Samo kada smo maleni, možemo otkriti nešto veliko

maleni

Kako će duša naći Boga? Psihološka je činjenica da samo onda, kad postajemo maleni, otkrivamo velike stvari. Ovaj zakon primijenjen na duhovno područje govori nam kako ćemo naći neizmjernoga Boga: samo tako da budemo kao malena djeca. Sada namjeravamo pokazati istinitost toga zakona pozivom na osobno iskustvo, a onda ćemo vidjeti kako ga Bog primjenjuje.

U fizičkom redu mogli ste opaziti, da se djetetu sve čini velikim: njegov otac veći je od ikojeg drugog čovjeka na svijetu; njegov stric, što stoji kod prozora, viši je od hrasta ondje u dolini. Dijete voli priču o čovjeku što se po stabljici graha popeo do neba. Svakako stabljika graha ne dosiže do zvijezda, ali u očima djeteta je ipak tako, jer ono je tako maleno, da mu je sve u usporedbi s njim veliko pa i stabljika graha. Samo kad dijete odraste postaje mu ta stabljika malena.

Samo kad smo maleni otkrivamo nešto veliko

Uzmimo drugi primjer: sva djeca rado jašu na metli kao na konju i tim samim, što su uzjašili onaj komad drva, oni se kao u čudu pretvaraju u vatrena konja, a metlaševa glava postaje griva što leprša na vjetru. U zbilji metle nisu konji i svežanj metlaša nije griva, već djetetu izgleda to istinitim, jer je tako maleno, da mu se sve s obzirom na njegovu osobu pričinja velikim. Čak su i njegovi divovi, što prolaze šumama gazeći ih kao travke, tvorevine malešnosti. I tek kad dijete poraste i odraste njegovi divovi umiru i priče gube svaki smisao. Jedino kad postajemo maleni otkrivamo ono što je veliko.

I zadnji primjer: u mnogim se kućama dijete igra olovnim vojnicima, koji nisu ni pet centimetara visoki. On ih postrojava na zapovijed poručnika, majora generala i šalje ih na neprijatelja. Za njega oni vojnici nisu od cinka već od kostiju i mesa, nisu visoki pet centimetara već metar i osamdeset, nisu naoružani prividnim topovima već pravim miitraljezima; nisu nepokretni već jurišaju. On osjeća vonj bitke, čuje prasak granata, vidi kako padaju vojnici ranjeni na smrt.

Crvena boja tepiha jest krv što preplavljuje bojno polje, dok dalekometni topovi pretvaraju makova polja u more krvi. To je pravi rat i neće biti mira dok ne svrši. Kad dijete odraste neće se više igrati, vojnici će postati polupane igračke, njihov stas od 180 cm pasti će na pet centimetara, bit će bačeni u koš za otpatke i nestat će zajedno s radostima djetinjstva koje se nikada više neće vratiti…

Postati maleni poput djece

Što znači biti djetetom? Biti dijete znači biti nešto sasvim drugo nego što je današnji čovjek. Znači imati duh koji struji iz vode krštenja; znači vjerovati u ljubav, vjerovati u ljepotu, vjerovati u vjeru; znači biti tako malen, da patuljci mogu šaputati na uho; znači od bundeve napraviti kočiju koju vuku miševi umjesto vranaca; znači pretvoriti ono što je nisko u uzvišeno i pretvoriti ništa u sve, jer svako dijete nosi u duši svoju kumu-vilu; znači živjeti u orahovoj ljuski, a smatrati se kraljem beskrajnih prostranstava.

Svemir je kutija igrački. Dijete pruža ruke u suton, od guranja među zvijezdama pun je zlatne prašine. Ponekad nestašno i mjesec zadirkuje. Meteori mu zabadaju nosove medu prste. Grohotom se grmljavini smije što reži u štenari, a ruga joj se kad otrese gorućim lancima. Poskakujući ulazi i izlazi kroz nebeska vrata. Oko njegovih nogu pod je pokriven slomljenim fantazijama. Trči dalje po eterskim poljanama. Lovi se sa zemljom što se valja. Provlači se medu kopita sunčevih konja. Stoji uspravan u krilu majke Prirode i na tisuću joj načina zapliće spuštenu kosu, da vidi kako bi najljepše izgledala. Evo što znači biti dijete. Evo dakle i zašto jedino ako smo maleni otkrivamo nešto veliko.

Postoji uska veza između fizičke malenosti, tj. djetinjstva i duhovne malenosti, koja je poniznost. Ne možemo uvijek biti djeca, ali možemo uvijek gledati kao djeca, drugim riječima, možemo biti ponizni. I u duhovnom redu vrijedi isti zakon. Ako čovjek hoće otkriti nešto veliko, mora se uvijek umanjiti. Uveličava li svoj ego do beskonačnosti, neće ništa otkriti, jer ništa nije veće od beskonačnoga. Ali ako svede svoj ego na nulu, otkrit će sve veliko, jer nema ništa manje od njega samoga. Kako će čovjek otkriti Boga u božićno vrijeme? Kako će naći razloga svome veselju?… Samo ako bude malen i ponizan naći će beskonačnoga Boga u liku malenog Djeteta.

Dva čovjeka pred Djetetom

Da tu istinu shvatimo, zamislimo dva čovjeka, kako ulaze u špilju, gdje je Djetešce rođeno. Jedan je nadut, drugi je ponizan čovjek. Pustimo u Betlehemsku špilju najprije nadutog čovjeka, otrovana ohološću, puna površnog znanja, što ga je popabirčio u nekom
priručniku Wellsove povijesti svijeta. Zar mislite da će on naći beskonačnoga Boga? Ta ovaj čovjek je tako velik, te misli, da nema ništa veće od njega; tako je pun sebe, da u njega ne može stati ništa drugo. Tako je mentalno velik, da mu je sve maleno. Ono što je doista veće od čitavog svemira, njemu je samo djetešce, povijeno u pelene… Smiješi se lakovjernim pastirima koji vjeruju u anđele, i neznanju mudraca, koji vjeruju u vodstvo zvijezde po providnosti. Djevica Marija sjeća ga neodređeno na egipatsku legendu o Kristu.

Jedva, da se dostoji baciti pogled na Josipa, odrpana čovjeka, koga gostioničar s pravom nije htio primiti. Oholica pomišlja na sve ono, čime je znanost zagospodarila zemljom i kako je ludo gledati Stvoritelja u malom djetetu. Zadržava se kod Relativnosti, a onda na tome, kako je besmisleno proslavljenu amebu nazivati Gospodarem neba i zemlje. Sjeća se što je kontrola rađanja učinila, da siromasi ne daju djecu na svijet, i kako je luda bila Majka ovog djeteta, koja mu je mogla pružiti samo staju i malo slame s guvna. Promašio je Beskonačno, jer je bio ohol; nije otkrio Boga, jer je bio prevelik. Jer jedino kad smo maleni, otkrivamo nešto veliko pa i Boga.

Vjera poniznoga čovjeka

A sada pustimo da u špilju uniđe ponizni čovjek, koji vjeruje da ne zna sve; čovjek koji hoće učiti, čovjek koji je jednostavan. On gleda isti prizor što ga je gledao oholica, a ipak on taj prizor drukčije vidi. Gleda krov staje i vidi veliko zvjezdano nebo; gleda Djetešce i vidi Onoga koga ni nebo ni zemlja ne mogu obuhvatiti; gleda jasle, a vidi Boga, koji postade čovjekom, da nam bude hrana. Zna da ove dječje očice gledaju dubinu srdaca i čitaju njihove tajne, da ih jednom sude; povoji, koji sada ovijaju tijelo Djeteta – on to znade – bit će jednom raskinuti, jer život ne može biti moćan zarobljen; zna, da ove rumene usne svojim poljupcem daju neumrlost, a njihov govor donosi vijest mira i oproštenja. Zna da su svi narodi položeni u ove slabe ruke.

Datum je 25. prosinca, ali ovom poniznom čovjeku to je Božić; jasle su prijestolje, slama je kraljevsko perje, staja je dvorac, a Djetešce je Bog. On je našao Mudrost, jer je bio lud; našao je Moć, jer je bio slab; našao je Beskonačnost, Neizmjernost i Vječnoga Boga, jer je bio malen; jer jedino, kad smo maleni, otkrit ćemo ono što je veliko. Samo ponizan čovjek shvaća da mu je potrebna pomoć odozgor.

Poniznost razumije Utjelovljenje

Dakle, samo ponizan čovjek razumije značenje Utjelovljenja. Sjetimo se da riječi „utjelovljenje“, „inkarnacija“, znači „u tijelu“. Kad želimo istaknuti nečiju krepost, npr. prijaznost, kažemo u pretjeranom obliku, da je takav utjelovljena prijaznost. Pri tome mislimo da je ideal prijaznosti u njemu poprimio ljudski oblik. Kad sad govorimo o Utjelovljenju, doista mislimo na to da je Život, Istina i Ljubav savršenog Boga uzela vidljiv ljudski lik u osobi našeg Gospodina i Spasitelja Isusa Krista.

Vjera govori poniznu čovjeku: Ovo je Dijete Utjelovljena Riječ, pravi Bog i pravi Čovjek; On je Stvoritelj ljudskog roda, i taj Stvoritelj postao je čovjekom; On treba mlijeko za svoju hranu, ali iz njegove ruke hrane se ptice nebeske; rođen je od majke, ali on je Onaj koji je postojao prije svoje majke i prema tome učinio ju je lijepu i bezpogrešnu, kako bismo i mi činili sa svojom majkom, samo kad bismo mogli; leži zemlji u slami, a ipak On podržava svemir i vlada Nebom; roden je u vremenu, a ipak je postojao prije svih vremena. On, koji je stvorio zvijezde, sada je ispod zvijezda.

Zakonodavac zemlji – prognanik zemlje; On, koji ispunja svemir, leži u jaslama. A ipak okolica vidi samo Djetešce. A ponizan čovjek, prosvijetljen vjerom vidi u ovom djetetu dva života Kristova – božanski kojega Krist uvijek posjeduje svojim vječnim porađanjem u Očevu krilu;i ljudski život, koga je započeo svojim Utjelovljenjem u Djevičinom krilu i tu se ništa ne mijenja niti ima kakve smetnje. Božansko u njemu ne upija ono što je ljudsko; ono što je ljudsko ne umanjuje ono što je božansko. A u tom sjedinjenju samo je jedna osoba, Božanska Osoba, a to je Osoba Riječi Božje. Ovome nema nikakve ljudske analogije – ni sjedinjenje našeg tijela i naše duše u jedinstvu naše osobe ne govori nam ništa o dubini tajne Boga koji postade čovjekom, da bi čovjek opet mogao postati slika i prilika Božja.

Božja zamjena

Dakle, samo ponizne, jednostavne duše, koje su dovoljno malene da vide Božju veličinu u malenom Djetetu, mogu razumjeti razlog njegova pohoda. On je došao na ovu našu jadnu zemlju da donese jednu zamjenu; da nam kaže kako samo Bog može reći: „Dajte mi svoje čovještvo, a ja ću vam dati svoje božanstvo; dajte mi svoje vrijeme, a ja ću vam dati svoju vječnost; dajte mi svoje umorno tijelo, a ja ću vam dati otkupljenje; dajte mi svoje slomljeno srce; a ja ću vam dati ljubav; dajte mi svoje ništavilo, a ja ću vam dati moje Sve…“


Ulomak iz knjige „Vječni Galilejac“ autora Fultona J. Sheena
Foto: Paolo Bendandi – Unsplash

Zahvaljujemo Knjižnici UPT na dozvoli za prenošenje teksta.

Print Friendly, PDF & Email
Žena Vrsna

Žena vrsna je dragocjena, ali jednostavna - baš kao biserje. Njen sjaj se povećava dok je milosrđe Božje oblikuje u sigurnoj školjci Njegova Presvetog srca. Nije savršena kao Otac, ali svakim danom tome teži. Žena vrsna si ti, ljubljena kćeri Božja, dok nastojiš biti i Marta i Marija u jednoj osobi. Da, čak i onda kada se osjećaš nesposobno, nevrijedno i slabo. Presveta Djevica, jedina vrsna, uvijek ima ispruženu ruku da te povede sa sobom. Hajdemo zajedno, s Marijom do Isusa!