Porod je jedinstveno i temeljno iskustvo za svako ljudsko biće.
Za vrijeme rađanja svjedoci smo dvjema bolima: majčinoj i djetetovoj.
Ako se sjetimo da je tijekom prošlog stoljeća smrtnost novorođenčadi bila visoka, i da danas svaki porod dobiva posebnu pozornost, moramo biti zahvalni velikim istraživačima koji su na poseban način marljivo istraživali ovaj događaj. Mislim na Mariju Montessori, francuskog liječnika Leboyera i druge koji su svojim istraživanjima rasvijetlili ljepotu i osjetljivost trenutka poroda.
Na poseban način, liječnik Leboyer (Pariz, 1.studenog 1918., sad živu u Londonu) u pariškoj klinici gdje radio utvrdio je niz povoljnih uvjeta za majku i dijete:
- Poslije poroda dijete se može oporaviti od stresa odmarajući se na trbuhu majke, da nastavi osjećati toplinu i otkucaje srca.
- Pupčana vrpca trebala bi se odrezati kasnije – nakon što prestane pulsirati da bi prelazak na disanje preko pluća bio manje traumatičan.
- Bilo bi dobro ostaviti majku i dijete neko vrijeme da se upoznaju. Kupanje i ostale procedure moguće je odgoditi za kasnije.
- Prostorije za porod trebale bi biti ugodnog ambijenta, zvučno izolirane i bez jakog svijetla, bilo bi dobro izbjegavati buku i nagle pokrete.
Kao i svaku bol – nije dovoljno samo liječiti ju, već ju učiniti ljudskom, dati joj smisao.
Nadalje, prigušeno svjetlo, porod u vodi, prisutnost oca, priprema majke – sve su to radnje potrebne da se ovaj događaj učini jedinstvenim i izvanrednim.
U igri je mnogo emocija. Obično radost, zapanjenost, čuđenje.
Ponekad, u posebnim okolnostima, prisutne su patnja, strah, iznimna briga, posebno kad su dijete ili majka loše.
Važno je, osim svih medicinskih zahvata, dobiti riječ potpore, osjećaja, zajedništva.
Potrebne su blizina i povezanost s ocem, bakom i djedom, zapravo sa svima. Zato jer ono što se događa nije samo privatni događaj, pripada svima, obitelji, zajednici, društvu.
Strpljenje, koja velika vrlina!
Strpljenje je jedna od najvažnijih vrlina u životu. Majku koja čeka dijete priroda prisiljava biti strpljiva, to dopušta psihološku dobrodošlicu djetetu. Također u nekim okolnostima pomaže nam pobijediti nepotreban stres – živjeti s više vedrine i smirenosti ono što se upravo sada događa.
Među ostalim, strpljenje nam pomaže razumjeti da nismo najbitniji i da ne ovisi sve o nama.
Uspijevamo, pomoću strpljenja tolerirati i svoje i tuđe pogreške. Na kraju, strpljenje nam pomaže razumjeti Božje postupke koji nas sve strpljivo iščekuje, i do posljednjeg dana nas nastavlja rasvjetljavati da se možemo pokajati i popraviti svoje pogreške, jer ima neizmjernu želju imati nas uz Sebe.
Bili bismo ludi da to ne iskoristimo!
Ezio Aceti, psiholog razvojne dobi
Prevela: Slavica Zubčić Krišto
Foto: Pixabay
