Čednost
Bez čednosti nema ni oca ni majke ni djeteta kakvih ih je poželio Bog.
Zašto je Sotoni tako važna spolnost da se njome bavi od postanka čovjeka i ne odustaje do svršetka kušnje Adamova i Evina potomstva?
Zato što je spolnost Božja radionica gdje on stvara svako ljudsko biće i izvlači sve brojnije, i to nedogledne, niti rodova i naroda kojima će iz prvotnog muško-ženskog para kroz vremena brojnih naraštaja napučiti sve krajeve svijeta.
Gdje god na svijetu nađeš ljudski dah, to potomak je ili potomka Adama i Eve, jednako kao što si i ti čedo (dijete) njihovo. Oni su tvoji jer su dio tvoga korijena.
Čedo od oca teče do (‘če-do) novog potomka. Od riječi čedo dolazi pojam čednost. Kao i čedo, i taj pojam odnosi se isključivo na spolnost u kojoj je i tvoj izvor životni. Zato je čednost čuvarica vlastitog života. Dok je imaš, u Božjoj si vlasti. A to znači u blaženstvu njegova života, jer da te Bog nije volio, ne bi te ni stvorio.
Eto zašto se Sotoni čednost ne sviđa, kao ni ti, premda pod magijom zavođenja toga ne opažaš.
Otac i majka
Zavirimo u još dvije tako važne riječi: otac i majka, da dokučimo njihov smisao.
Od Boga Oca, našeg stvoritelja, potječu, a od oca zemaljskog, to jest Božjeg sjemena u njemu, otječu (u korijenu je riječ teći, teče!) svi nizovi njihova potomstva. Zato je taj prijenosnik Božjeg živog sjemena u slavenskim narodima s pravom prozvan otac (Rusi izgovaraju otjec, a pišu otec. U korijenu je pojam – otjecati).
Po Bogu je naziv ‘otac’ s pravom sveti pojam pa zato i dostojan vječnog poštovanja, na što nas poziva 4. Božja zapovijed povezana s dodatkom „da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji“. Ta zapovijed jednako poštivanje zahtijeva i prema pojmu ‘majka’, jer ni riječ majka nije slučajan skup glasova. Kad dojenče preko sise ispusti svoj prvi glas, onomatopejski čujemo ga gdje govori ‘ma… ma-ma…’ Eto ti riječi: mama, majka. Ako se podrigne ili mu po dojenju proradi probava, oglasi se i onaj ‘…t…rrrrr…’ Eto ti i riječi mater – (ma… + t +rr).
Nisu riječi besmislene za onoga kome je do istine i koji se njima pokušava sveto služiti. Tko se s riječima ludo poigrava, njemu i život iznenada postaje besmislen.
Nastavimo. Bog ljubavlju oca i majke već od dojenačke dobi svaku dušu njeguje, čuva, poučava i pripravlja za životno zvanje svojih suradnika u stvaranju čovječanstva i graditelja zdrave društvenosti da i čovječanstvo bogo-čovječjim trudom postane i ostane jedno golemo, mudro i međusobno stvaralački usklađeno duhovno biće, što svjedoče sveci i svetice kroz tisućljeća crkvene povijesti, za razliku od propasti svih napora svijeta.
Odakle svi “ljubavni jadi”
Tom Božjem čudu protivi se Sotona. Ne pišem ga velikim slovom iz poštovanja, već tako naglašavam da je osoba i biće, nečastivi začetnik svakog zla, a ne općenito zlo, stihija, energija… kako se pod tim maskama pokušava prikriti.
Prvi mu je cilj: uništiti izvor sa kojega čovječanstvo izvire iz Boga i otječe u vlastitu povijest. Eto zašto od njegove kušnje na spolnom području nitko nije pošteđen. Eto otkuda su svi ‘ljubavni jadi’. I eto zašto upravo pred njegovom zavodljivošću, što najsnažnije djeluje na spolnost, razvrstavaju se sve duše na Božje sluge i sluškinje ili otpadnike koji bezakonjem svome Bogu prkose pa odlaze u vlastitu propast. Napokon eto zašto je ljudski vijek na zemlji predvorje i raja i pakla i zašto su nam ovdje dostupna i paklena i rajska iskustva.
Sotona se okomio na čednost
Kako bi pred licem Svevišnjega pogazio trojstveni savez ljubavi Boga, muža i žene, odnosno svetu ženidbu, čime bi čovjeku uništio srce kad uništi mu brak i potomstvo, na bojnom polju ljudske spolnosti gdje se od iskona Božja ljubav spušta, Neprijatelj ima ovaj ratni plan:
- Rastaviti svetom ljubavlju posvećeni muško-ženski par.
- U oboma uništiti roditeljski dar.
- Nad ožalošćenom i odbačenom djecom preuzeti vlast pa ih pretvoriti u vojsku paklenu, u osvetnike – roblje očajnika, zločinaca i samoubojica utopljenih u njegove poroke.
I nije mu dostatno samo uništiti ovu svetu utvrdu ljubavi, nego joj se nastoji i narugati pakleno opako; sve nijanse svetosti u njoj pogaziti pa predviđenu svetu Božju djecu pretvoriti u zvijeri, izrugivače i hulitelje na sve što je sveto.
Dakako, to ne može postići dok mu ljudi ne povjeruju jer se duša samo vjerom osvaja. Zato borbu započinje zavođenjem. Otac laži u njihovoj svijesti oblikuje krivotvorine Božje stvarnosti, isprazne iluzije, odnosno izazovne privide svega onog što je Bog već dao. Čim nad njima po grijehu zadobije vlast, bez oklijevanja uništava im sve što jesu i što imaju. Odnosno kako piše u Knjizi mudrosti: „Isprazna je nada njihova, napori uzaludni i poslovi bez probitka. Žene su im bezumne, djeca opaka i proklet njihov rod!“[1]
Blud odvaja dušu od ljubavi
Na početku puta propasti kao prvi od svih grijeha pojavljuje se blud. A to je negdje oko šesnaeste, jer u isto vrijeme sa spolnošću dozrijeva nam i moralna svijest po kojoj smo za spol odgovorni zato što već nam je dano sjeme i začeće – a to znači život čovječanstva.
Blud odvaja dušu od ljubavi tako što je zatvara u sebično tijelo iz kojega takvoga ljubav ne izbija više nijednom svojom zrakom. Ne u bludu, već u Duhu Svetom njezini su izvori.
Preljubima blud ubija brak. Njima vrijeđa Boga Oca i Djevicu Majku jer u bludu nema ni očinstva ni majčinstva što jedino njima pripadaju. Svi bludnici ih zato vjekovima psuju.
Opsjenom lažne ljubavi bludnost vrijeđa Božjeg Sina, našeg Spasitelja, jer je on Istina i Život u kojem postoji svaki živi stvor. Zato na Sudnji dan neće biti spašeni ni bludnici ni ljubitelji laži.
Nadalje, odbijanje Očeve ljubavi i Kristove žrtve otkupljenja vrijeđa Duha Svetog. Zato je samo taj grijeh neoprostiv pa takvi već na ovom svijetu paklu pripadaju.
Svaka sekunda životnoga vijeka svezana je sa životom izravno; ne samo ovim, nego i vječnim. Diljem vijeka razliveno vrijeme dano nam je da ga povežemo snagom vjere u smislenu cjelinu i da ga utkamo u vječnost Božjom ljubavlju pretočenom u čovječja djela. Inače je vrijeme besmisleno kad u njemu nema djelâ ljubavi.
Zlorabljenje spola čini štetu Bogu
Gdje se život začinje i rađa, tu mu je ukorijenjen i smisao i spas. Usred tijela, usred srca i odluke uma što ih ista ljubav povezuje, hram je smisla i poluga spasa. Baš tu tajnu krije ljudski spol. Zato nad njim doživotno stoji pupak kao znak života i vidljiva poveznica ljudskih naraštaja. Zlorabljenje spola čini štetu Bogu i cijelom čovječanstvu pa bludnik mora stradati, biti izopćen i ostati u propasti sam.
Ne zaboravljajmo znakovita vremena kad se i kako se zbog bludnosti Bog kajao što je stvorio čovjeka i zbog toga potopom uništio svijet, a spasio samo Nou i njegovu obitelj. Zatim zbog istog grijeha kako je kasnije spalio Sodomu, a poštedio od ognja samo pravednika Lota i njegovu obitelj. A onda kako je tek na tisućljetni pokajnički vapaj rijetkih vjernih duša poslao na svijet Blaženu Djevicu da mu ona rodi besmrtnoga Sina koji će joj predati sveto potomstvo, duhovno potomstvo porođeno u muci, krvi i vlastitom znoju. Djevica je zaručnica njegovoga Duha, a njezin duhovni porod njegovo je potomstvo. Samo takvima pripada slava uskrsnuća i budućnost u blaženstvu vječnom.
Blud izazovom oslabljuje i razara brak
Na sliku vjernosti i ljubavi božanskih osoba, Bog i u ljudskoj naravi zahtijeva nedokidivu bračnu i roditeljsku, odnosno obiteljsku vjernost dviju osoba različitog spola, od kojih je ljudska narav sazdana u paru i njegovoj plodonosnoj ljubavi, jer je čovjeka stvorio na sliku i priliku jednog jedinoga Boga koji vječno živi i djeluje u otajstvu triju osoba Presvetoga Trojstva.
Od početka ljudske zemaljske povijesti do njezina svršetka duhovnim uzlaskom odabranih duša u sveta nebesa, Bog ustrajno sebi želi plodonosni muško-ženski par i samo njega naziva čovjekom. Iz njihovog spolnog sjedinjenja na razini duha, duše i tijela – u najintimnijem zajedništvu s njim u koje nikome od drugih stvorova pristup nije dopušten – Bog pred njih izvodi nova ljudska bića. Zato samo njima nad tom djecom povjerava i vlastitu roditeljsku skrb o tjelesnom, duševnom i duhovnom zdravlju, sazrijevanju i rastu, sve do punine zrelosti kad izlaze iz roditeljskog doma da preuzmu odgovornost za vlastiti život i živote cijelog čovječanstva počevši od brige za vlastito potomstvo.
Duhovne borbe
Zbog duhovne borbe – kojoj smo izloženi kao bića obdarena slobodnom voljom, a na koju zlodusi silovito nasrću, zavode, ranjavaju i porobljavaju duše – Bog Otac bračnom paru šalje u pomoć posebnim zvanjem ovlaštene i obdarene duše koje će služiti spasu i posvećenju sve te njegove dječice što ih roditelji rađaju i doživotno netremice prate. To su prije svega svećenička i redovnička zvanja čija služba Bogu i toj njegovoj djeci intenzivno započinje nakon prvog razdoblja dječjeg života, to jest, začeća, trudnoće, poroda i rane mladosti.
Zato se takvim svojim posvećenjem te duše lišavaju ženidbe radi kraljevstva nebeskog, koje im se daje po Gospodnjem Duhu i Istini da ga baštine u srcu i vjerodostojno posreduju svoj Božjoj djeci na njihovu putu dok se i njima ne otvore unutrašnja duhovna nebesa. Te su posvećene duše glavna snaga svete Crkve, spasonosne pomoćnice i majke svih brakova i poroda. Odlučnom voljom i predanošću, one s Crkvom nerazdvono putuju i službuju u svim vremenima. One nisu protuteža braku niti bježe u osamu da ih ljudi ne nađu, već obrnuto. U osami bježe k Bogu da ga nađu u svom srcu pa ga srcem donose ljudima. S brakovima i obiteljima na istom Božjem djelu prisno surađuju, a zauzvrat Bog im upravo iz brakova popunjava redove kad koga od njih zovne u svetu službu svojih ukućana.
Snaga zajedništva
Na takav par Bog Otac iz vječnog ognja svoje ljubavi izlijeva najvidljiviji blagoslov života u vidu sve prostranije rijeke potomaka koja teče na sve strane svijeta i proteže se kroz nedogledno daleka vremena. Umnaža se po njima čovječja prisutnost i cijela se Zemlja ljudskoj službi podlaže snaga Božjeg Duha i Mudrosti. Dakako, znamo da je pred golemom Zemljom svaki samac nemoćan i malen poput mrava što ne može ni veći kamen podići. Ali snagom zajedništva njegov očinski i majčinski glas čitav svijet obrađuje i čuva. No, kad ostane bez očinskih i majčinskih glasova u paru, odnosno zbog ljudskog bezakonja koje dokida porode, cijela Zemlja postaje pustinja.[2]
Ali ne zbog neobuzdanog Božjeg gnjeva, što ga izaziva ljudsko bezumlje, nego zbog pravednosti koja služi stvaranju i očuvanju čovjeka. Ovakvu nam je Bog uputio riječ po svom sluzi Ezekielu:
„Sine čovječji, zgriješi li koja zemlja protiv mene nevjerom i ja podignem ruku na nju te joj uništim i posljednju pričuvu kruha i pustim na nju glad da zatrem u njoj sve ljude i stoku; preostanu li u njoj samo tri čovjeka – Noa, Daniel i Job – ti će se svojom pravednošću spasiti – riječ je Jahve Gospoda.“[3]
Prokušani u nevolji
Noa i Job su bili vjerni očevi obitelji, prokušani u nevolji pa, nakon kušnje, nagrađeni još većim obiljem, a Daniel je obranio vjernu suprugu, Suzanu, od pohotnika što ih zemlja učas proždrije[4]. Takav životni stav se Bogu svidio pa su ovi službenici svete volje njegovom riječju upisani u vječni spomen i postavljeni za uzore potonjim naraštajima.
Obiljem nadnaravnih nadahnuća i stvaralačkih darova, po svakom od onih koji mu se otvore vjernošću srca i poniznošću uma ili mu nekim drugim vidom privrženosti i dobre volje omile, Bog golemu prazninu ljudske povijesti ispunjava mudrošću i slavom svoje besmrtnosti. Pored hrama vjere, u kojemu mu se duše izravno klanjaju, još se uspravljaju i hramovi znanja i kulture kao najvažnija ljudska baština pred čijim bogatstvom svakom pojedincu mora stati dah. Sva ta tri hrama bar povremeno sjedinjuju duše na nesvjesnoj duhovnoj razini; i u miru međusobno zanosnog užitka i nad sobom s Bogom kad se dive čudu znanja i umijeća što od prije ih takve nisu poznavali. S vrela nadahnuća na vrijedan i ponizan trud Bog nam nešto novo uvijek rado dodaje. Duž životnoga puta nad ljudima dobre volje je njegova nevidljiva ruka što po njima postane vidljiva, odnosno po zdravoj vjeri na opću korist dragocjenom djelu.
Bog nikoga nije porobio
No, tolikom dobrotom Bog nikoga od ljudi nije porobio. Po slobodnoj volji svi imaju priliku biti i drukčiji. Svakoj duši je dopuštena odluka izbora između vjerno privržene svete ljubavi i nečistoće nevjernoga bluda. Dopušta im i putove propasti da u svom vijeku bezuvjetno svaka duša izvrši svoj izbor. Upravo radi slobode čovječjeg izbora dopustio je Sotoni pristup u naše živote da nas kuša i nasiljem i navodi na zlo.
Dakako, Zli tu mogućnost i te kako revno koristi. I lukavim zavođenjem i očitom nasrtljivošću svačiju vjernost stavlja na kušnju da razvrgne ili barem rani svako zajedništvo u koje se svojim Duhom nastanjuje Bog. A prije svega nasrće na brak gdje Stvoritelj začinje, rađa i odgaja cijelo čovječanstvo. Na spolnoj čistoći se savez s Bogom slapa ili rastavlja, već kako tko od ljudi odluči. Zato je Zlome tako važan takozvani seks – opačina na području spola.
Tajna snage bračne vjernosti
Par nastaje na sebedarnoj spolnoj razlici što kroz čitav život i u sva vremena teži k sjedinjenju. Ta tajna je snaga bračne vjernosti i temeljni pokretač služenja i rada po čemu je ljudska narav Bogu slična i nužno podložna. Zato Sotona zabada svoj bodež najprije u spolnost, da se sjedinjenje para ne dogodi srcem, odnosno da nasilje isprazne seksualne pohote obostrano ljudsko sjeme odbace pa zatiranjem savjesti probodu u srcu i samu Božju Riječ.
To prikazuje crtež Amorove[5] strijele što je bezbožni uživaoci bluda i nasilja rado crtaju. Ne obziru se na to što očito probada srce, što ne mari za potomstvo, što ta lažna ljubav nikad nikom ne ostaje vjerna i što svima oduzima mir. O, koliko li je samo na svijetu tih bezumnih duša što bestidno se ponose tako okrutnom putenom sramotom!
Plodovi su demonove lažne ljubavi nered, nerad, nebriga za duše, umrtvljena savjest, zaborav i smrt. Sva svjetska ljubavnička drama, poezija i proza svjedoči o tom, a likovnost uzvisuje napasno izazovnu golotinju tijela, čak i torzo[6] – trup bez ruku i nogu, ali ne bez drsko pokazanog golog spolovila. Umjesto povezujuće i životvorne Božje ljubavi, kojom se muško i žensko sebedarjem međusobno dvore žrtvujući i život jedno za drugo, a onda zajedno za svoje potomstvo, demon bluda nudi ‘seks bez obaveza’. Time svjedoči da, ne samo ne prihvaća, već štoviše mrzi i ubija djecu. Nakon tog namjerno besplodnoga parenja, bešćutno se razilaze te moralno razorene duše. Iza njih ne ostaje ništa što bi služilo smislu, dostojanstvu i nastavku ljudskog povijesnoga hoda. Iz njihovih nečasnih udova nikad nema željena poroda. A slučajan se najčešće ubija ili se drugima ostavlja na skrb.
[1] Mudr 3,11-12
[2] Prema Mih 7,13
[3] Ez 14,13-14 </i
[4] Prema Dn 13,1-40
[5] Amor = u starorimskoj mitologiji bog ljubavi, prikazan kao krilati mladić sa strijelom. Krila očito simboliziraju ushićenu strast, a strijela muško spolovilo u strasti silovanja. To je simbolika demon bludnosti.
[6] Trup bez udova, gornji dio ljudskog tijela, nedovršeno ili oštećeno umjetničko djelo.
Rajko Bundalo – Žena vrsna
