Draga Sonja, molim te da se ukratko predstaviš čitateljicama portala „Žena vrsna“?
Ovo mi je prvo predstavljanje, tj. drugo, jednom sam svjedočila uz roditelje na Radio Mariji. Teško je sebe predstaviti. Ime mi je Sonja, iz Zagreba sam. Najčešće pitanje koje dobivam je – jesu li svi vaši? Ako nemate još treće dijete, još niste u toj kategoriji. Definitivno se s trećim djetetom dobiva ovo pitanje.
Rasla sam sretno u dobroj, velikoj obitelji, kao treće dijete od šestero. Završila sam školovanje, diplomirala na Katehetskom institutu Teološkog fakulteta, udala se, zaposlila i nakon godine dana postala mama. Sada sam mama 7 sinova, koji su dolazili prvi, i 4 kćeri. Imam jako dobrog muža i sretna sam, iako ima u svakom danu puno izazova, ali ide dobro. Nadam se da bi i moj Hrvoje to potvrdio.
Znam da dolaziš iz jedne divne velike obitelji. Možeš li nam štogod reći o svojoj obitelji – roditeljima, sestrama, bratu i kakvo vas zajedništvo veže? Vaš duhovni život prije braka, što su vam usadili roditelji za život?
Potpuno se slažem da imam dobru obitelj. To najviše zahvaljujem roditeljima, mami i tati, koji se vole i danas pa je sigurno i taj stup nama sigurnost i radost. Lijepo ih je vidjeti da se šećući još drže za ruke kao par, da tata daje znakove pažnje mami cvijećem, a ona njemu finim obrocima, što sada zahtijeva trud i pažnju jer je tata zimus operirao srce. I što zajedno mole.
Svako jutro se pozdravimo, sada privilegirani uz internet i besplatne poruke pa su nam bliski i sestra u Italiji i brat u Njemačkoj. Mama nas je vrlo dobro, kontinuirano, poučavala i hranila katoličkim naukom, čestom sv. Misom i redovitom molitvom. Kao djevojke koje su se željele udati, molile smo svaki dan zajedno krunicu poginulim braniteljima za dobre supružnike. Sve smo se sretno udale i brat oženio. I dalje redovito jedni za druge molimo i pomažemo se. Molili smo svi za tatinu operaciju i prošlo je izvrsno. Molili su svi prije dvije godine za našu Mariju i ona je s nama. Svaka bolest se poprati blagoslovom, trudnoće, porodi i svaki rođendan.
Ja sam prije braka znala da se želim udati za mladića iste vjere koji tu vjeru i prakticira. Znala sam da jako želim ostati čista prije braka i o tome sam bila spremna razgovarati, čak prekinuti ako se mladić ne složi. Nisam znala koliko sam sretna i blagoslovljena s Isusom, jer su napasti u zaljubljenosti velike, kojih nisam odmah bila svjesna. Moj muž bio mi je prva ozbiljna veza. Ali ono što je mama u nas usadila i molila, isplatilo se! I on i ja čuvali smo se za brak. Ne propušta se nedjeljna Misa niti određeni sveci, svakodnevna molitva.
Kako ste se ti i Hrvoje upoznali? Znam da vas veže blagdan Gospe Fatimske. Možeš li nam malo to opisati?
Hrvoje, moj muž, stariji je od mene. Imao je već svoj posao, hobi, prijatelje. Zahvaljujući dobrom prijatelju koji je našao ženu Portugalku, išao im je na vjenčanje i ostao koji dan vidjeti Portugal. Tada je žarko molio Gospu Fatimsku da mu daruje ženu, a on će se s njom vratiti i zahvaliti.
Sjećam se jako dobro dok sam studirala, tada još na Kaptolu, često bih svraćala u katedralu. Posebno sam se zaustavljala kod sv. Josipa zbog molitve za budućeg muža. No, taj put nisam imala vremena ući u katedralu, nego sam ostala na dnu i gledala mnoštvo turista. Htjela sam se samo javiti Isusu. U tom trenutku, pokušavajući se sabrati, čula sam glasan poziv: „Sonja!“ Počela sam se osvrtati na tu stranu i tražiti tko me zazvao. Nije bilo nikoga poznatog. Ali mi, kad sam shvatila da nema nikoga, pogled padne na kip Majke Božje Fatimske i odmah sam joj rekla: „Ti si me zvala!“ I to je to.
Drugi put tog kipa nije bilo. Dugo sam ga tražila. I sada ne znam je li bio tamo tog dana ili nije. Ali bio je za mene. Sada je tamo uvijek slika Majke od Kamenitih vrata. I tek sam kasnije saznala da je to fatimski kip. Bio mi je uvijek najljepši. Zato smo odabrali za dan vjenčanja blagdan Fatimske Gospe 13. svibnja, što je bilo vrlo čudno jer je te godine bila nedjelja! I Majčin dan. Evo,sada nam je 16. godišnjica braka s rođenih 11 djece! Naravno, bračno putovanje je bilo zahvalno hodočašće u Fatimu. Danas jako štujemo i sv. Josipa kao obitelj jer je i on posredovao po Mariji, sigurna sam.
Kako si zamišljala svoj život prije braka? Jeste li ti i Hrvoje razgovarali o broju djece? Što ste željeli i očekivali od bračnog života?
Nisam baš planirala sve u detalje, što je sretnije. Zaista sam željela odmah imati djecu i nikako samo jedno. Ja sam rasla sretno u velikoj obitelji pa nisam željela da to isto ne dam svojem djetetu. To je za mene bilo lijepo. Hrvoje je isto iz obitelji s četvero djece te se nismo puno oko toga ni razgovarali. Oboje smo se složili da ćemo imati veću obitelj.
Kako uspijevate pohvatati sve zadatke tokom dana? Pomaže li ti netko?
Sada nas je zaista puna kuća, od uha do uha. Nemamo blizance, nego njih jedanaestero, od 15 do 1 g. Najstariji sin me prerastao za glavu! A vele mi da izgledam kao tinejdžerica. Hvala im za to. Bogu hvala jer mi je dao vitku liniju, unatoč 11 trudnoća i što sam često u autu, te dobro zdravlje. U kući mi je najveća pomoć Hrvoje, muž. Sve će pomoći i naučiti. Zatim djeca! Sve rade, mogu, katkad i hoće. Šalim se, ide im, ponekad vele da im nije teško, ali je lice totalno smrknuto.
Iako su dečki najstariji u kući – nema posla koji ne naprave kad treba, peku palačinke, pospreme, preko praznika peglaju. Ali ipak imamo i tzv. treću baku, jednu župljanku koja redovito pegla kroz školsku godinu. To nakon sedmog djeteta više nikako nisam stizala. Kao pomoć imamo i veliki plakat na zidu, sa svim članovima i rasporedima, a kalendar obavezno ima velike kućice da se upišu pregledi, izleti, rođendani … I još se zalijepe stickeri. Ide, moram priznati da nije baš lako, ali taj ritam ne nosimo sami jer bismo ili već bili u ludnici ili bismo pobjegli glavom bez obzira. Dragi Bog je sigurno tu!
Dečki vole sport pa Hrvoje odrađuje treninge najstarijeg sina s još jednim tatom, ali zbog fizičke nemogućnosti, tražili smo od djece da upišu aktivnosti u neposrednoj blizini. Upisali smo dvoje i u muzičku školu nedaleko. To sam malo ja pomagala vozeći, no sad je lijepo vrijeme pa mogu i šetati. Tak vole biti vani.
Opiši nam jedan svoj radni dan u ulozi majke i žene? Kako sve to nosiš, je li ti teško?
Jutro nije baš moje, ali dižem se oko 7 h. Moj Hrvoje najčešće prvi ustaje i radi svima doručak. Zajednički je doručak od 7h. Djeca imaju samo jutarnji turnus pa svi ustaju, sedam školaraca i vrtićarci. Onda ih sve otpratim s pusom i križićem na čelu, kao i Hrvoje. To je naš zaziv Božjeg blagoslova da ih čuva i pomogne, što i oni čine tati i meni. Zatim odpeljam dvoje u vrtić, a onda se primim reda pa ručka. I brzo dođu prvi na ručak, Marija je prvašić i dijabetičar s inzulinskom pumpom. Nju provjerim, dam joj jesti pa po djecu u vrtić, vratim se, dočekam ostale, saslušam novosti pa idem logopedu sa sinom, u dućan ako što trebam i opet doma da odemo van, ako uspijem Misa, večera u 19h, pidžame, molitva i laku noć za djecu.
Onda ako imam snage pročitam štogod, odmorim uz kratku molitvu i namjestim alarm za noć kada trebam provjeriti Marijin šećer. Eto, otprilike je to moj dan ako ne upadne još koji sastanak, informacije, radionica, pregled, kontrola…
Sreća moja da znam voziti! I super mi je kad vozim kombi.
Koliko su vjera i duhovni život s Bogom važni za vaš svakodnevni život, za vaše odnose s djecom, kao i za vaš međusobni odnos? Molite li svakodnevno zajedno?
Uvjerena sam da moj život ne bi bio nimalo ovakav da nije isplaniran od Gospodina! Jako sam Mu zahvalna. On je sigurno svaki dan i noć prisutan. Iako je jako teško odgajati djecu u tom duhu. Svaki križ traži moje duhovno zalaganje. Sva sreća! Svako jutro se zajedno moli jutarnja molitva uz blagoslov jela prije doručka. I svaku se večer pomolimo s djecom. Svake nedjelje svi idemo na sv. Misu! I bebe, nakon mjesec, dva ovisi o vremenu.
Kada i nekom dođe želja ne ići na Misu, tu i Hrvoje i ja ne popuštamo. Od začeća si na Misi svake nedjelje, kršten si, dužan si s nama biti kod Isusa bar jednom u tjednu na sat vremena. A kad bi trebao ići svaki dan u kino ili bratićima na igru – to ne bi bilo teško. Pa tako pokušamo iskomunicirati da je Misa nama najsvetija te da kao roditelji želimo da bude s nama. I za sada je dobro i vjerujem da će ostati.
I oni sami sada isto mole za svoje nakane. Duhovna literatura je sada baš dobra, bogata i vole ju čitati. To me veseli. Znaju me i zadiviti. Deda je bio pred operaciju, bili smo na Misi i bilo je mjesta za sjesti. No naša Marija nije htjela. Kasnije mi je rekla: „Za dedu!“ Ona je odlučila stajati da time pomogne dedi pred Bogom. Njena žrtvica! Ili kada im priopćimo veselu vijest da nosim novi život, uvijek se jako razvesele, odmah im vidite osmjehe, neki daju i zagrljaj i pusu. To sigurno daje snage.
Koliko vidim i muž i ja i djeca, netko jače, netko polakše, živimo stalno s Bogom. Sve dijelimo s Njim. Osobno i zajednički. Nema dana da nismo bar na minutu, ma i više, bili povezani s Nebom. To je s nama.
Je li te strah problema, poteškoća, prvenstveno zbog djece? Kako rješavaš s Bogom svoje brige?
Strah… Uvijek nas može biti strah. I, nažalost, kao da cijeli svijet pljušti od straha i ružnih događanja.
Mi smo vrlo neobični. Nemamo televizor! Sva sreća nismo ga nikad dobili. Ima nas puno, teško bismo se dogovorili oko gledanja, vrijeme spavanja bi se produžilo, svakakav nered bi se uvukao još po toj stvari. Nered se nameće i bez toga. Pa TV i vijesti koje bi me dodatno opterećivali nisu poželjni. I don Bosco veli, „ako te nešto ne usrećuje već uznemirava, makni od sebe. To onda nije od Boga“. Mi trebamo biti radosni. Za to sad još više molim jer su dečki stigli u pubertet pa i bez toga čovjeku bude jako teško.
O svemu što mi dođe kao problem govorim s Bogom. Tada najviše volim biti na sv. Misi ili klanjanju. Tu potpuno obnovim snagu, olakšam dušu. Najizvrsniji način. Sad ćemo imati prve srednjoškolske upise, strah me je, ali imam nadu s Isusom. Svi su odlični učenici, no to su ozbiljne stvari. Ja sam još mlada mama pa još skupljam iskustva. Nisam baš premlada…
S Isusom živim i dijabetes. To je moj križ i blagoslov. Uvijek sam mogla spavati, sada se ustajem po noći. Moram. Nitko ne bi htio vidjeti dijete koje umire. Naša je Marija s pet i pol godina pala u borbu za život. Preko noći. Tada smo najvjerojatnije dali Bogu svoju vjeru. Naša molitva je bila: „Tvoja je, Ti si nam ju je dao kao prvu djevojčicu nakon šest sinova, ali te molimo da ostane s nama.“ Dva dana smo čekali. I sad mi krenu suze… I onda je progledala, nasmijala se.
Kasnije je rekla: „Mi se ne trebamo bojati, nas Ljubav čuva!“
Sv. misa, sakramenti, krunica koju djeca vole, sve su to najbolja sredstva blagoslova i uspjeha. Samo se mi roditelji trebamo ozbiljno odazvati stalno nudeći te dobre izbore jer svi se slažu da je primjer najbolja škola. U tom smislu i ja rastem, iako sam odrasla, supruga i majka. I priznam padove. I Isus je pao i uvijek ustao. Tako trebam i ja. Sada sve više sve svoje brige i muke stavljam pred Isusa. I kad ne znam iskomunicirati, Isus mi pomogne. Druga osoba učini ili veli točno ono što sam ja samo u muci i razgovoru s Isusom rekla i priželjkivala. Nevjerojatan je naš Isus!
Jako sam se često borila s Isusom zašto opet novi život u meni kada ima oko mene onih koji ih žele, a ne mogu. Onda sam i u tome rasla i jačala. Ponekad je bilo strašno teško prihvatiti. Nikako doći na red za odmor, vlastitu želju, mir. Sve prihvatiš, krene i opet novi život. Bum! A onda k Isusu. Zašto? Kako? Znaš da će se roditi jer po meni drugačije ne ide. Život je najsvetije i to se čuva. Ali, bar malo duže…
Bog je odabrao Hrvoja i mene 11 puta, koje li odgovornosti, koje li časti!
Bog ima povjerenje u mene! Bog mene voli, voli i dijete. Zato svu djecu odmah volim. On ima način, smisao i snagu.
To je moj poziv i ja se sada u njemu prepoznajem. To je tako za mene. Ipak, ponekad pucam, slamam se, plače mi se, želim biti slobodnija… Ali zar i žena s poslom, karijerom, nije zaposlena preko glave i ne stigne. No, kada sve stavim u poziv, u prihvaćenost i pod Božje vodstvo, bit ću sretna i sretna sam jer sam se odazvala Božjem pozivu.
Nedostaje li vam vremena za sebe, da budete malo sami?
Vrijeme za nas? To je tako dugo bilo nezamislivo. Uh! Stalno mala djeca i bebe. A ja kao žena trebam razgovor, slušača koji mi odobrava, tješi i ohrabruje. Hrvoje je teži u slušanju. On ima svoj plan i viziju i ide, radi, ostvaruje. Meni je trebalo vremena da neke stvari sjednu na mjesto, da mi netko bude oslonac… Jako je teško ženi ako ne doživljava muža kao prijatelja kod kave. On radi cijeli dan, a ja cijeli dan sama s malom djecom. Zato sam ja ispočetka neke teškoće, ne sve!, dijelila sa sestrom. I Hrvoje mi je rekao: „Idi na kavu sa sestrom“. I pomagalo mi je. No, brak je doživotna zadaća, trud, napor i ljubav između nas dvoje. Ljubav je odluka, ne osjećaj pa je važno raditi na kvaliteti. Mislim za dobro. I jednom smo pucali zajedno po šavovima dok nismo odlučili zaista se potruditi staviti naš brak ispred djece! Tada smo ponovo dali iskreno jedan drugom na znanje da se volimo i da to želimo. Biti zajedno.
Sada su nam već veliki, kako to mi vidimo pa priuštimo sebi tu i tamo šetnju, kavu, izlazak na sat, dva. I petak je često naša rezervirana večer. To su dobre stvari. Ja sam ljubitelj cvijeća pa rado povremeno odmaram kad uređujem prozore s novim sadnicama ili balkon ili gledajući ljepotu bilja. Tu ponekad uspijem biti svoja. I uživam gledati djecu kada se smiju i vesele kroz igru.
Uspijevate li biti aktivni u župi i kako? Znam da djeca ministriraju u crkvi. Koliko je njima važan vjerski život?
U župi nismo još previše aktivni, ipak, svi nas vole i znaju za nas. Djeca su češće aktivna, baš kao ministranti. Mene ulove ponekad za čitanje. Koliko uspijemo, pratimo župna događanja i podržavamo ih. Bogu hvala, imamo dobrog župnika.
Djeca su ponosna kada znaju unaprijed neke stvari i uočavaju tuđe nepravilnosti. No, oni svojim ponašanjem svjedoče drugima i tada su sretni.
Što ti je najljepše u vašem velikom zajedništvu obitelji?
Najljepše je imati svoju obitelj u kojoj doživljavaš svakodnevne radosti. Imam ih 12 oko sebe, ako je njih i pet neraspoloženih, uvijek će jedan, bar jedan, biti veseo i nasmijan. Bit će tu i humora i plesa, zagrljaja… Svi vole kad ih najmlađi zagrle ili im se nasmiju. Nikad mi nije dosadno ili da ne znam šta bih sa sobom. To je život koji je iz dana u dan pravi život. Traži se, kuha, sprema, tješi, raspravlja, sluša, premata, hrani, opominje, podsjeća, plače se i smije… Moli i vozi… Najljepše je vidjeti djecu i muža zadovoljnima, sretnima. A onda sam i ja. I kad uspiju i kad pokažu naučeno u praksi, ne znam kako sve sročiti … Lijepo je biti dio te cjeline!
Što bi poručila za kraj čitateljicama koje razmišljaju o životu s puno djece, kao i onima koje se boje takve budućnosti?
Bog je za svakoga od nas pripremio predivne darove na putu života… Bitno je osluškivati što to On daje. Onda to prihvatiti. Ništa same.
Djeca su uvijek blagoslov, što god ponekad rekli ili mislili u teškim trenucima. Ima dana kada je jako teško npr. operete pod, potrudili ste se, uspjeli i onda tri puta se prolije: juha, kakao, sok… Tko ne bi galamio i bio dotučen? Ali onda uzmeš papir pa krpu, sve središ i kako vele stariji ljudi, sve će proći. Bit će bolje. Nije lagano biti majka. Nije lagano imati 11 djece. Teško je. Nije lako slušati vrištanje i svađu, a taman ste se trebali probuditi malo kasnije jer je subota.
Ali nikada se ne bih njih odrekla. Nikada. Od prvog do zadnjeg. Jer je najljepše kad vas zapljusnu puse i zagrljaji malih i većih ruku. Jer je najljepše kad slušate njihovu zajedničku igru. Jer je najljepše svakog blagosloviti i pokriti i vidjeti mir na licima. Jer si sretan kada ujutro ustaneš i vidiš ih budne i žive. Jer si sretan da te je Bog po djeci pohodio, da je s tobom. S Njim je zajamčen mir!
Ne bojte se djece! Ali odluka je na oba supružnika, ne dopustite sebi, kao ženi, pravo na odluku o životu vašeg djeteta. Bez supruga i dragog Boga niti mi ne bismo bile mame same od sebe. Mi smo sretne jer živimo život za drugoga. Neka naš život ide dalje po našoj djeci. I neka dijete ne ostane samo, neka ima braću i sestre. Kako Bog da. Mi ćemo već ostariti, a obitelj je uvijek zajedno obitelj.
Svima neka je blagoslovljen dan i svim mamama, imale jedno ili više djece, neka bude od Boga blagoslovljeno majčinstvo!
Razgovarala: Jasmina Vajdić – Žena vrsna
Foto: Privatna arhiva
