Marin je bio dječak petog razreda. Kada je dobio za domaći rad naučiti tri strofe na čakavskom narječju, rekao je: „Profesorice, ja to ne mogu! Ja sam glup!”
U jednom šestom razredu djeca su dobila zadatak reći svoje ime i jedan pridjev koji ih opisuje.
Marko je rekao za sebe da je on ’bog razreda’ i da je glup.
Ivan je bio dječak osmog razreda. Bio je povučen, nezainteresiran i ljut na cijeli svijet. Kad bi ga profesor potaknuo da malo više sudjeluje u radu, drsko bi odgovarao: „Koje koristi od toga kad ionako neću moći upisati školu koju želim!”
Luka je bio sedmaš. Za njega se u školi govorilo da je najgori učenik. Uvijek je ometao nastavu, često bi ga profesori poslali pedagogu.
Ovi dječaci se nisu međusobno poznavali. Zajedničko im je bilo da su uistinu vjerovali u riječi koje su svakodnevno slušali, upijali i pohranjivali u svoje malene glave, dok se nisu riječi iz glave spustile do njihovog srca, začahurile i (za)živjele.
Koje plodove riječi ubiremo za sebe?
U početku bijaše Riječ!
I Riječ je Tijelom postala!
Još kao malena sam jako voljela riječ, a u studentskim danima mi je posebno bila važna, bliska. Na jednom predavanju don Dražena Radigovića, koje je održano za studente, sjećam se jedne priče. Nekolicina ljudi je išla na rad u polje. Svaki dan bi se vozili traktorom, a jedna starija gospođa bi stalno zapomagala: „Uh, ah! Sto posto ćemo pasti preko ovih rupa. Sto posto ćemo sletjeti! Predavač je dodao: „U jednom trenutku je traktor preletio preko jedne veće rupe i jedna gospođa je izletjela. Sigurno pogađate koja!” Svi smo se nasmijali, ali je u meni ta priča duboko pohranjena ostala. Često sebi zakompliciramo ili olakšamo život ovisno o pogledu na svijet oko nas. Kako smo samo skloni gledati i isticati nedostatke, umjesto prednosti.
Znala bih razmišljati kako često govorimo o fizičkom nasilju, a tako malo o verbalnom. Kao da je društveno prihvatljivo reći što god nam padne na pamet i još se dičiti time kako smo iskreni. Posebno sam znala promatrati ljude koji su tako često koristili grube riječi za svoju djecu. To su redom bili divni roditelji, koji su uistinu davali sve od sebe da njihova djeca budu u svakom pogledu dobri, pošteni, divni ljudi, ali sam istovremeno gledala te dječake i djevojčice ranjene i tužne.
Snaga riječi na djelu
U Svetom pismu Isus prilazi ljudima ili oni njemu i pita ih što žele da im učini. Često im kaže: Ti kažeš! Neka bude kako kažeš!
Od riječi potvrde do samopouzdanja
Marina sam danima uvjeravala da je pametan dječak. Otprilike dva tjedna mu je trebalo da pobijedi sebe i sruši uvjerenje da je glup. U jednom trenutku sam mu rekla: „Marine, u pravu si što god da misliš! Koja je korist ako ja vjerujem da si pametan dječak, dok istovremeno ti odbijaš tu činjenicu.” Zamolio je rok od dva tjedna da nauči, ispred razreda je izrecitirao pjesmicu i dobio ogroman pljesak.
Od riječi ohrabrenja do iskrenog smijeha
Marku sam rekla da je samo jedan Bog, a da to sigurno nije on i da sam uvjerena da nije glup. Njegov pogled i frajerski stav: „Ok, kad baš želite, onda sam pametan”, prihvatila sam s osmijehom govoreći mu da sam uvjerena da je tako. Najdraža priča vezana uz Marka je bila situacija kad sam cijeli razred pripremala za ispit koji su trebali pisati naredni sat. Apsolutno nitko nije pratio i svi su pričali. Ljutito sam uzela dnevnik i rekla da će negativnu ocjenu iz zalaganja dobiti svaki učenik dok ne dobijem odgovor na zadnju rečenicu koju sam rekla. Svi su me blijedo gledali napokon šuteći. „Koja je moja zadnja rečenica?” ozbiljno i strogo sam pitala. U toj tišini je Marko podigao ruku i rekao: „Profesorice, Vaša zadnja rečenica je: Koja je moja zadnja rečenica?” Toliko me oduševio da sam ih nagradila odgodom ispita. I danas se od srca smijem toj situaciji dok ispred sebe vidim pametnog, radosnog i nasmijanog Marka. Na kraju sata mi je prišla Antonija i rekla: „Mi idemo četiri godine skupa u razred i ovo je prvi put da vidimo da se Marko smije.” Poslije sam saznala da je Marko bio emocionalno zanemareno dijete.
Od riječi podrške do ostvarenja važnog cilja
Ivan je bio dječak čiji je tata u rano jutro znao dolaziti u školu pijan i pravio probleme. Ivan se odlučio osvetiti tako da sebe kazni. Zbog njega sam ostajala dugo u školi i izmišljala načine kako srušiti tu utvrdu koju je podigao oko sebe. U jednom razgovoru sam mu rekla da on svojim stavovima ne kažnjava mamu, baku, prijatelja, oca – cijelo tijelo mu je u trenutku spomena oca zadrhtalo, dok sam piskarala zadatke praveći se da to ne vidim. „Ivane, kažnjavaš sebe, a ti to ne zaslužuješ!” Ivan je prihvatio biti aktivan na svakom satu. Uporno se javljao, bio iznimno pristojan i zainteresiran za nastavu da su na kraju sve kolege u zbornici govorile o njemu. Da, na kraju je upisao baš onu školu koju je želio. Cijeli dan na kraju osmog razreda smo proveli u potrazi za papirima i upisujući ga u srednju školu, jer ga nitko u obitelji nije znao upisati.
Od riječi povjerenja do odgovornog ponašanja
Luka je na velikom odmoru u naguravanju udario dječaka dok je bio moj red za dežurstvo. Budući da nije bio moj učenik, pitala sam ga kako se zove. Drsko i glasno je rekao: „Ne želim Vam reći, pa da me onda pošaljete pedagogu!” S osmijehom sam mu rekla: „Vidiš, uopće me ne poznaješ, a donosiš zaključak. Meni ne treba posrednik za riješiti nepoželjnu situaciju! Što se tiče tebe, koliko ja mogu vidjeti – ti si jedan predivan mladić koji radi gluposti, a uopće nema potrebe za tim!” Dječak me gledao s nevjericom, shvatila sam da je vjerojatno prvi put nakon dugo vremena čuo da mu je netko rekao da je predivan. „Ja sam Luka, profesorice!” Zatim je prišao dječaku kojeg je gurnuo i pitao ga je li sve u redu. Jednom prilikom sam mijenjala kolegicu baš u njegovom razredu. Ravnateljica me je pozvala nakratko u ured. Luka je sjedio u zadnjoj klupi i zamolila sam ga da sjedne na moje mjesto i čuva red u razredu. Svi su me s nevjericom gledali. Moram priznati da me oduševio kad je rekao: „Možete računati na mene!”
Što nam Isus kaže?
Ako slučajno misliš da je ovo nešto uzvišeno, upravo suprotno! Ovo je moja i tvoja dužnost. Svakog od nas!
Isus jasno kaže: Odgovarat ćete za svaku nepotrebno izgovorenu riječ!
Jedno je kritizirati ponašanje. To smo dužni. Međutim, moramo paziti na osobu. Na svoje riječi. Na dostojanstvo osobe kojoj se obraćamo. Razdvojiti grješnika i grijeh! I ti i ja imamo tu snagu riječi – koja ubija ili liječi. Ne treba ići daleko. Pazi na osobu do sebe. Na svoju majku, oca, prijatelja, svog supružnika, svoje dijete. Zagrli osobu do sebe i reci joj da je predivna, reci svom djetetu da je pametno jer jest, bez obzira na postupke. I uživaj promatrati kako se riječ utjelovljuje.
Slavica Kutnjak – Žena vrsna
Foto: J W – Unsplash
