Enciklika „Rerum Novarum“ („O novim stvarima“) pape Lava XIII. često se naziva početkom suvremenih katoličkih naučavanja o društvu jer je to bila prva enciklika koja je govorila o remećenju tradicionalnog društvenog poretka bez presedana uslijed industrijske revolucije. „Rerum“ je za očeve jedna od najvažnijih enciklika modernoga doba jer papa u njoj ustanovljuje kako je priroda i način rada vrlo važan za život i zdravlje obitelji i kulturu u kojoj živi (direktno se obraća očevima). Gdje, zašto i kako radimo nisu neutralne okolnosti već imaju stvaran utjecaj na nas.
Kao otac koji mora raditi da bi prehranio obitelj, posebno cijenim kako dokument podupire „dostojanstven rad“ koji poštuje potrebe duše jednako kao i prirodne potrebe muškarca. Rad je, drugim riječima, puno veća potreba od zarađivanja novca. Pročitajte ovo upozorenje poslodavcima koji ne poštuju tu činjenicu: „Nijedan čovjek ne smije nekažnjeno narušiti to ljudsko dostojanstvo prema kojem se sam Bog odnosi s poštovanjem, niti stajati na putu uzvišenog života kao pripremu za vječni život u Raju…“
Posao je ljubav i žrtva
Pažljivo primijetite kako se „narušavanje“ usmjereno protiv čovjeka događa upravo na njegovom „mjestu rada“. Muškarcu je najteža borba upravo skrb za obitelj. Na tom bi mjestu on trebao uposliti svoje tijelo, um, kreativnost i srce, a to bi trebao napraviti za svoju obitelj. Tradicionalno je posvećivanje poslu bilo način i sredstvo uključivanja cijele obitelji jer su kuća i zanatski poslovi ujedinjavali dom i posao. Posao je i ljubav i žrtva. Dakle, rad je posvećen. Kao što svećenikov nadnaravan poziv uključuje liturgijsku žrtvu (liturgija znači „djelo“) tako i očev prirodni poziv također uključuje žrtvu u obliku rada.
Rad povezuje obitelj
U prošlosti je posao imao svrhu povezivanja jednih s drugima i s našim obiteljima, posebno sinovima. Svaki je zanatlija pomoću svog zanata imao način na koji se može povezati s onima koje je pozvan voljeti i biti im mentorom. On se nije obraćao svojoj obitelji novcem i odlascima na odmor već riječima i djelima svakodnevne i potrebne skrbi. Povezan na taj način s ljudima i mjestima, u rad je utkana svrhovitost te je stoga donosio smisao i samoj obitelji.
Često se ponavlja kako je obitelj temelj društva. Danas, međutim, obitelj nije povezana s radom i svakodnevnim obavezama, pa čak ni s vjerskim odgojem djece u sekularnim okruženjima te stoga mladi vjeruju kako obitelj ima vrlo malo značenja i svrhe jer i nema. Drugim riječima, obitelj uistinu ne izgleda tako važnom kako tvrdimo da jest. Pokretači kulture poput glazbe, vjere, politike i rada individualizirani su u smislu ukusa i uvjerenja i kao takvi globalizirani i masovno promovirani. Svaka osoba u svom domu prima upute i smisao putem pokretača izvan obitelji. To znači, mjesto gdje se povezujemo i primamo smisao i svrhu više nije obitelj i gotovo su uvijek izrazito odvojeni od obitelji. Papa Lav je znao da poremećaj društvenog poretka uzrokovano industrijalizacijom i rastućim etatizmom (većinskom ili potpunom vladavinom države u ekonomskim i društvenim odnosima) sveo na čovjekovo mjesto unutar ekonomije i na mjesto ekonomije u čovjekovu životu.
U prošlosti je obitelj bila institucija
Stoga, bez povezanosti s radom, što je ostalo obiteljskom životu? Robert Nisbet (američki sociolog) u svom djelu „Quest for Community“ hrabro iznosi stav kako se obitelj bez povezanosti s ekonomskom i političkom stvarnosti svodi na sustav emocionalne podrške unutar doma. U knjizi koju je napisao pred pola stoljeća već tada je primijetio kako svaku obavezu uklanjamo iz obitelji (od brige za djecu i do skrbi za stare) i prebacujemo na „industriju“ ili „državu“. Nisbet nije živio tako davno kada su stvari bile drugačije: „U ranije je doba rodbina bila blisko uključena u procese zarađivanja, obrazovanja, skrbi za nemoćne i stare ili očuvanja vjerskih vrijednosti… obitelj je bila stvarni posrednik ekonomskog privređivanja, raspodjele i potrošnje… Obitelj je bila institucija bez koje se nije moglo.“
Danas je obitelj, zapravo, prepreka za karijeru te se dezintegracija obitelji mjeri pozitivnim mjerama ako je, na primjer, poistovjetimo s bruto domaćim proizvodom – razvod znači više kuća, a božićni pokloni popunjenije trgovine! Anti-obiteljskoj politici skloni su i lijevi i desni – jedni vole pobačaj, a drugi su indiferentni ili čak neprijateljski nastrojeni prema obiteljskim političkim mjerama (poput porezne olakšice na djecu). Što se tiče radnih i obrazovnih tendencija, moramo shvatiti koji je pravi cilj današnje takozvane ekonomije. Nisbet navodi: „Čovjekova je natjecateljska uloga poželjnija bez obitelji. Naši su zakonodavni i obrazovni sustav te mnogobrojne dodatne aktivnosti pojedinca prepušteni i usmjereni na pojedinca, a ne na obitelj.“
Važno je živjeti i raditi zajedno
Budući je obitelj (kao posrednik ekonomskih procesa) odvojena od rada, ona sada djeluje samo kao emocionalna i psihološka priprema za „stvaran svijet“ globalne ekonomije. Stoga čujemo dušobrižničke floskule da „provedemo više vremena“ s našim obiteljima, no nema baš mnogo drugih stvari koje možemo raditi osim uživati u zajedničkoj zabavi. Dok je postojao rad i kultura koja se gradila u odnosu s obitelji i bila usmjerena prema njoj, prenosio se i smisao preko tih dodirnih točaka. Ako je svrha tih naših rijetkih susreta da si samo dajemo podršku, tada zaboravite na to. „Ljudi ne žive zajedno da bi samo bili zajedno.“ rekao je španjolski filozof Ortega y Gasset. „Oni žive zajedno da bi zajedno nešto radili.“ Što to mi onda radimo? Unatoč ozbiljnom izazovu, ne mislim da je teško suprotstaviti se problemu.
Zapravo, s razvojem medija i kulture pametnih telefona, cijeli je život toliko uniformiran da se čini predvidljivim i dosadnim. Da, život je izazovan i više nego zbunjujući, ali smatram da je ispraznost elektroničkog svijeta i opipljiva slabost tijela koje ne zna samostalno funkcionirati otvara priliku za povezivanje putem jednostavnih stvari i kreativnosti. Drugim riječima, ne živite samo zajedno, već i radite nešto zajedno.
Povratak zanatima i fizičkom radu
Obnovite bilo kakve zanate ili fizičke vještine koje možda posjedujete te ih podučavajte. Privucite i ostale. Radite sa svojim sinovima i ostalim muškarcima. Osnujte zajednički posao. Provedite projekte vezane uz dom i obitelj. Razmišljajte široko. Ako je ikako moguće, povežite ekonomsku stvarnost sa stvarnosti funkcioniranja domaćinstva (ekonomija zapravo znači „upravljanje domaćinstvom“). Spasite svoju zajednicu od ljevičarskih parola i uključite se u konkretno surađivanje sa svojim susjedima. Wendell Berry (američki književnik) često ističe kako je „ljubav prema susjedu“ konkretna i ekonomska zapovijed našeg Gospodina. Uključite svoju djecu u sve što radite. Pozovite prijatelje svoje djece da se priključe te pronađite način kako vaša djeca radom mogu pridonijeti zajednici. Neka taj rad bude fizički, usmjeren na vještine, međugeneracijski, da svoj smisao neodvojivo bude povezan s mjestom i obitelji te, u konačnici, sa životom duše. Jednostavno rečeno, obavljajte posao vrijedan truda s ljudima koje poštujete.
Organizacija konkretnih projekata
Čovjek u našoj župi je nedavno ugostio desetak očeva i sinova da bi u njegovoj radionici svojim majkama izradili daske za rezanje. Postojala je savršena doza opasnosti od alata, mudrosti zanatlije, međugeneracijske povezanosti i odnosa prema životu i ekonomiji (svi su očevi bili spremni započeti veću izradu i prodaju daski na farmerskim tržnicama). Jedan od njih se nagnuo i rekao: „Zar ovo nije sjajno?“. Odgovorio sam: „Mislim da upravo sada spašavamo svijet.“ Govori se o muškarcima koji se trebaju povezati s mlađim generacijama – ovo je bilo toliko lagano i plodonosno da sam pomislio kako je ovaj gospodin upravo regrutirao vojsku žarkih radnika. Sve se to odvilo bez razrađenih ciljeva i pitanja za raspravu.
Da biste se ponovno povezali s obitelji ne znači da morate s njima samo provesti više vremena već biti s njima tako da uspostavite povezanost. Što se više povezujemo putem svrhovitog rada, to više spašavamo instituciju obitelji od zaborava.
Papa Ivan Pavao II. o radu
To nam je po čovjekovoj prirodi potrebno, kako kaže papa Ivan Pavao u enciklici izdanoj povodom 19. obljetnice dokumenta „Rerum Novarum“: „Samo je čovjek sposoban za rad i samo čovjek radi istovremeno ispunjavajući svoje postojanje na zemlji. Stoga, rad nosi posebno obilježje čovjeka i čovječanstva, obilježje osobe koja djeluje unutar zajednice ljudi. To obilježje određuje svoje unutarnje karakteristike, na neki način ono tvori svoju vlastitu narav.“ („Laborem Exercens“)
Jason Craig – Catholic Exchange
Prevela i prilagodila: LR
Foto: Clark Young – Unsplash
