Može li se žena spasiti rađanjem djece? Sv. Pavao kaže upravo to:
A spasit će se rađanjem djece ako ustraje u vjeri, ljubavi i posvećivanju, s razborom.
Dugo nakon što sam spoznala postojanje ove rečenice, pitala sam se što je to sv. Pavao mislio. Znači li to da je “formula spasenja” tako jednostavna: roditi djecu i mirna si, raj je tvoj?! E, da! Malo pomalo, rađajući, počela sam shvaćati dubinu i ozbiljnost ove riječi. Nikada nije presudno samo ono što radimo, nego kako to nešto radimo. Presudno je uvijek ono što se događa u srcu. Ne kaže li sv. Pavao upravo to? …ako ustraje u vjeri, ljubavi i posvećivanju…
Ispričat ću vam svoju priču o porodu. Ne o ovom ili prošlom ili bilo kojem konkretnom, nego o porodu kao takvom. Čitala sam mnoge priče/iskustva s poroda i primijetila da je jako lako ispričati ono što se događa na površini: kada su počeli trudovi, koga smo zvali, koja je babica bila i kakva je, koliko je porod trajao… Ali to je samo površina, vidljiva i donekle predvidljiva. Ispod nje odvija se istinska drama.
Čega se bojim?
Kada mi se približavao termin ovog poroda, mnogi su me pitali jesam li spremna i većina je mislila na to jesam li pripremila torbu za rodilište, organizirala sve za moje odsustvo, pripremila sve za bebu… Sigurno da sam sve to napravila i više od mjesec dana prije poroda, ali svaki put kada bih čula to pitanje bilo mi jasno da nisam spremna. Je li moguće da trebam po šesti put roditi, a da ja osjećam ne samo da nisam spremna, nego da nikad nisam bila nespremnija?! I taj osjećaj tjeskobe? Čega se bojim?
Zapravo ničega, samo poroda. Ulaska na hitni prijem rađaone jer kad jednom ugazim unutra, nema natrag. I svaki put kada bih se prisjetila tog ulaska prošli bi me trnci od glave do pete. Ma Bože moj, koja sam ja kukavica! Osjetila sam da jedino što bi mi u tom trenutku moglo pomoći je molitva: Gospodine, Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešnici! Onda mi se razbistrilo. Moj ulazak u prijemnu ambulantu je moj Getsemanij. Spremna sam vršiti Božju volju i predati svoje tijelo, ta rekla sam da još onda kad sam odlučila otvoriti se životu, ali… Duh je uistinu voljan, ali je tijelo slabo… Pomozi mi, Gospodine, da prihvatim Tvoju volju. Ja bih najradije da sve bude bezbolno i brzo, bez komplikacija, ali ne moja volja, Gospodine… Ne moja, nego Tvoja…
Tamo gdje vi idete, Duh Sveti je već ondje
I dok idem prema boksu, svojoj maloj Golgoti, sjetim se riječi koje je papa Franjo rekao obiteljima koje je poslao u Missio ad gentes: „Ne zaboravite da Duh Sveti ide ispred vas. Tamo gdje vi idete, Duh Sveti je već ondje.” I usred tog iščekivanja i tjeskobe pojavi se oaza mira: Duh Sveti je već pripremio mjesto i vrijeme za moj porod, odabrao osoblje i čeka sa svom snagom koja mi je potrebna. Meni i mom mužu, koji je uvijek pored mene kao Šimun Cirenac. I uistinu, uvijek je sve pravo. I mjesto i vrijeme i ljudi.
Malo lakše idem naprijed i molim u sebi da ostanem vjerna, da me Gospodin i kroz ovo umiranje uskrsne na novi život, da rađajući i ja se rodim nova. I onda Uskrs! Kad vidim svoje dijete i shvatim da smo uspjeli. I ja i on na novi život rođeni. I samo još jedno molim. Da ustrajem. U vjeri, ljubavi i posvećivanju.
„Ondje gdje se dvoje ljudi daju jedno drugome i zajednički daruju život djeci, dodiruje se svetost, misterij čovjekove biti, ono što nadilazi naše pravo na raspolaganje nama samima.“ Benedikt XVI.
Katarina Matjaca – Na Tvom dlanu
Foto: Pixabay
