Prije nekoliko dana moja djevojčica je na poklon od svoga djeda dobila romobil. Naravno da se odmah morao sastaviti kako bi ga ona što prije isprobala. Zanimljiv romobil, ima više opcija vožnje: mogu je ja gurati, može ga sama voziti, a može i sjesti na njega pa se odgurivati. Fora poklon i baš je bila sretna što ga je dobila.
Učenjem je moguće pobijediti strah
Međutim, problem je nastao kada je na njega sjela. Trebalo je naučiti kako se njime upravlja. Naime, nije imao ono tipično skretanje lijevo ili desno nego je radio na nekom principu kada se nagne na lijevu stranu, kotači skreću nalijevo i obrnuto. Budući da mi je kći mala (3 godine), jako se uplašila kad sam počela skretati nalijevo kako bismo izbjegle zabiti se u stup. Refleksno je od straha spustila nožice na pod i samim time meni onemogućila da je dalje guram. Prošlo je dosta vremena dok sam joj objasnila da to ne smije raditi i način na koji taj romobil funkcionira.
Ne boj se, samo vjeruj!
Navečer toga dana, ležeći u krevetu, ta slika mi se vraćala u misli. Počela sam je povezivati sa sobom. Koliko puta sam i sama tako dok me Bog učio nečemu novom „spuštala noge od straha”.
Koliko puta nisam shvaćala kuda me to Bog vodi, što sada čini u mom životu i što ja trebam činiti u toj situaciji. Umjesto da zastanem i u molitvi ga pitam što se događa, kako da reagiram, ja bih u strahu odmah panično počela tražiti svoja jadna rješenja i pokušavala bih naći svoje izlaze iz situacija, a Bog bi samo strpljivo čekao da „padnem s romobila” pa da krenemo u novo učenje. O, da sam samo bila pametnija pa koji put i poslušala Božji glas koji mi neprestano govori: „Ne boj se, samo vjeruj.” A ja tvrdoglava, svojeglava, ja bolje znam, ja ću po svom jer ne zna Bog kako je meni. Nije on bio u mojim cipelama. Pa bum, padnem na pod. I opet zovem svoga Tatu u pomoć.
Prepustiti se svom Vodiču
Koje je olakšanje kada kroz život naučiš prepuštati se svom Vodiču, onome koji zna gdje se nalazi koji kamen, onome koji će te preko svih brda tvoga života prenijeti da nećeš ni shvatiti da su tamo bila, kada možeš zaplesati sa svojim Bogom onaj predivan ples povjerenja u kojem znaš da će sve izići na dobro, da nećeš pasti i da si na sigurnom.
Naš Otac je tu da nas podigne
Slična stvar se dogodila i mojoj curici kad je konačno shvatila da neće pasti s romobila kada je ja nagnem, samo se mora čvrsto držati za nj i prepustiti se vožnji. Koja je to bila sreća, a ubrzo nakon toga više nije htjela da je guram nego da se sama vozi.
Opet povlačeći paralelu s njom u svojim mislima, vjerujem da je tako i s Bogom. Onog trena kada nas nauči voziti, tj. kada neki problem uz njegovu pomoć naučimo riješiti, kada nas oslobodi neke ovisnosti, navezanosti i slično, onda nas pušta da idemo sami neko vrijeme, da vidi jesmo li spremni sada malo i sami se dati, imamo li volje za njega sad i mi nešto činiti. Naravno da ćemo tresnuti o pod vrlo brzo, ali to je život i naš Otac nigdje ne mrda od nas. Brzo nakon pada opet nas diže i ponavlja lekciju kako bismo se uvijek vratili na pravi put.
S povjerenjem u nove životne pustolovine
Tako je i s djecom, nakon što padnu s romobila, tu su mama, tata, bližnji da dotrče, poljube i podignu i potaknu da nastave dalje. Budimo uvijek kao mala djeca pred svojim Ocem, priznajmo greške, čekajmo njegov poljubac i nastavimo dalje – u nove pustolovine života.
Andrijana Martić – Žena Vrsna
Foto: Caroline Hernandez – Unsplash
