Koliko mudrosti stane u samo jednu malu scenu koju nam Bog dopusti da primijetimo. Nisam bila svjesna sve dok me jedna naizgled nebitna situacija nije trgnula i posvijestila mi tko je to Bog.
Teret na malenim leđima mrava
Toga dana za mene ni po čemu drukčijeg od drugih, a opet urezanog u moje misli tako jasno, kao da je bio jučer, sjedeći u svojoj sobi, spazih mrava. Malen, nekako dezorijentiran, iz nekog razloga zaokupio mi je pažnju. Nastavila sam ga gledati. Kretao se nekim, za mene, čudnim pravcem. Pokušavao je prenijeti mrvu kruha u svoju rupu gdje, pretpostavljam, živi. Gledajući ga kako se muči, krene, pa stane, ostavi mrvu, pa je opet digne, misao mi odnekud doleti. Vjerojatno ovako i Bog gleda na nas ljude kao što sam ja gledala tog mrava. Što je za mene bilo uzeti mu tu mrvu i prenijeti tamo gdje mu je potrebno. Sitnica. Čak sam se našla u nedoumici trebam li mu pomoći.
Gledajući ga kako se muči, bilo mi ga je žao. Kada bih mu barem mogla ponijeti taj teret dio puta, bilo bi mu lakše i brže bi stigao do svoga cilja. Onda mi je sinulo – pa on bi se sigurno prestrašio kada bi mu s leđa uzela tu mrvu, ne bi shvatio tko sam ja i što to radim, već bi preplašen počeo bježati. Tada bi bilo svejedno jesam li mu pomogla s njegovim teretom ili ne. Opet bi morao krenuti ispočetka tražeći neku drugu mrvu za svoju obitelj.
Bog strpljivo promatra
Sigurna sam da i Bog na sličan način poželi pomoći meni, malom čovjeku. Što je za Njega preuzeti neku mrvu mojih životnih problema i briga, riješiti nešto meni nerješivo, no poput tog mrava ni ja ne bih shvatila tko je On i što to radi. Sigurno bih prestrašena pobjegla i sakrila se u neki kutak. Ne bih razumjela da je Svemogući preuzeo na sebe moje probleme. Tada sam shvatila, iako bi to mogao učiniti, Bogu nije cilj da nas prestraši. On s nama ide kroz život polako, izdaleka nadgledajući i pazeći na naše korake.
Konačno – uspjeh!
Pomalo nam mičući stijene koje ne možemo prijeći, a koje još ni ne vidimo na svom životnom putu. Krpajući puteve neprimjetno kako bi sa svojim teretom mogli lakše prolaziti svoj put k Cilju. Ne može nam maknuti teret naše svakodnevice kao što ni ja nisam mogla maknuti teret s mravljih leđa. No mogla sam micati sve prepreke koje su mu se našle na putu k njegovoj rupi, za koje on nije niti znao da postoje. Mogla sam mu pomoći proširiti ulaz u njegovu kuću kako bi lakše unio mrvu u svoj dom, ali nisam mogla skinuti mrvu s njega. Morao je svoj teret ponijeti sam. Ne mogu vam opisati kako sam sretna bila kada je konačno donio tu mrvu do svoga cilja.
Uspjeh maloga mrava poput naše najveće pobjede
Tada mi je postalo jasno – kako li je samo Bogu drago i koliko li je zbog nas sretan kada i mi, uz Njegovu pomoć, uspijemo. Kada se i naše mrve životnog puta poslože jedna po jedna. Ta mala zgoda u mom životu tako jasno mi je dala do znanja kakav je odnos Boga i čovjeka. Koliko dalje nego čovjek, Bog vidi. Kolika brda pomiče kako ih ja ne bih morala prijeći. Možda nikada u ovom životu neću moći vidjeti svu Njegovu pomoć, ali sam sigurna da bez te pomoći ne bih mogla iznijeti svoj teret ni pedalj ovog svog životnog puta.
Andrijana Martić – Žena vrsna
Foto: James Wainscoat – Unsplash
