„Kada dođe čas, sjede Isus za stol i apostoli s njim. I reče im: ‘Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke. Jer kažem vam, neću je više blagovati dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem.’
‘I uze čašu, zahvali i reče: ‘Uzmite je i razdijelite među sobom. Jer kažem vam, ne, neću više piti od roda trsova dok kraljevstvo Božje ne dođe.’
I uze kruh, zahvali, razlomi i dade im govoreći: ‘Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. ‘Ovo činite meni na spomen.’ Tako i čašu, pošto večeraše, govoreći: Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva.'” Lk 22,14-2
Svi smo gledali najmanje jedan film u kojem se želi stvoriti vremeplov, a nismo ni svjesni kako na svakoj misi doživljavamo putovanje kroz vrijeme. Žrtva koju svećenik slavi, ista je ona žrtva koja se događa na brdu Kalvarije. Uvijek ista, jer Krist, jučer, danas i uvijeke isti je (Heb 13,8). Jednom žrtvovan za nas, daruje nam se svakoga dana po svećenikovim rukama.
Slavlje euharistije i naše prisustvo u slavlju
Kao što je svim srcem čeznuo slaviti pashu sa svojim učenicima (Lk 22,15) jednako tako želi naše prisustvo na slavlju euharistije. Sama sebe je predao za nas, a sve to kako bismo mi imali život. Sam govori da tko ne jede njegova tijela i ne pije krvi njegove, nema života u sebi (Iv 6,53-58). U euharistiji se spajaju nebeska i zemaljska Crkva te primamo najveći mogući dar koji nam je Krist mogao ostaviti. Ne postoji ništa svetije na ovome svijetu i zato se moramo tako i odnositi prema slavlju euharistije. Ne trebamo ići na misu samo kada je teško, nego što češće jer ona mora zahvaćati čitav naš život. Papa Benedikt XVI. kaže ovako:
„Sudjelovati u euharistiji, pričestiti se Kristovim tijelom i krvlju, zahtijeva liturgiju života, sudjelovanje u muci Sluge Božjega. U ovome sudjelovanju naše patnje postaju „žrtva“ te tako možemo dopunjati u „našem tijelu ono što nedostaje Kristovim patnjama“ (Kol 1,24).“
Dana nam je sloboda u određenim dijelovima liturgijskog slavlja
Svatko se od nas uvjerio barem jednom u ljudske improvizacije tijekom euharistijskog slavlja. Ako se svećenik nije želio dovoljno obrazovati oko onoga što radi, naravno da će onda u datom trenutku početi improvizirati, misleći kako ima na to pravo. Slijedeći njegov primjer, slobodu uzimaju voditelji zborova, čitača, ministranata itd. Sve je to pod izlikom kako ne treba biti rob rubricizma, jer nam je dana sloboda i svi ostali besmisleni izgovori. Kao i u svemu, takvi argumenti su bazirani na poluistini/osjećajima.
Dana nam je sloboda u određenim dijelovima slavlja, ali ne kako bih ih učinio boljima ili zabavnijima, nego kako bi odgovarali zajednici koja slavi. Čak i ti trenuci, u kojima je dopuštena određena sloboda, imaju svoja ograničenja i pravila, ali nažalost ne držimo ih se. Iz prevelike misli o slobodi dogodila se degradacija slavlja te se čini kako je slavlje euharistije postalo privatni show jednog čovjeka ili grupe ljudi.
Ne postoji ništa svetije na ovome svijetu od euharistije
Ne postoji ništa svetije na ovome svijetu od euharistije, a opet nam se čini nekada kako je to sve isto. Kako sve to nema smisla, ponavljati iste riječi i obrasce svake nedjelje, bolje je kreirati svoje slavlje, u kojem ću ja Bogu reći kako se JA osjećam. Takva pošast dovodi do sve veće potrebe naknadnog slavljenja nakon euharistije ili čak unutar, kako bih JA ispunio svoju normu i svoje osjećaje.
Gledajući odakle dolazi ovakvo mišljenje, ne mogu se oteti dojmu kako protestantiziramo našu vjeru i naše slavljenje. Protestantima je potrebno slavljenje kada njihov kruh uvijek ostaje kruh. Njihovo slavljenje „spomen čina“ ostaje samo spomen, nema stvarnog uprisutnjenja Kristove žrtve. Njima je potrebno nešto kako bi slavili, ali zar je nama potrebno, na najveće moguće slavlje, dodati još neko? Mogu razumjeti potrebu izražavanja svojih osjećaja, ali nikako kao nadogradnju na liturgijsko slavlje ili još gore, unutar liturgijskog slavlja. Poznajemo li mi uopće što slavimo i zašto slavimo?
Konkretni i poznati primjeri za lakše shvaćanje euharistije i našeg dioništva u njoj
Za shvatiti slavlje euharistije uzet ću jedan primjer kojima je svima poznat. Za vrijeme utakmice Hrvatska – Danska na svjetskom prvenstvu u Rusiji, svi smo strepili doslovno do zadnjeg trenutka jer nismo znali krajnji rezultat. Međutim, ako biste danas gledali istu utakmicu, osjećat ćete ponos i možda neku dozu uzbuđenja, ali ne kao toga dana. Nastavite li je gledati svake nedjelje, ubrzo će vam dosaditi i prestat ćete, zašto? Jer znate krajnji rezultat, nema ništa novo što vas može iznenaditi i ubrzo ćete pronaći novi hobi.
Ljudi istu taktiku primjenjuju na slavlje euharistije, jer ne razumiju što se zapravo događa. Misle kako glavnu riječ vodi svećenik i da je jedino on bitan, eventualno još zbor, a zapravo, promašili su čitavu bit euharistije. Moguće kako nije njihova krivnja, nego onih koji su ih trebali poučiti svemu. U jednoj misi, istinskom slavlju, glavnu riječ ima Bog koji nam se daruje uvijek, čineći sve novo, niti jedan susret s Njime nije isti. Obred se može i treba mijenjati, ali onaj nepromjenjivi dio (ono što Bog čini) je uvijek Božji i čovjek nema ovlasti nad time. Zato su liturgijski čini uvijek potpuno ljudski i potpuno božanski.
Uzmimo za primjer pizzu. Kada bi pred čovjeka stavio sve sastojke pojedinačno, ne bi mu to bilo privlačno, jer nikome se ne jede samo origano ili samo tijesto. Ako razlomim dijelove mise i uzimam samo ono što mi odgovara, nikada neću doživjeti potpuno slavlje. Kao što neću doživjeti potpuni okus pizze jedući samo pojedinačne dijelove, jednako tako, neću nikada doživjeti puninu slavlja, ako idem na misu zbog svećenika ili zbora. Svaki od dijelova mise je važan, ali daju smisao samo kao neprekinuta cjelina. Zato je važno sudjelovati od trenutka zvona, do izlaska svećenika iz crkve. Pitanje: „Koliko smijem kasniti na misu da bih se mogao pričestiti?“ pokazuje nerazumijevanje liturgije. Ne smiješ kasniti, kreni na vrijeme pa nećeš imati problema sa pristupanjem pričesti.
Slavlje euharistije ima svoj vrhunac u svetoj Pričesti
Također postoji jedna devijacija kada se govori o pričesti. Ljudi dolaze na misu, ali ne idu na pričest zbog različitih uvjerenja, ali najčešće jer osjećaju kako su u grijehu. Ako imaš grijeh koji te sprječava pristupiti pričesti, imaš svakodnevnu priliku otići na ispovijed. Ne postoji dovoljno dobar razlog koji bi te spriječio u odlasku na ispovijed, a posljedično tome i na pričest. Ne otići na pričest je jednako kao da odeš u najbolji restoran, sjedneš i gledaš kako se hrana priprema, a ne okusiš ništa. Reći ćeš kako je to besmisleno, zamisli onda svaki tvoj odlazak na misu bez pričesti, koliko je to besmisleno? Sam Krist kaže da tko ne jede njegova Tijela i ne pije Krvi nema života u sebi. Zar možeš naći dovoljno dobar razlog za ne otići na pričest?
U vrijeme virusa, mnogi pozivaju na duhovnu pričest kao praksu Crkve i svetaca te mogu shvatiti donekle ovu praksu kada ne postoji NIKAKVA mogućnost za slavlje euharistije. Moramo shvatiti njihovo vrijeme u kojima je takva pobožnost bila nešto redovito. Nikakva pobožnost ne može zamijeniti sakrament! Pobožnost može pripomoći shvaćanju i pripravi za sakrament, ali ispravne pobožnosti nema bez sakramenta. Pričestiti se, znači postati dio nečega, imati udjela. Pričešćujući se mi postajmo dionici spasenjskog događaja koji se događa na svakoj misi, zar to želimo izostaviti? Rečeno najjednostavnije, ono si što jedeš.
Pristupajmo što češće sakramentima, ne tražimo izlike
Korizma nas priprema za blagdan Uskrsa, ali i za konačni susret sa Kristom. Kada budeš pred Njim, koji razlog možeš navesti tvog neodlaska na pričest i ispovijed? Neznanje? Ne postoji opravdanje uz toliki izvor informacija koje su dostupne na relevantnim stranicama, knjigama itd. Strah? Razumljivo, ali gdje je tvoj strah od gubitka vječnosti? Zar Ti nije On uputio 365 puta riječi „Ne boj se!“ jer On je uz tebe? Ako ti i dalje nije jasno, pitaj, traži, dat će ti se odgovori!
Svakim danom, sve smo bliže susretu s Bogom, red bi bio da se počnemo spremati za taj susret. Možemo sebe početi spremiti sebe za susret s Njime. Zaodjenuti smo Kristom na krštenju (Gal 3,27), tu bijelu haljinu trebamo donijeti čistu, a to možemo samo preko ispovijedi i pričesti! Ne odgađaj, učini već danas korak k pomirenju s Bogom, jer samo ćeš tako doživjeti Uskrs, ovaj zemaljski, ali i onaj koji svi očekujemo!
fra Vinko Brković – Žena vrsna
Foto: Petra Zelić
