Koliko žena bolno čezne da muškarci u njihovom životu – očevi, muževi, dečki, sinovi – postanu muževniji? Tako bismo voljele da odrastu, da se ponašaju poput kavalira, da drže do svoje riječi, da nas paze…
Mnogo je uzroka masovnog gubitka muževnosti
Prvi razlog je pad, tj. iskonski grijeh. Naravno, postoje i mnogi drugi, ali činjenica je da ne možemo izliječiti muškarce. Mi žene ih ne možemo natjerati da postanu muževniji. Međutim, možemo ga potaknuti na obnovu muževnosti na način da obnovimo svoju ženstvenost. Jednostavno je. Ne možemo napraviti nešto umjesto njih (zapravo – pokušavanje toga dijelom nas je uvuklo u ovaj nered). Ali možemo i trebamo napraviti svoj dio posla (za dobrobit njih i nas): možemo obnoviti sebe u ženstvenosti.
Vjerujem da poticaj mnogih svetaca na svakodnevnu molitvu krunice može odigrati važnu ulogu u ovoj obnovi koja po prirodi neće biti eksplozivna i trenutna, već više postupna, nježna i osobna. Ne samo da nas krunica povezuje s našom Majkom i dovodi nas bliže njenom Sinu, već sadrži skoro beskonačne dubine i istine koje nam može otkriti o nama samima.
Krunica je bogata poukama izlječenja, svrhe i osobnosti za cijelo čovječanstvo. Ona nudi darove i milosti svima koji je mole – i pretpostavljam, posebne i jedinstvene milosti za svaku osobu. Ali u povezivanju s Gospom, savršenim primjerom ženstvenosti, ova moćna pobožnost nudi ženama određene darove na poseban način.
Uči nas svim ženstvenim vrlinama – prihvaćanju dok razmatramo navještenje, raspoloživosti i spremnosti na pomoć dok promatramo Mariju kako pohodi Elizabetu, daru majčinstva dok razmatramo rođenje Otkupitelja, a onda dolazi ta teška vrlina…
Četvrto radosno otajstvo – prikazanje odgovara žrtvi, suosjećanju i poniznoj poslušnosti
Što se točno događa u prikazanju? Za mene je to uvijek bilo posebno tajanstveno otajstvo krunice. Pogledajmo izravno u Pismo:
„Kad se zatim po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! – i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.
Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče:
»Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru,
po riječi svojoj, u miru!
Ta vidješe oči moje
spasenje tvoje,
koje si pripravio
pred licem svih naroda:
svjetlost na prosvjetljenje naroda,
slavu puka svoga izraelskoga.«
Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!«
A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu.“
Iz ovog divnog otajstva možemo naučiti ponešto o žrtvi, sousjećanju i poniznoj poslušnosti.
Marija je svoga Sina odmah po rođenju prinijela kao žrtvu Bogu
Fra Pius Parsch ju je ovako opisao u svojoj slavnoj petokomponentnoj knjizi Crkvena godina milosti:
„Danas je Dijete Spasitelj dovedeno u hram i prikazano Bogu. Prema Mojsijevu zakonu, svaki muški prvorođenac bio je “svet Gospodinu”; on je trebao biti doveden u hram i “otkupljen” prinosom. U slučaju našega Gospodina, čin je poprimio dublji značaj. Bog ne daje svog sina besplatno; Njegovo darivanje u Marijinim rukama činilo je, možemo reći, žrtvu Njegova života. Ako usporedimo Kristov otkupiteljski život s misom, Njegovo prikazanje u hramu činilo bi prikaz, a Njegova smrt na križu posvećenje i uzdizanje. Danas božanski Jaganjac leži na žrtvenom stolu i nudi se Ocu. Stoga, s trideset i tri godine dovršit će čin umirući na križu. Da, ovaj dan obilježava prinos Kristovog cjelokupnog otkupiteljskog djela, ne isključujući zavjetne obrede svih vjernika.“
Marija je položila svog malog sina na oltar da bude žrtvovan za spasenje svijeta. Tko bi to mogao? Kako bih ja to mogla? Kako krajnje nesebično. Pa ipak – to je zato što vidi kroz bol veću stvarnost: da je to Njegova svrha i da je to Božji vrhovni i savršeni naum. Njezin je posao suradnja. Ne skrivati ništa od Boga koji je stvorio nebo i zemlju, koji drži zvijezde na mjestu, koji čuva svaki puls i dah i trenutak u stvarnosti.
Šimunovo proročanstvo govori o dubokom suosjećanju Majke u muci Sina
Čini se da Šimunovo proročanstvo, da će mač probiti [Marijinu] dušu, ukazuje na neizbježnost i dubinu jedinstvenog sudjelovanja Gospe u Muci njezinoga Sina. Ona sama po sebi ne može ništa učiniti. Vjerojatno je već osjetila naznake svoje buduće patnje na vrlo dubokoj razini – već od Blagovijesti i možda čak i ranije, u svojoj čistoj mladosti.
Nije li posebno ženstvena kvaliteta patiti na tjelesnoj razini za one koje volimo, posebice kad suosjećamo s njihovim patnjama? Ne kažem da muškarci ne pate, nemojte me krivo shvatiti. Ako smo kao žene izgubile suosjećanje – sposobnost da osjetimo tuđu bol – dopustile smo da se iscrpi nešto dragocjeno i neophodno ljudskom rodu – nešto marijansko, nešto bitno i poetično, blago i komunikativno. Izgubile smo ideju zajedništva u ljudskosti – boli, radosti, iskustvu, krvi.
S velikom tugom i užasom zamišljam zli obrat ove rečenice – mač će probiti i tvoju vlastitu dušu – s užasavajućom stvarnosti pobačaja; igle koje probijaju lubanje beba u maternici žene. Nije li to upravo suprotno od ženskosti? Barbarski i đavolski obrat ženskih vrlina?
Četvrto radosno otajstvo pokazuje da Marija ostaje ponizna i poslušna do kraja
Blagdan Prikazanja Gospodinova – slavljen 2. veljače – nazivao se blagdanom čišćenja Blažene Djevice Marije. Pokušala sam zamisliti Marijinu posebnu ulogu toga dana, pitajući se kako je bilo osjećati da kao majka posvećuje svoje dijete natrag Bogu. Postoji nešto sasvim skromno i možda čak i zastrašujuće u tako značajnom obećanju, nemogućem za povući (zastrašujuće, barem, za svakoga tko je manje svet od Blažene Djevice Marije).
Međutim, želim se usredotočiti na aspekt pročišćenja ovog otajstva. Opet, od Pia Parschog:
“Danas, Blažena Majka, nudi svoju čistu žrtvu kako to zahtijeva Mojsijev zakon (Levitski zakonik). Zapravo Marija nije bila vezana propisom jer je bila najčišća od djevica, a njezin Sin čisti Jaganjac Božji. Ipak, s poniznošću i pravim duhom žrtve donijela je prinos siromašnih, par golubova.”
Umjesto vlastitog prava, Marija je tražila Božju volju – na to nas podsjeća ovo radosno otajstvo
Mogla je biti tvrdoglava i potvrđivati svoja prava, proglašavati svoju čistoću i glupost podvrgavanja ritualu koji joj nije bio potreban. Ona bi opravdano branila svoju reputaciju naglas, žaleći se na lažne javne pretpostavke njezine nečistoće, dopuštajući sebi opravdani gnjev… I koliko nas to radi? Ja to radim. Ali Marijina zabrinutost taj dan nije bila zbog nekog neukog suda, javnog mišljenja ili njezinog ugleda u svemu tome. Njezin jedini fokus bio je na Bogu. Predati Njega, svoga sina, samoga Boga.
U svojoj savršenosti, kako bi mogla biti ometena sitničavošću? Ali ja, u svom nedostatku krotkosti, ne podnosim lažnu krotkost. Ne trpim uvrede ili pogrešna tumačenja – osobito ona koja povrjeđuju moj vlastiti ego. Najgore od svega, ne uspijevam pokazati ženstvenost u svojoj najintimnijoj vezi – svom braku. Čak na suptilne načine, nesvjesno želim pobijediti i biti u pravu. Umjesto da ponizno volim svoj put kroz trenutke neslaganja, dopuštajući suprugu da me vodi. A to je ono što sam obećala na oltaru naše svadbene mise – ljubiti nježno i ponizno, a ne računati svoje vlastite pobjede ili gubitke. Uostalom, to nije natjecanje.
Za skladan ples potrebno je dvoje, ali samo jedan koji vodi
Sve je to vrlo suptilno, a ja ne govorim o nasilju ili borbama. Govorim o nečemu sličnom plesu. Kao valcer svakodnevnog bračnog života. Nikad nisam naučila plesati, ali bih to voljela – to je tako romantično! I u prekrasnom plesu netko mora voditi, inače je to potpuno neugodna zbrka. Ali kad par dostigne slatki trenutak vođenja i slijeđenja, u ritmu, u tvrdnji i odgovoru na lagane pokrete, sinkronizirani i u harmoniji… događa se nešto električno. Nešto poetično… nešto uistinu lijepo. A to se ne može dogoditi ako obje strane pokušaju preuzeti vodstvo ili ako oboje popuste i oklijevaju. Ova pjesnička dinamika je najdalja moguća ideja odnosa gledano iz naše moderne, nagle impresije dominacije i pokornosti, maltretiranja i neuspjeha.
Zato potičem sve nas – izađimo iz zablude odbojnosti prema riječima poput poniznosti i krotkosti kada je riječ o prihvaćanju i obnavljanju naše ženstvenosti. To je lijepa, čak i zastrašujuća avantura, ali to je ono za što smo stvorene i gdje leži naša najveća sreća, gdje god nas Bog poziva.
Winifred Corrigan – Catholic Link
Prevela: Katarina Zarinkijević
Foto: Josh Applegate – Unsplash
