Redovništvo – lijek društvenih rana

Redovništvo

Čitao sam, kako su godine 1848. oci kapucini u Parizu osnovali svoj samostan. Imali su neko vrijeme mnogo trpjeti od raznih podrugljivaca. Jednoga dana drznuo se neki socijalist, da jednog od njih napadne na ulici riječima:

»Kako se vi usuđujete u toj vašoj mantiji da hodate po ulici. To je bezobrazno, da se vi tako što još usuđujete u naše prosvijetljeno i napredno doba.« Kapucin se mirno okrene napadaču i upita ga: »A tko ste vi?« »Ja sam urednik lista ‘Proleter’, koji se bori za čovječja prava i traži bratstvo, jednakost i slobodu«, odgovori napadač. »Moj gospodine, odvrati mirno kapucin, pa to upravo i ja tražim. Zato u ime čovječjih prava zahtijevam da me pustite na miru da se odijevam kako ja hoću i da si odabirem način života kakav ja hoću.« U ono doba bili su komunisti još donekle pristojni ljudi, pa se gospodin urednik brzo snašao, pružio ruku siromašnom kapucinu i rekao: »Oprostite mojim riječima, vi imate pravo! Sloboda ima biti za sve!«

Mržnja prema katoličkim redovima

Je li bilo većeg divljanja u svijetu protiv katoličkih redovnika i redovnica, negoli je upravo u našim danima? Tko od vas nije slušao o strijeljanju isusovaca u Meksiku, o divljačkom ubijanju franjevaca, dominikanaca, salezijanaca i drugih redovnika u Španjolskoj, o zvjerskom obeščašćenju i paljenju časnih sestara raznih redova u istoj nesretnoj zemlji?
No ne treba ići daleko. Dosta je da se ogledamo po rodnoj kući u vlastitoj domovini, pa ćemo gotovo svakodnevno u tzv. »naprednim listovima« naći svu silu najvećih prostota na račun katoličkih redovnika i redovnica. Odakle ova divlja mržnja na katoličke crkvene redove? Uvjerenom katoliku nije teško naći odgovor, jer ga je već davno dao sam Isus Krist: »Si de mundo fuissetis … Kad biste bili od svijeta, svijet bi ljubio što je njegovo: ali jer niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao od svijeta, zato svijet mrzi na vas« (Iv 15, 19).

A ima li taj svijet uistinu razloga, da tako strastveno progoni katoličke redovnike i redovnice? To pitanje želio bih ja da ukratko osvijetlim prigodom ove skromne slave časnih sestara u vašoj župi, da vidite, kako su naši crkveni redovi, i muški i ženski, najjači potporanj za očuvanje kršćanskog morala, za izgradnju zdrave kulture u svakom narodu, pa i u našem hrvatskomu.

Tri ljute rane koje ubijaju ljudski rod

Već je sv. Ivan apostol upro prstom u tri ljute rane što ubijaju od pamtivijeka ljudski rod, kad govori u svojoj prvoj poslanici: »Omne, quod est in mundo, concupiscentia carnis est et concupiscentia oculorum et superbia vitae – jer sve što je u svijetu požuda je tijela, i požuda očiju i oholost života« (1 Iv 2, 16). Concupiscentia carnis! Požuda tijela! Što dobra može ona donijeti našemu narodu? Samo zator i smrt! O tome bjelodano svjedoče matice krštenih i umrlih mnogih naših župa, gdje su dječje kolijevke ostale prazne, a grobišta se svaki dan pune; gdje se više ne čuje veseli smjeh djece, ali se čuje često mrtvačko naricanje; gdje mjesto ljudi sposobnih za rad dolazi rod bijednika i bogalja.

Concupiscentia occulorum! Požuda očiju! Pohlepa za blagom i bogatstvom ne može nikad uroditi dobrim plodom. Ona je tako veliko zlo, da se sv. Pavao ne žaca u pismu svom ljubljenom učeniku Timoteju reći da je »radix omnium malorum cupiditas – korijen sviju zala je srebroljublje« (1 Tim 6, 10). Ona tjera ljude na prevare, samo da se dočepaju imetka; ona tjera ljude na nasilje i okrutnosti, da se makar i na grbači bližnjega obogate; ona ubija svaki obzir na slabe i nemoćne; ona stvara krvave ratove i revolucije među narodima i državama.

Superbia vitae! Oholost života! Dostojna sestrica prvih dviju opačina. O njezinom zatornom djelovanju dovoljno je uprijeti prstom na one, koji su zbog nje u tren oka od divnih anđela postali odurni vragovi; dosta je uprijeti prstom na praoca Adama koji je povjerovao zavodniku, da bi mogao postati jednak Bogu – »Eritis sicut dii! Bit ćete kao bogovi!« (Post 3, 5) I poslušavši ga od vladara postao je sluga, od slobodnog čovjeka postao je bijedni rob, umjesto zemaljskog raja, primio je u trajnu baštinu zemlju što rodi trnjem i korovom, suzama i bolima.

Crkveni redovi su lijek

Ljute su to rane čovječanstva! Rane koje ga ubijaju više nego ognjeno tane ili oštra sablja. Zato je onaj koji uspješno liječi takove ljute rane, veliki prijatelj, pomoćnik i dobročinitelj naroda svojega. A može li se naći bolji lijek za to negoli su upravo naši crkveni redovi. Contraria contrariis, vele već stari crkveni oci, a i naša narodna riječ to potvrđuje kad govori – na ljutu ranu ljuti lijek! Taj lijek izmislio je najbolji liječnik čovječanstva, Spasitelj Isus Krist, kad je po anđeoskim savjetima dao temelj redovničkim zavjetima, čistoći, siromaštvu i poslušnosti.

Požudi tijela suprotstavljaju naši crkveni redovi zavjet sv. čistoće. I dok naši katolički redovnici i redovnice polažu Bogu na oltar divan dar čistoće duše i tijela po zavjetu sv. čistoće, nije nikakovo čudo, da zaslužuju udivljenje sa moga Boga: »O quam pulchra est casta generatio! Kako je lijep čist naraštaj! Besmrtan je spomen njegov jer je znan i kod Boga i kod ljudi!« (Mudr 4, 1) No naše udivljenje pretvara se istodobno u duboku zahvalnost, kad se sjetimo, kakav blagotvoran utjecaj vrše ovakove čiste duše na omladinu, koja im je povjerena na odgoj.

To instinktivno osjećaju i oni, koji nisu inače prijatelji Crkve, pa zato nije rijetkost, da i sami ljuti progonitelji Crkve šalju svoju djecu na odgoj katoličkim redovnicima i redovnicama, uvjereni da će ta mladež u njihovim rukama biti najbolje zaštićena proti pogibeljima mladosti i osposobljena za život.

Tko je dakle bolji prijatelj naroda našega? Da li naši redovnici i redovnice, koji živeći čisto čuvaju nam i mladež neokaljanu? Ili oni, kojima se usta pjene od izljeva revnosti za narodno dobro, a svojim bezbožnim riječima, spisima i primjerima ubijaju u omladini ono što je najljepše i najplemenitije, čisto srce, pa umjesto budućih valjanih majki i supruga liferuju samoživce, kojima je jedina svrha izživjeti se, makar otišla u propast domovina i narod.

Pohlepa komunizma

Požuda očiju, rekoh, ljuta je rana čovječanstva osobito u današnje doba. Što je zapravo stvorilo komunizam? Zar možda Spartakus, Marks, Engels, Lenjin itd? Nipošto! Oni su samo plod što je izrastao na pohlepi kapitalizma, onako kao što i trnje nužno rađa bodljikama. Lakomost i pohlepa za bogatstvom bez obzira na bijedne, bez obzira na slabe, bez obzira na neuke, to je kolijevka komunizma. A čime liječiti ovu ranu? Možda još većom lakomosti, koja drugom ne priuštava ni prava na zrak? Možda nasiljem, grožnjom, krvoprolićem? To bi značilo, da se poslužim riječima evanđelja, »tjerati đavla po moću belzebuba« (Lk 11, 15) ili lijevati ulje u vatru, da se pogasi.

Ova opačina liječi se odricanjem. A najuspješnije odricanjem i onoga što je inače čovjeku dozvoljeno. To evo provode naše redovničke obitelji, u kojima članovi polažu zavjete siromaštva odričući se svakog osobnog privatnog vlasništva. Zato ni jedan socijalni reformator nije tako djelovao na poboljšan je ljudskog društva kao jedan sv. Franjo Asiški, makar nije napisao nikakovih učenih rasprava o tom pitanju. Jer ako je po riječima sv. Pavla apostola »korijen sviju zala srebroljublje« (1 Tim 6, 10) onda je jasno, kad se iščupa korijen, da će i stablo usahnuti.

To je uostalom uvidio već i onaj poganski grčki filozof Crates, za kojega veli sv. Jeronim, da se svega odrekao, da bude slobodan. A drugi jedan pisac navodi za njega, da je jednog dana bacio u more veliku množinu dukata uz povik: »Odlazi od mene u dubinu, ti gadna pohlepo! Ja ću da utopim tebe, da ti ne bi utopila mene.«

Oholost života

I za treću ljutu ranu čovječanstva pružaju odličan lijek naši crkveni redovi. Ta rana rekoh jest oholost života, koja je već neizrecivih jada donijela čovječanstvu. Bog je prvog čovjeka uzdigao skoro do božanstva, kad je mrtvoj masi udahnuo neumrlu dušu, dio svoga bića, učinivši ga gospodarom svega vidljivog na svijetu. Ali kad se taj tako visoko uzdignuti čovjek drznuo da zahtijeva potpunu jednakost s Bogom, Bog ga je za kaznu opet strovalio u ponor odakle ga je i izvadio, govoreći: »quia pulvis es et in pulverem reverteris, prah si i u prah ćeš se pretvoriti!«

I danas se bijedni čovjek diže. Osjeća u sebi da je rođen za nešto veliko pa nastoji da se podigne vlastitim silama bez Boga. No da li je to put do veličine čovjekove? Nipošto nego duboka poniznost, kao što govori Krist: »Koji se uzvisuje ponizit će se, a koji se ponizuje uzvisit će se.« (Mt 23, 12) Taj nauk Kristov slijede naši redovnici i redovnice po zavjetu sv. poslušnosti prinoseći Bogu na oltar ono što im je najdraže, svoju slobodnu volju.

Je li onda čudo da ljudi koji su se lišili svih spona zemaljštine, koji su zaboravili tako reći svoj osobni »ja«, je li čudo velim, da vrše najblagotvorniji utjecaj na cijeli narodni život, na njegov moral, na njegovu kulturu. I zato vidimo, da su premnoge naše kulturne i karitativne institucije do najnovijeg doba na juže povezane s našim crkvenim redovima. I kao da se Gospod htio narugati, da spomenem samo jedan primjer: kad se iz starog pavlinskog samostana u Lepoglavi istjeralo naše pavline, predstavnike kršćanskog morala i kršćanske prosvjete, onda je na njihovo mjesto došla predstavnica zloće – kazniona!

Ne poričem doduše, da se i među redovnicima našlo po koje zrno kukolja, pokoja suha grančica. No i na najplemenitijem stablu nađe se pokoja suha grančica. Ali zato ipak stablo ne prestaje da i dalje štiti zelenom svojom krošnjom od sunčane žege, a slatkim plodom da osvježuje potrebne. Ako se među redovnicima i našao pokoji zao, stablo redovničkog života ipak je zdravo i štiti ne samo svoje članove nego indirektno i čitavu narodnu zajednicu duhom svoga odricanja i pregaranja.

Crkveni su redovi djelo Božje!

Neka dakle ova skromna slava vaših časnih sestara bude svima vama novi podstrek, da svoje redovnike i redovnice iskreno štujete kao najbolje prijatelje i pomagače u nevoljama života. Kada pak čujete napadaje na njih onda se sjetite, što je za takove zle ljude rekao sv. Juda apostol: »A ovi grde ono, što ne znadu, a ono što znadu po prirodi kao nerazumne životinje u onom propadaju.

Teško njima jer putem Kainovim pođoše i u prijevaru Balamovu za plaću sunovratiše se i u otporu Korinom propadoše. Ovo su ljaga agapa vaših, jedući s vama bez stida, sebe sami pasući, oblaci bezvodni koje vjetrovi prenose, jesenska drva dvaputa umrla, iz korijena iščupana, bijesni valovi morski, koji se pjene svojim sramotama, zvijezde lažne, kojima se čuva mrak vječne tame. Ovo su nezadovoljna čangrizala, koji požudama svojim hodaju i usta njihova govore ohole riječi, laskajući se ljudima poradi dobitka.« Jdt 10–17)

Objektivan čovjek mora nam priznati, da su naši crkveni redovi slava naše crkve, koji rječito govore, da je ona djelo Božje, pa je ni vrata paklena neće nadvladati!


Hrvatska straža, 17. studenoga 1936., br. 265., str. 4–5.
BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 137.–141.

Foto: Žena vrsna

Avatar
Žena Vrsna

Žena vrsna vrijedi više nego biserje. Srce njena muža bez straha se može u nju pouzdati, ona mu uvijek čini dobro. Vješto i neumorno radi na njivi Gospodnjoj, tražeći i vršeći volju Božju. U njoj nema straha, osim straha Božjega pa se smije svakom novom danu uživajući u plodovima svojih djela.