I kad Isus završi sve te besjede, reče svojim učenicima: “Znate da je za dva dana Pasha, i Sin Čovječji predaje se da se razapne.” Uto se sabraše glavari svećenički i starješine narodne u dvoru velikoga svećenika imenom Kajfe i zaključiše Isusa na prijevaru uhvatiti i ubiti. Jer se govorilo: “Nikako ne o Blagdanu da ne nastane pobuna u narodu.” Tada jedan od dvanaestorice, zvan Juda Iškariotski, pođe glavarima svećeničkim i reče: “Što ćete mi dati i ja ću vam ga predati.” A oni mu odmjeriše trideset srebrnjaka. Otada je tražio priliku da ga preda. Mt 26,1-5.14-16
Evanđelist Matej nas izvještava o farizejskom planu za Isusovu smrt. Oni koji su trebali biti prvi navjestitelji Mesije, jer su danonoćno izučavali Zakon i Proroke, odlučili su ga ubiti na prijevaru.
Obmana, laž i nerazumijevanje onemogućili su farizejima prepoznavanje Mesije
Nisu ga prepoznali kao Mesiju zbog toga što nisu htjeli razumjeti Zakon i Proroke, ali su dobro znali kako je ovo što čine protivno Zakonu i Prorocima. Izučavali su ih svakoga dana, vršili propise, ali nisu željeli razumjeti bit svega što su radili.
Ako čitamo pažljivo evanđelja, možemo vidjeti kako se ova misao o uklanjanju Isusa polako razvija, od početnog negodovanja oko onoga što Isus čini, sve do ideje kako ga treba smaknuti. Napast nikada ne dolazi u najgorem obliku, jer tada nikada nitko ne bi pristao na nju. Razvija se polagano jer je Sotona otac laži i obmane. Polako nas hrani, sve dok ne dođe na vrhunac. Pratimo li taj razvoj misli kod farizeja, vidjet ćemo kako dolazi od početnih upozorenja Isusu o tome kako krši propise subote, sve do toga da ga treba ubiti prije najvećeg blagdana.
U tu ideju je uvučen i Juda, ali iz drugih motiva. On je pohlepan, stalo mu je više do novca, nego do istine. Možda se nije nadao da će Isusa ubiti, ali u tome i jest stvar laži i obmane. Nikad nam Sotona neće prikazati konačnu posljedicu napasti, nego samo njezin dio, onaj primamljivi dio, zbog kojeg ćemo pristati na kompromise.
Svaki put kad pregovaraš s napastima, iz toga se može roditi izdaja
Promatrajući Judin lik možemo promatrati i sami sebe. Nećemo dovesti svojim postupcima Boga na križ, ali bismo mogli sebe.
Svatko od nas se našao u situaciji kada je popustio napastima i kada je zbog toga požalio. Ako stanemo i razmislimo, vidjet ćemo kako je sve počelo. Započinje s nečim primamljivim, ugodnim zapravo. Iako smo znali kako to nije dobro (tako su nas učili, čuli smo na propovijedi itd..), ipak smo nastavili o tome razmišljati. Onda smo našli nekoliko razloga zašto bi to trebali učiniti, iako znamo kako to nije dobro. Naposljetku „opravdanja“ su pobijedila i počinjen je grijeh. Bilo je lijepo, možda smo se ugodno osjećali, ali već ubrzo je nastao osjećaj krivnje, znali smo što smo učinili, ali povratka nije bilo ili nam se barem tako činilo. Obrazac je uvijek isti i često ćemo mi to prepoznati, ali nekako iznova nasjedamo na iste stvari, zar ne?
Papa nas je na prvu korizmenu nedjelju pozvao da ne pregovaramo s napastima, dapače, da se uopće ne upuštamo u razgovor s njima tj. sa Sotonom. Koliko god mi mislili da smo jaki, on je itekako mudriji i snalažljiviji od nas, jer da nije tako, zar bi već toliko puta počinili isti grijeh? Krist nam daje primjer u pustinji kada dopušta biti napastovan od Sotone. On ne pregovara s njime, nego ga tjera od sebe. Tjera ga s onim što je pisano (Mt 4,1-11), a naposljetku mu pristupaju anđeli te mu služe. Reći će odmah neki kako je on Bog, a mi smo samo maleni i grešni, nismo toliko jaki. Apsolutno se slažem s tim argumentom, ali zašto se onda upuštati uopće u razgovor s napastima? Zašto se prepuštaš razmišljanju o tome kad znaš da se nećeš oduprijeti tome?
Poziv na svetost je upućen i tebi
Nakon kušnji, Krist nas poziva biti savršenima kao što je Otac nebeski (Mt 5,48) i nije taj poziv za neke izmišljene ljude nego za svakoga od nas. Jasno je svakome kako ne možemo biti bezgrešni, ali cilj savršenosti je dohvatljiv, inače ga nam ne bi Krist postavio. Darovani su nam sakramenti koji su otajstvo Božje prisutnosti među nama. Po sakramentima se ostvaruje Božja prisutnost među nama. Darom sakramenta krštenja postajemo djeca Božja, a sa svakim sljedećim smo mu sve bliži. Nakon svakoga pada, nakon lutanja, milosrdni Otac nas očekuje (Lk 15,11-32). Sam Krist nam se daruje u euharistiji, ali najprije nas čeka u ispovijedi. Bez obzira koji svećenik sjedio u ispovjedaonici, Krist je taj koji otpušta grijehe.
Ukoliko zaboravimo na Božje milosrđe, ako zaboravimo da nam On može oprostiti svaki grijeh, možemo završiti kao Juda (Mt 27,3-5). Postoji druga opcija koja ima sretniji završetak.
Judina izdaja i Petrovo zatajenje razlikuju se po načinu pokajanja
Petar je napravio istu stvar kao Juda, za evanđeliste nema razlike između Judine izdaje i Petrove zataje. Razlika je u načinu pokajanja. Obojica se kaju nakon izdaje, ali s jednom velikom razlikom. Juda s tolikim teretom krivnje ne vidi više Božje milosrđe i odlazi se objesiti, dok Petar bježi, ali pronalazimo ga opet među apostolima.
Ako pogledamo to iz današnje perspektive, možemo reći kako su obojica bili smrtno ranjeni. Juda je odlučio biti sam svoj liječnik što je dovelo do samoubojstva, dok je Petar odlučio pronaći liječnika unutar Crkve. Jedini koji ga je mogao ozdraviti bio je uskrsli Krist. U susretu s njim, Petar će se obnoviti i postati uistinu stijena na kojoj počiva Crkva (iako je imao i on padova poslije, nikad nije zaboravio tko je Liječnik). Teški grijesi nas ranjavaju smrtno, ali Krist nam u ispovijedi može oprostiti, to nikada ne smijemo zaboraviti. Ako budemo sami sebe popravljali i krpali, dovest ćemo se do samoubojstva, ne nužno fizičkog, ali duhovnog definitivno.
Obrati se i vjeruj evanđelju
Sada se obraćam Tebi. Čitaš ovo i možda se prepoznaješ u svemu ovome, ali još ne vjeruješ do kraja. Mogu te razumjeti, ali neću te razumjeti ako ništa ne učiniš po tom pitanju! Darovano ti je vrijeme na ovome svijetu kako bi bilo iskorišteno za dobro drugoga i tvoj dolazak u vječnost, trajni život s Bogom.
Imaš teret koji nosiš i ne možeš ga ni s kim podijeliti? Skriven je iza tvoga osmijeha koji krije jednu tajnu, koja te polako uništava iznutra. U redu je, ne boj se! Krist te čeka u ispovijedi! Želi ti se darovati u euharistiji jer je stvarno tamo prisutan! Ne znaš kako, bojiš se? Već isprobana metoda koja ne funkcionira? Probaj opet, ništa te neće koštati, a može ti donijeti vječnost. Traži se samo tvoja iskrenost i kajanje. Nemoj nasjedati na priče o tome kako možeš to riješiti sa Bogom u svojoj sobi ili razgovoru. Krist je ustanovio sakramente, nemoj odbaciti tu milost. Ne zadržavaj ništa za sebe, predaj sve svoje grijehe Kristu u ispovijedi i živi slobodno!
Obrati se i vjeruj Evanđelju, odzvanjalo je iz Isusovih usta, odzvanja i danas, samo ako pažljivo slušaš. To su riječi koje imaju moć spasiti dušu tvoju, ako ostaviš grijeh (Jak 1,21). Krštenje te učinilo djetetom Božjim, nemoj izgubiti to, nemoj si oduzeti to dostojanstvo! Doživi radost Uskrsa u euharistiji ne samo 12.4.2020. nego svake nedjelje (ili češće). Krist je dao svoj život kako bi svakome od nas darovao život vječni! Ništa nije toliko vrijedno da to izgubimo pa čak ni tvoj grijeh, jer sigurno nije prvi takav, ali ni posljednji. Onaj, koji je Početak i Svršetak, Α i Ω, spreman Ti je oprostiti sve i vratiti istinsku radost u život! Želiš li Ti to prihvatiti?
fra Vinko Brković – Žena vrsna
Foto: Petra Zelić
Dosadašnja korizmena razmatranja možete pročitati ovdje.
