Kad imamo potrebu vikati ili potpuno gubimo staloženost sa svojom djecom, često takvo stanje pripisujemo ljutnji ili krivimo djecu. Međutim, obično je takvo ponašanje ukorijenjeno u strahu – strahu od gubitka kontrole, neznanja, strahu da ćemo odgojiti svojeglavu djecu. Strahu od osude, da će netko biti povrijeđen, od kaosa ili pogreške.
Reći ću vam sljedeće: ako ste jedan od onih koji viču (kao što sam i ja bila), koristit će vam da naučite kako se nositi sa strahom, a ne izgubiti integritet – kako osjećati strah bez da paničarite ili kako se bojati, a imati samopouzdanja.
Ako u tome uspijete, postat ćete primjer svojoj djeci koja će s vremenom naučiti kako usporiti i prepoznati svoje osjećaje umjesto da ih potiskuju. Također, uspjet ćete promijeniti svoj način ponašanja.
Što reći umjesto da vičemo?
Sljedeći put kada vaša dječica doliju ulje na vatru, razmislite o predloženim načinima kako usporiti, izbrojiti do 10 i reagirati, a ne prepustiti se strahu. Možda ćete mnoge od ovih rečenica izgovoriti u sebi, ali sjetite se da ako ih izgovorite naglas pred svojom djecom dajete lijep primjer djeci kako na zdrav način razumjeti i prihvatiti svoje osjećaje.
1. Recite: „Ne znam što napraviti i to je sasvim u redu.“ umjesto „Prestani odmah ili inače…“
Na primjer: „Ne znam što napraviti da se prestanete tući i to je u redu. Ja učim, vi učite, zajedno učimo.“
Objašnjenje: Mnogi od nas odlaze na tečajeve za trudnice, dojillje ili prvu pomoć prije nego što naša djeca stanu na noge, ali tečajevi za roditelje o tome kako utjecati na drugo ljudsko biće (odnosno, kako postići da nas djeca poslušaju) obično nisu među njima. Stoga, sposobnost rješavanja nepodopština, nerazumnih prohtjeva, tvrdoglavosti ili bratskih svađa ne dolazi uvijek u paketu.
2. Recite: „Oni su jaki, ja sam jaka, moja je obitelj dobro. Reagirat ću sa strpljenjem.“ umjesto „Zašto jednostavno ne poslušaš? Već mi je dosta svega.“
Na primjer: „Moja su djeca jaka, ja sam jaka, moja je obitelj dobro (iako izgleda kao da su upaljena tri protupožarna alarma u kući)… reagirat ću malo po malo.“
Objašnjenje: Naš strah da djeca neće nikada naučiti može narasti u trenucima kada neposluh i osjećaji uzmu maha. Kada ste smireni, usadite si uvjerenje kako su vaša djeca vrlo pametna i da svakodnevno uče o životu – kao i Vi. Iako imate osjećaj kao da sve gori u trenucima kad Vas ne slušaju, obično nije tako te uistinu možete pomalo reagirati (umjesto da eksplodirate). Ključno je stvoriti odmak od početnog okidača do svoje reakcije da biste prekinuli naviku vikanja.
3. Recite: „Trebam tvoju pomoć.“ umjesto „Moram sve sama raditi i to je strašno… napravi to odmah, inače!“
Na primjer: „Vidim da osjećaji naviru i da sam ljuta te ne želim vikati… trebam tvoju pomoć.“
Objašnjenje: Djeca (posebno ona s jakim karakterom, rođeni vođe) imaju zdrave zahtjeve u koje je važno uložiti vrijeme. Potrebe da se osjećaju moćno, vrijedno i da pripadaju igraju važnu ulogu u njihovom ponašanju (ili neposluhu). Ako od djece zatražimo pomoć u trenucima ljutnje, dajemo im do znanja da su nam važni, a nama pri tome pomažu riješiti problem. Sva djeca moraju naučiti osnovnu lekciju da je u redu tražiti pomoć i da probleme ne moraju rješavati sami.
4. Recite: „Trebat će mi malo vremena da se smirim, tako da ne napravim nešto zbog čega ću požaliti.“ umjesto „Moram zbog tebe vikati. Kad bi slušao, ne bih morala povisivati ton.“
Na primjer: „Osjećam da gubim konce, stoga ću otići u drugu prostoriju i smiriti se, a potom ću se vratiti da o svemu porazgovaramo.“
Objašnjenje: Strah da gubimo kontrolu može nas natjerati da vičemo u trenucima kada ne shvaćamo da nas taj osjećaj plaši. Pokušajte primijetiti početak oluje osjećaja i odvojite trenutak da biste se smirili. Pročitajte redak iz Biblije, omiljene stihove pjesme, upalite duhovnu glazbu ili jednostavno sjedite na terasu i duboko udahnite. Stvarajući smirujuće okruženje da biste se suočili i odmaknuli od straha učite kako bolje reagirati kada se vratite rješavanju problema s djecom.
5. Recite: „Bojim se da ćeš…; Ne slažem se da…“ umjesto „Ozlijedit ćeš se, rekla sam da odmah prestaneš!“
Na primjer: „Bojim se da će se netko ozlijediti ako lupate vratima, ne slažem se da se svađate pored vrata.“
Objašnjenje: Govoreći u prvom licu (ja) pokazujete djeci kako izgleda kad preuzmete odgovornost za svoje osjećaje umjesto da se obraćate djeci koristeći izraze zbog kojih bi se mogli osjećati optuženo ili ratoborno. Ako objasnite osjećaje na ovaj način, pomoći ćete svojoj djeci razumijeti zašto ste postavili granice i razlog zašto moraju slušati. Također, takav pristup pomaže da se osjećate da Vas zaista čuju dok istovremeno ustrajete u postavljenim granicama.
6. Recite: „Zaustavi se i (zatražite što treba).“ umjesto „Marija, ne! Što ti pada na pamet?“
Na primjer: „Zaustavi se. Hodaj po prakiralištu polako poput kornjače.“
Objašnjenje: Razmislite o tome da zamijenite općenite zapovijedi konkretnim zadacima koji djeci daju jasne upute o tome što moraju napraviti. Kada odlučimo prestati vikati na djecu što ne želimo da rade i zamijenimo viku jasnim, čvrstim uputama njihov mozak vizualizira zadano ponašanje (umjesto da razmišljaju o izazovima).
7. Recite: „Ljuta sam i to je u redu.“ umjesto „Što ne valja sa mnom, zašto sam tako loša majka?“
Na primjer: „Ljuta sam i to je u redu jer je ljutnja ljudski osjećaj.“
Objašnjenje: Ljutnja je jedan od onih osjećaja koji potiče druge osjećaje zbog kojih često pogrešno reagiramo. U nekim prilikama ljutnja nas može zaštititi od opasnosti ili nepravde. Međutim, naš strah od ljutnje i reakcije koje poduzmemo često stvaraju problem u našim životima.
Ljutnju moramo iskoristiti za vježbanje samokontrole. Ako ste skloni fizičkom vježbanju, odradite set vježbi da biste svladali ovaj osjećaj ili zapišite na papir nekoliko riječi ako ste više vizualni tip.
8. Recite: „Čega se bojim?“ umjesto „Neeeee, rekla sam neeeee!“
Na primjer: „Čega se bojim da će se dogoditi ako ne vičem?“
Objašnjenje: Kada mislimo da je vikanje jedini način privlačenja pozornosti ili zaustavljanja opasnosti, korisno je stati i razmisliti čega se zapravo bojimo da će se dogoditi ako upotrijebimo nježne riječi i djela. Kada to prepoznamo, možete svojoj djeci na jasniji način objasniti što želite, a to nas pak usmjerava prema vlastitoj snazi umjesto strahovima.
9. Recite: „Djeco, možete li mi pomoći? Imam osjećaj da ću izgubiti kontrolu i trebaju mi vaše ideje za rješenje.“ umjesto „Dosta, gotovo je! Pauza! Odmah!“
Na primjer: „Djeco, možete li mi, molim vas, pomoći? Sjećate li se kad sam vam rekla da dajem sve od sebe da ne vičem, ali baš sada osjećam da bih mogla izgubiti kontrolu… Trebam vaše prijedloge kako ostati pribrana.“
Objašnjenje: Nakon nekoliko mjeseci prakticiranja samokontrole i smirenosti, Vaša će djeca postati odlični učitelji koji vam mogu pomoći ispuniti ono što ste odredili kada se osjećate da ćete pokleknuti. Doduše, morate se sjetiti da ih zamolite.
10. Recite: „Jaka sam, sposobna i imam izbora.“ umjesto „Neću se nikada promijeniti, ja sam poput topa i s mojom djecom ništa ne uspijeva.“
Na primjer: „Jaka sam (iako ponekad padnem) i sposobna (iako ponekad sumnjam u sebe) i imam izbora (iako se ponekad osjećam da sam došla do zida).“
Objašnjenje: Bilježite trenutke kada ste uspjeli u svom naumu – kada ste odredili biti strpljivi i uspjeli ste; kada ste odlučili biti ljubazni i suosjećajni. Takvi uspjesi, bez obzira koliko mali bili, oblikuju Vas u snažnu, nevjerojatnu i predivnu majku kakva jeste.
Ako Vas zanima tema poslušnosti i pozitivnih odgojnih metoda, pročitajte i članak koji predstavlja pet odgojnih metoda koje ne uključuju vikanje Mogu li djeca slušati bez da na njih vičemo?
Wendy Snyder – Motherly
Prevela i prilagodila: LR
Foto: Pixabay
