. Isus još ne bijaše ušao u selo, nego je dotada bio na mjestu gdje ga je Marta susrela. Kad Židovi, koji su s Marijom bili u kući i tješili je, vidješe kako je brzo ustala i izišla, pođoše za njom; mišljahu da ide na grob plakati.
A kad Marija dođe onamo gdje bijaše Isus i kad ga ugleda, baci mu se k nogama govoreći: „Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.” Kad Isus vidje kako plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen upita: „Kamo ste ga položili?” Odgovoriše mu: „Gospodine, dođi i pogledaj!” I zaplaka Isus.
Nato su Židovi govorili: „Gle, kako ga je ljubio!” A neki između njih rekoše: „Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?”
Isus onda, ponovno potresen, pođe grobu. Bila je to pećina, a na nju navaljen kamen. Isus zapovjedi: „Odvalite kamen!” Kaže mu pokojnikova sestra Marta: „Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan.” Kaže joj Isus: „Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?” Odvališe dakle kamen. A Isus podiže oči i reče:
„Oče, hvala ti što si me uslišao.
Ja sam znao da me svagda uslišavaš;
no rekoh to zbog nazočnog mnoštva:
da vjeruju da si me ti poslao.”Rekavši to povika iza glasa: „Lazare, izlazi!” I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom. Nato Isus reče: »Odriješite ga i pustite neka ide!”
Iv 11,1-44
Započinjemo naš korizmeni hod s Ivanovim evanđeljem, a na poseban način izvještajem Lazarova uskrsnuća. Možemo reći za ovo poglavlje, koristeći se filmskim rječnikom, da je ono teaser trailer (kratki prikaz filma koji se pušta nekoliko mjeseci prije premijere filma). Iz ovog evanđelja, koje je podugačko, ne možemo sve analizirati, ali stavit ću naglasak na neke retke koji će nam pomoći u pripremi za Uskrs.
Bog se u bolesti može proslaviti po trpljenju jednako kao i po ozdravljenju
Evanđelist Ivan piše o sedam znakova. Mi ih nazivamo čudesima, ali to su uistinu znakovi. Svaki znak je očitovanje Božje slave. Sve započinje svadbom u Kani gdje Isus čini prvi znak, a njegovi učenici povjerovaše u njega (Iv 2,11). Ova znamenja završavaju se u Betaniji, u neposrednoj blizini Jeruzalema (3 km udaljenosti). Malo paradoksalno, Onaj koji daje život Lazaru, nalazi se na putu u smrt. Približava se Njegov čas koji ga prati još od svadbe u Kani (Iv 2,4). Čas još nije došao jer znamo da je to čas proslave na križu, ali je vrlo blizu.
Kada pogledamo pobliže ovo poglavlje, vidjet ćemo kako je Isus obaviješten, ali ga Lazarova bolest ne zabrinjava. Sam kaže kako je ta bolest na proslavu Sina Božjega, a ne na smrt. Lazar umire, a Isus čini još jedan znak nakon kojega mnogi povjerovaše u Njega (Iv 11,45).
Kada je netko ozbiljnije bolestan, može se čuti: „Što je on/ona Bogu skrivio/la? Čiji križ nosi?“ Ovakve rečenice, bez uvrede ikome, čista su besmislica. Zašto bi nečija bolest bila Božja kazna? Sjetimo se samo Joba koji je nedužan patio. Zašto bi bilo tko ispaštao zbog tuđih grijeha (grijeh predaka ne postoji u nauku Katoličke Crkve)? Isus nam daje odgovor na nenadanu bolest koja je toliko ozbiljna da može dovesti do smrti, ali i na svaku drugu bolest/poteškoću. Ako joj pristupimo tako da se Bog može proslaviti kroz tu bolest/poteškoću, bit će nam svima lakše. Božja proslava može se dogoditi po čudesnom ozdravljenju, ali i trpljenju koje je na posvećenje toj osobi i svima oko nje.
Lazarova bolest učvrstila je vjeru njegovih ukućana u Isusa
Bio sam svjedok obje situacije i ne mogu se oteti dojmu kako je veće plodove donijela ova druga situacija. Kao što sv. Pavao kaže u poslanici Rimljanima: „Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!“ (Rim 5,3-5)
Nešto slično ponavlja i sv. Jakov u svojoj poslanici (Jak 1,2-4), ali ono na što sv. Jakov stavlja naglasak jest molitva Crkve za bolesnog, u vidu bolesničkog pomazanja, ali i strpljivo podnošenje bolesti (Jak 5,13-16). Ovo o čemu govori sv. Jakov vidimo upravo u ovome evanđelju. Imamo one koji mole za bolesnika i dozivaju Onoga koji ga može ozdraviti. Njegovo uskrišenje bilo je na Kristovu proslavu, ali i na posvećenje/umnažanje vjere drugima. Jednako, Lazarova bolest učvrstila je vjeru njegovih ukućana kako mu Isus može povratiti zdravlje, a uskrsnuće je učvrstilo vjeru u Njegovo božanstvo.
Isus je plakao zbog Lazarova povratka u dolinu suza
Nadalje, Isus, potresen u duhu, zaplače, a ostali primijete kako je ljubio Lazara (Iv 11,35-36). Jedan od ranokršćanskih pisaca pod imenom sv. Ciprijan, piše ovako:
„Sigurno je Isus oplakivao mrtvog Lazara, ali ne tvojim suzama… Nije tugovao zbog Lazara dok je spavao, nego kad je bio uskrišen. Plakao je jer je bio prisiljen dozvati ga ponovno u svijet da bi druge spasio (i nevjernike posramio). Gospodin je duboko uzdahnuo nad ovim životom, kojega ti je dao, a ti žališ nad njim kao da je od tebe uzet. Tvoje se suze bore protiv njegovih suza… Njegov plač nema ništa nalik tvome. Onome koga je ljubio on nije htio ponovno zadavati muke… Uostalom, ako misliš da je on plakao zbog mrtvog Lazara, ne bi on, koji je mogao otjerati smrt, prije dopustio da on umre. Ili sigurno ne bi plakao kad je imao moć poslije mrtve vratiti u život. Odatle je jasno zašto je bio duboko potresen: jer je bio prisiljen natrag dozvati prijatelja u neprijateljski život, i stoga da jedni povjeruju, a nevjernike da posrami.“
Od svih komentara koje sam do sada pročitao, ovaj mi je najviše zaokupio pažnju. Nije mi nikad bilo jasno zašto bi Isus plakao za Lazarom, ako će ga nakon tri minute uskrisiti. Nije to jedino uskrišenje koje se dogodilo, ali je jedino kod kojeg je Isus plakao.
Naše su suze nad pokojnima plod sebičnosti
Pročitavši ovaj komentar, počeo sam razmišljati i drugačije gledati na naše suze tijekom sprovoda. Shvatio sam kako su naše suze, zapravo suze sebičnosti. Nemojte me krivo shvatiti, jasno mi je kako ćemo uvijek plakati za dragim osobama, ali uzrok naših suza nije smrt. Pravi razlog naših suza jest to što će nam ta osoba nedostajati. U tim trenucima, ako smo katolici, slušamo na sprovodu kako je Bog gospodar života i da On može jedini darovati vječni život. Umjesto radosti što ta osoba prebiva sada s Bogom, naše suze izražavaju tugu. Slušali smo mi o uskrsnuću, vjerujemo u život vječni (nadam se), ali nam je to u tim trenucima tako teško prihvatiti. Jednako kao i nama, bilo je to teško prihvatiti i Marti. Bez obzira što joj Isus govori kako je On uskrsnuće i život, ona i dalje sumnja u to (Iv 11,39).
Kada Isus kaže: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.“ (Iv 11,25-26), On ovdje ne ostavlja nikakvu drugu mogućnost. On ne govori kako će On dati uskrsnuće ili život, nego On to jest. On je ta sama bit i nema nikoga drugoga tko to može dati. Ako vjerujemo u to, mi ćemo biti dio te slave koju sv. Pavao najbolje opisuje u poslanici Rimljanima (Rim 6,1-23).
Zemaljska će dobra propasti, ali što ako i mi propadnemo s njima?
Zaključuje to poglavlje time kako ćemo imati život vječni u Isusu Kristu (Rim 6,23) što odgovara savršeno Isusovim riječima kako je On uskrsnuće i život. Reći će još sv. Pavao, u poslanici Korinćanima, uzaludna je vjera naša ako Krist nije uskrsnuo (1 Kor 15,17). Nažalost, danas mnogi kršćani žive upravo tako, kao da nema ničega nakon ovoga života. Grčevito se bore za ovozemaljski život pokušavajući što više ovdje imati, zaboravljajući kako smo stvoreni za vječnu domovinu, a ne ovaj svijet. Ne treba misliti kako na ovome svijetu ne smijemo ništa posjedovati, ali trebamo tako živjeti. Cilj našega života treba biti zajedništvo s Bogom, svetost na koju smo pozvani. Zemaljska dobra će propasti, a što ćemo ako i mi propadnemo s njima?
Korizma, priprema od 40 dana, treba nam pomoći upravo u tome cilju. Želimo umrijeti zajedno s Kristom kako bismo zajedno s njime i živjeli. Darovano nam je vrijeme priprave za blagdan Uskrsa, ali ova priprava nam ne služi samo za ovaj blagdan, nego za vječnost. Pozvani smo živjeti radost Uskrsa svakoga dana, ali Uskrs je neodvojiv od korizme. Neki zamišljaju (žive) kršćanstvo samo kroz prizmu Velikog petka, dok bi drugi gledali samo prazan grob na uskrsno jutro. Ni jedan pogled nije dobar, ako ga gledamo odvojeno. Naše življenje mora obuhvatiti oba otajstva, Golgotu i prazan grob, križni put i uskrsnuće. Ako vas zanima kako je to moguće, potražite svjedočanstva progonjenih katolika u Siriji. Vidjet ćete progonjene ljude, ali u njihovim očima vidjet ćete i vjeru u uskrsnuće. Za njih je to jedino bitno.
Vrijeme pokore i posta tijekom korizme je zahtjevno, ali donosi velike plodove, priprema nas za blagdan Uskrsa. Naše trpljenje ima smisla jedino u Kristu, a jednako tako i naša radost. Neka ova korizma bude priprema svakome od nas kako bismo mogli naučiti umirati s Kristom jer naposljetku, nije nam umrijeti, nego živjeti s Kristom!
fra Vinko Brković – Žena vrsna
Foto: Petra Zelić
