Riječ advent, od latinske riječi adventus, ne znači samo dolazak.
Postoje još barem dvije druge latinske riječi koje bi mogle biti ovako prevedene, ne računajući nekoliko usklika. Zašto je, dakle, prva Crkva počela koristiti termin advent za opisivanje razdoblja koje vodi k Božiću?
Riječ advent u latinskom jeziku ima više značenja
U latinskom jeziku ova riječ ima vrlo izazovan raspon značenja. Adventus je oblik glagola advenio koji je definiran ne samo kao dolazak, doći, već i kao razviti, smjestiti se i nastati.
Riječ adventus znači i invazija, upad, sazrijevanje i pojava – sve oznake koje su bogate implikacijama na evanđeoske izvještaje o Kristu.
Odnos između adventusa i vojnih dolazaka posebno se ističe. U starom Rimu, adventus je bio tehnički izraz za „slavni ulazak“ cara u njegov glavni grad. Ovo se često događalo nakon vojnih pobjeda. Osim slavlja pobjede na vojnom polju, rođendan kraljevskog vođe također se obilježavao adventusom.
Adventus označava slavni ulazak cara u grad nakon vojne pobjede
Jedna od poznatijih upotreba te riječi u ovom smislu pojavljuje se u starorimskom Vergilijevu epu Eneidi. Nalazimo je u šestoj knjizi kada Eneja putuje u podzemni svijet kako bi posjetio svoga preminulog oca Anhiza. Tijekom posjeta Anhiz prorokuje svome sinu o slavnoj budućnosti Rima:
Gle Cesara i sveg potómstva Julova,
koje će uspet do nebeske osi se velje.
To ti je onaj, koji obrèčen često je tebi
Cesar August, sin Božànskôga;
zlatno će doba Latinskim dati on poljànama,
kojima nekad Saturn vladaše bog; Indijánce, Garàmante on će
Sebi pokorit i zemlju raširit će iza zvijezda
I iza staza sunca i godine, gizdavo nebo
Zvijezdama sjajnim gdje Atlas nebonosac drži na leđma.
Sad već Kaspijsko carstvo i zemlja Meotska dršće
Čekajuć dolazak (adventum) njegov prorèčen od bogova njima,
Nemirna ušća se sad već sedmogranog ljuljaju Nila.
Eneida, knjiga VI, 789 – 798
Advent označava iščekivanje
Primjećujemo kako izvještaj o Cezaru započinje nagovještajem njegova rodoslovlja te na taj način aludira na njegovo rođenje. Cezarov „dolazak“ opisan je kao događaj od svjetske važnosti, koji odjekuje od Kaspijskog mora do rijeke Nil – što se tada smatralo udaljenim krajevima poznatog svijeta. Cezar je ovdje također prikazan božanstvenim: on se „uspinje“ u „svijet svjetlosti“ i njegova se vlast ne proteže samo do horizonta, nego čak i izvan „svijetlog puta“ sunca.
Advent je stoga riječ koja najbolje pristaje kao opis razdoblja koje vodi do Božića jer ono što slavimo je dolazak kralja, vladara, onoga koji je pravi čovjek i pravi Bog. Crkva nam to vrlo jasno govori stavljajući proslavu Krista Kralja neposredno prije početka Adventa.
Bog koji je sišao na zemlju nesumnjivo postoji
Do sada je raspon značenja pripisanih došašću bio unutar opsega fizičkog i opipljivog. No ta riječ mogla bi imati i više metaforičko i mistično značenje, označavajući dolazak nečega u nečiji um ili dušu. Ovako se koristi u Ciceronovoj raspravi O prirodi bogova. Riječ se pojavljuje u odjeljku u kojem Ciceron kritizira argument jednog filozofa za postojanje bogova:
Ako se bogovi pozivaju samo na sposobnost mišljenja, a nemaju čvrstinu ili određeni obris, kakva je razlika mislimo li na boga ili na hipocentaura? Takve mentalne slike svi drugi filozofi nazivaju samo praznim imaginacijama, ali vi kažete da su one dolazak [adventum] i ulazak u naše umove određenih slika. (O prirodi bogova, 1 105)
U čisto deističkom kontekstu, Ciceron, koji je živio u stoljeću prije Krista, iznosi ontološki i epistemološki argument. Na razini ontologije, koja se tiče prirode stvari, on se pita imaju li rimski bogovi ikakvu supstanciju ili opipljivu stvarnost ako se umu pojavljuju samo kao slike. Ovo pitanje postaje epistemološko: kako su stari Rimljani mogli znati jesu li njihovi bogovi uopće postojali ako su nam poznati samo na ovaj način?
Riječ je Tijelom postala i dala nam čvrstu podlogu za vjeru
U nedostatku kršćanstva, Ciceronova zabrinutost ima nekog smisla. Razmišljati o bogovima kao samo slikama ili idejama čini se problematičnim, pogotovo kada se pokušava argumentirati njihovo postojanje.
Primjer hipocentaura – ili jednostavno, kentaura – je poučan. U antičkoj mitologiji kentaur je bio pola čovjek, pola konj. Ako to ne možete zamisliti, postoji mnoštvo umjetničkih prikaza koji će vam pomoći u tome. Ali, naravno, sposobnost slike da se registrira u vašem umu sigurno ne znači da nešto poput kentaura zaista i postoji.
A onda zamislite kako se sve ovo okrenulo naglavačke s Kristovim adventusom. On je, zapravo, „slika nevidljivog Boga“, kako nam kaže Poslanica Kološanima 1, 15. Ali u ovom slučaju, slika ima čvrstoću i određeni obris – slika se utjelovila, Riječ je postala tijelom. I stoga, na temelju te činjenice, mi kao kršćani, za razliku od starih Rimljana, imamo čvrstu podlogu za svoju vjeru i razlog za veliku radost.
Stephen Beale – Chatholic Exchange
Prevela: Katarina Zarinkijević
Foto: David Bartus – Pexels
