Postavljanje dijagnoze
Bio je hladan dan u mjesecu studenom, oko 10:30 prijepodne: trenutak mi je ostao zakucan ledenim čavlom u sjećanju. Sjedila sam u uredu liječnika kad je pogledao nalaze i rekao: „To je to“.
To smo jutro s petogodišnjim sinom došli na pretrage kako bismo provjerili ima li možda dijabetes. To je ljeto dosta smršavio (mislila sam: „raste“), stalno je bio žedan („pa vruće je“) i često morao na wc („kad stalno pije, a i hoda bos po hladnom“). Najesen smo konačno izvadili krvi , uistinu, šećer mu je bio povišen („jučer je pojeo tri sladoleda“). Nakon još jednog vađenja krvi s istim rezultatima, poslali su nas stručnjacima. Muž i ja nismo spavali noć prije. Ja sam već sumnjala na šećernu bolest (prekopavši, naravno, sve simptome na Internetu), a on me smirivao. Svi su me tih dana smirivali, govoreći da pretjerujem i da sigurno nije ništa, čak i baka koja bi unuka inače zbog samo blage temperature proglašavala teško bolesnim i slala ga na zaraznu.
Edukacija u bolnici
U sljedećih tjedan dana odradili smo edukaciju u bolnici. Naučili smo što se preporučuje i ne preporučuje u prehrani, naučili smo računati ugljikohidrate, proteine i masti u hrani (vaga i tablice s vrijednostima dobile su počasno mjesto u kuhinji), naučili smo računati i davati inzulin, naučili smo prepoznavati i rješavati situacije visokog i niskog šećera. Sin nam se junački suočio s iglama i iglicama. Na neki mi je način bilo drago da je još mali: prihvatio je to kao dio života. Pitanja će doći kasnije…
Ne brinuti pretjerano
Tijekom edukacije u bolnici nije ni izgledalo tako strašno. Život s dijabetesom se činio samo zdravijim načinom života, uz povremene nepogodnosti i obaveze na koje ćemo se naviknuti. Tek kad smo izašli natrag u svijet, kad smo počeli opet izlaziti iz kuće među ljude i normalno funkcionirati, shvatila sam koliko sam isprepadana. Kad se tako nešto dogodi, izgubite onaj prekidač koji vam govori oko čega je razumno brinuti: brinete se oko svega jer je sad sve moguće. A krivo je pretjerano brinuti: to paralizira i vas i dijete. Njega čini pretjerano ovisnim o roditeljskoj brizi, a roditeljima oduzima snagu koja im treba da odrade ono što je uistinu potrebno.
Šećerna bolest se mora prihvaćati svaki dan iznova
I doktori kažu: „Dijabetes je bolest u kojoj 2+2 nije uvijek 4. Ponekad je 3, ponekad 4, a ponekad 6“. Zato ne mogu odgovoriti na pitanje kako smo prihvatili dijabetes. To nije bolest koju možete prihvatiti. Mora se prihvaćati svaki dan iznova: i kad se sin probudi gladan, a šećer mu je 19 iz totalno nepoznatog razloga pa mora čekati s jelom dok ne otkrijete problem; i kad ga šaljete sa školom na izlet i umirete od brige hoće li se sjetiti sve napraviti kako treba i vratiti se živ i zdrav; i kad kasnite dragoj osobi na vjenčanje jer se iz noge izvukla cjevčica s inzulinom i morali ste sve ponovno namještati na inzulinskoj pumpi; i kad dijete, sad već svjesno da živi drugačije od vršnjaka, u trenucima očaja pita zašto mu je to Bog dao i što je jadan skrivio…
Naučila sam se bolje nositi s nepredvidljivošću života
U godinama koliko živimo s dijabetesom (namjerno kažem „živimo“ jer otac i ja nosimo taj teret zajedno sa sinom: on, primjerice, pati kad mu nešto zabranimo, a mi patimo jer mu to moramo zabraniti), naučila sam se bolje nositi s nepredvidljivošću života. Ostaje mi još puno vježbe na tom polju jer imam potrebu predvidjeti moguće posljedice i poduzeti sve moguće radnje kako bi konačan ishod bio povoljan.
U jednoj od najvažnijih stvari povjerenoj mi na brigu, sinovom zdravlju, to nije u mojoj moći (preko toga uviđam koliko to, zapravo, ni na jednom polju nije do kraja u mojoj moći, ali to je već druga priča). Dapače, uvidjela sam koliko i sve moje znanje i procjene malo vrijede kad smo pred par godina dobili inzulinsku pumpu. Bila sam isprva protiv toga jer mi se činilo prevelikom gnjavažom i užasavala sam se činjenice da mi dijete cijelo vrijeme bude prikopčano uz neki uređaj koji može otkazati. Ne mogu sad opisati koliko nam je slobode, a sinu pogotovo i samostalnosti, pružila ta pumpa.
Moje životne lekcije
Dijabetes me, osim skromnosti, puno toga naučio. Uviđam koliko je važno odgojiti dijete da bude samostalno: moja zadaća nije samo da ga sada zaštitim, nego puno više da ga naučim kako da jednog dana štiti sam sebe (i tu ne mislim samo na zdravlje, nego i na sve druge aspekte života, kao što su vjera i moral, npr.). Uviđam koliko je potrebno ponekad dopustiti i situacije koje nisu idealne („hajdemo na sladoled“) jer prevelika strogost dovodi do neželjenih posljedica (varanja, suprotstavljanja autoritetu, svađa, i u konačnici još lošijeg stanja šećera i psihe nego što bude od jednog kontroliranog sladoleda).
Uviđam koliko je bitno iskoristiti svaki trenutak jer nam je vrijeme na ovoj zemlji darovano i ne znamo koje nas sve zadaće i doživljaji još očekuju. Uviđam kako je nužno napraviti sve najbolje što mogu, a onda prepustiti ostalo u Božje ruke. Uviđam pogotovo koliko su važne Božje riječi: „Ne boj se!“; možda je to i najljepša poruka koju nam je On poslao.
„Jaram je moj sladak“
Ne znam (i ne moram) odgovoriti zašto nam je Bog darovao život sa šećernom bolešću. Sigurna sam da ima svoju svrhu koju mi ne vidimo, možda i do smrti nećemo moći vidjeti. Možda je ta svrha i samo u tome da se svakodnevno podsjećamo da nas Bog ljubi čak i kad izgleda da nas kažnjava, da se patnjom na ovom svijetu otkupljujemo i sudjelujemo u Božjem poslanju spasenja, da nam nikada neće dati više nego smo spremni nositi čineći nas tako jačima, pa da se zato ne smijemo bojati Njegove volje čak i kada djeluje zastrašujuće. Ako jest to svrha, i to je već puno.
M.M. – Žena vrsna
Foto: Pexels.com
