Tko nikad nije osjetio rane, taj se ožiljcima smije. Dimenzija osobnog iskustva doprinosi tomu da nakon duljeg oklijevanja izložim odlomke osobnoga dnevnika koji sam pisao u bolnici gdje smo se supruga i ja našli nakon što nam je petogodišnjoj kćeri dijagnosticiran tumor na mozgu. O tomu sam pisao u odlomku svoje knjige Ljubav je jača od smrti prije bliskoga susreta sa smrti. Knjiga je moja druga polovica, moj um, a samo iskustvo moja je nutrina.
Dok sam zaključavao vrata kuće, imao sam osjećaj da zaključavam život kakav je do sada bio
Prva nezaboravna vizija jest ona zaključanih vrata, stražnjih vrata naše kuće. Dok smo supruga i ja odlazili tog jutra u bolnicu po nalaze pretraga naše kćeri, maleno i mračno zrno brige obuzelo je moj um. Pedijatar je uočio pritisak iza njezinih očiju što ga je potaknulo na sastanak s neurologom. To je bilo zastrašujuće, iako prethodni simptomi nisu bili ozbiljni: smanjen apetit, loše spavanje, nevoljka tjelovježba, nespretnost u ravnoteži. Misao o tumoru na mozgu nije izostala, ali se činila stranom i nevjerojatnom.
Dok sam zaključavao stražnja vrata, pomislio sam: Zaključavaš li i dio svojega života? Hoćeš li se ponovno vratiti ovoj istoj kući? Ili će to ipak biti drukčija kuća, drukčije mjesto u drukčijem svijetu? Ako se i vratiš, hoćeš li biti isti ili tek netko tko podsjeća na tebe? Netko tko izgleda živ, ali je djelomično mrtav, poput duha, prikaze? Moja predragocjena kćeri, moje savršenstvo, umreš li ti, umrijet ću i ja.
Druga vizija ima isto značenje. To je mjesto cesta, autoput, raskrižje koje nas vodi prema gradu gdje će ona proći još brojna testiranja. Hoću li ikada više ovuda proći bez prisjećanja? Misao reže poput noža i supruga i ja se pitamo: Hoće li svijet ikada više biti isti ili smo na putu bez povratka?
Ne možeš natrag kući jer se svijet nepovratno promijenio u međuvremenu. Pada noć, a zora možda nikada ne svane?
Puno nepoznanica i možda premalo vremena do smrti
Neobično je kako se um usmjerava na fizičke detalje kako bi se lakše nosio s nepodnošljivim. Kada se ne možemo nositi s istinom, nosimo se s činjenicama. Umanjujemo vrijednost; pronalazimo manje i objektivne korelacije s iznimno snažnim i subjektivnim osjećajima. U ovom je slučaju to sjedalica na kojoj sam sjedio kada je doktor stigao s nalazima snimanja glave dok je moja supruga bila s kćeri na samom snimanju. Zauvijek ću se sjećati tog trenutka i mjesta u sobi. Sjećat ću se doktorova lica – neugodna i neizravna pogleda koji kao da traži pomoć. Kao da on pati, a ne ja, kao da je on odgovoran za loše vijesti – sindrom optuživanja glasnika. Ali nisam mogao kriviti njega; nije mu bilo nimalo ugodno prenijeti poruku kao ni meni primiti je.
„Veliki tumor na mozgu.”
„Što to znači?”
„Naravno, nije još konačno ni službeno, potrebno je razgovarati i s drugim doktorima.”
„Recite mi sve što znate; moram znati. Je li kancerogeno?”
„Nije sigurno dok se ne otvori.”
„Može li se ukloniti?”
„Ne znamo; čak i ako nije zloćudno, možda je nemoguće operirati bude li smješten u moždanom deblu”
„Molim činjenice i statistiku.” (Kada je teško podnijeti istinu, hranimo se činjenicama.)
„Ako je nemoguće operirati, očekuje se od devet mjeseci do dvije, najdulje pet godina života.”
„Tijekom tog vremena, stanje se postupno pogoršava?”
„Da, ali sredstva protiv bolova pomažu… tako lijepo dijete… koja šteta.”
Bliski susret sa smrti naučio me što je očaj
Odjednom, umjesto života, suočavamo se sa smrti. Nitko i ništa ne može nas na to pripremiti. Zvuči zastrašujuće, ali sada kada je sve gotovo, zahvalan sam na tom stravičnom iskustvu i tom beznadnom osjećaju, najgorem životnom trenutku.
Iznenadna vizija nadolazećih mjeseci nepovratnog propadanja, polaganog umiranja, a sve to bez imalo razumljivog smisla. Umiranje je teže od same smrti, a umiranje djeteta beskrajno teže od prirodna umiranja u starosti. Spoznao sam očaj. Nije to misao ni osjećaj. Ne postoji u mozgu ili u srcu, već u želudcu. Okusio sam očaj u svojoj nutrini. Moja se utroba pretvorila u blato i željezo. Svijet se izokrenuo i nestao u bezdanu poput ogromne stijene, kao da je ispao iz same moje blatnjave i željezne unutrašnjosti koja se poistovjetila s tim istim svijetom, postajući tako beskonačna, daleka i nepristupačna.
I svijet i nutrina nestali su, a ostala je samo spoznaja istine. Nije ju se moglo spoznati i osjetiti istovremeno, morao sam to nekako podijeliti napola. Ako sam je osjećao u nutrini, nisam je mogao istovremeno i razumno prihvatiti. Tijekom otprilike dvije minute spoznao sam da je smrt strana i očajnička reakcija, poput neprijatelja koji nas odvlači od nepodnošljive istine kao nekakav štit od ludila. A to nam se ne događa zapravo. To je samo loš san. Uskoro ću se probuditi i sve će to nestati. Bilo bi preapsurdno da je stvarni svijet tako okrutan.
Unatoč očiglednom, život drži konce smrti
Uz ovakve osjećaje, uvjeren sam, prisutno je i nešto više od samog poricanja smrti (iako ima i toga); prisutna je i njezina potvrda. Potvrda da značenje, smisao i dobrota vladaju u srcu stvarnosti umjesto apsurda i besmisla. Stvarni svijet nije sada u srcu stvarnosti kao inače. Nije ni nestvaran niti zamišljen, više je površan nego dubok. Tamo negdje u središtu svega, u konačnici, smrt, umiranje, propast i očaj ne mogu biti konačna istina. Nisu to iluzije, ali nisu ni istina: to su samo maske.
Onomu tko shvaća, nepotrebno je dokazivanje. Ono se podrazumijeva. To je nešto više od želje ili nade, to je proročko uvjerenje, zalog, imperativ, jer je iskazano ljubavlju. Ljubav naglašava da, unatoč očiglednom, život drži konce smrti. Naša kći možda umire; potvrda toga ne znači da nije tako, kao što je slučaj s poricanjem iste činjenice. Njezino umiranje nije njezina zadnja riječ, konačna istina.
Potvrda istine nije iluzija, obrambeni mehanizam ili poricanje istine nego autentičan uvid u objektivnu stvarnost. Ususret očiglednom trijumfu smrti, istina proglašava nevidljivo kraljevstvo. Temelj ovom proglasu nisu moje želje ni uvjerenja već moje viđenje, duboki unutarnji pogled u središtu mojega bića koji me održao cjelovitim kada su se moj um i nutrina raspali na komadiće. Bilo je to nešto duboko u meni – središte, srce, dubina. Od tamo dolazi ljubav; ljubav je spoznala i potvrdila njezin neumirući bitak.
Utroba mi se raspadala, a um su napadale sumnje
U međuvremenu, moja se utroba raspadala, u onomu grotesknom smislu. Fizičko umiranje je poput nečega što treba izbaciti iz tijela, iz njegova živućeg bića i savršenstva: Smrti, umrijet ćeš. Tako mora biti: savršeno besmrtno tijelo otpušta i odbacuje sav onaj otpad smrtnosti i ispire ga.
Unatoč svemu, umiruće tijelo jest tu i ono umire. Za dvije godine ili devedeset dvije, ono ipak umire. Filozofskim očima gledano, nema razlike. Ali roditeljima je to ipak velika razlika! Dvije godine – u trenu, sva tuga, neizdrživa, a opet izdrživa, svi beznadni detalji nepovratna propadanja prolaze našom maštom. Samo mrvica razuma uvjerava nas da postoji stvaran razlog zašto se to ipak nama ne može dogoditi. Nismo sveci ni junaci. Mi smo kukavice. Ne možemo se mi nositi s tim, a u životu dobiješ onoliko koliko možeš podnijeti. Bog nas može dovesti do ruba, ali nas neće gurnuti, neće nas pustiti da padnemo.
Zatim se pojavi razumna sumnja: Zašto ne? Zar nema već takvih slučajeva propasti? A u dubini um odgovara da nije o tomu riječ. Nema sigurnosti ni za koga i ni za što, osim za sebe jer jedino za sebe imaš sigurnost svojega bitka i života. Ali, sumnja dalje progovara, zašto ne bi On i tebe propustio kroza svoje prste? Sigurnost uzvraća: Zato što ti jesi jedan od Njegovih prstiju.
Smrt je i majka i ljubavnica, smrt je Božji dodir. Moj um uopće ne sumnja u to. Ali moji su osjećaji slabi, kolebljivi i nesigurni u povjerenju. A moja je nutrina ostala bez iskupljenja dok joj je prijetio bezdan mojih osjećaja i mojega razuma. Sigurnost je bila predaleko od mene kao kamen bačen u bezdan, predaleko za moj dohvat.
To nešto nije tek nešto beznačajno, to si ti, moje dijete. Kamo odlaziš? Kojim to dalekim, mračnim i praznim morima lutaš? Zašto ne mogu i ja poći s tobom? Gdje sam ja bez tebe, ispunjen prazninom oblikovanom po tebi? Tko je od nas otišao predaleko od doma?
Naša ostala djeca znaju za operaciju, ali ne i za blizinu smrti
Poput zatvorenikova posljednjeg obroka, kćeri je bilo dopušteno doći kući dan – dva prije operacije. Zajedno smo otišli u kupovinu igračaka i pidžama i dragocjenih sitnica za bolnicu dok me istovremeno mučila misao: Je li ovo njezino zadnje? Posljednja stvar? Trudili smo se taj njezin posljednji zajednički dan održati savršenim. Može dobiti sve što želi iako knjige o odgoju pišu suprotno, ali u njima se ne piše o djeci koja umiru.
Naša ostala djeca ne razumiju našu zaokupljenost i tišinu. Znaju za operaciju, ali ne i za blizinu smrti. I njima kupujemo sitnice i za njih također brinemo. Radimo li ispravno? (Umiranje jednoga polagano zahvaća misli sviju nas.) Jesmo li zamijenili prioritete i osnovne etičke imperative, dali prednost materijalnomu umjesto ljudskomu? Zaboravili smo da su naša djeca, inače promjenjiva i prolazna, zapravo čvrsta i vječna, a da su sve druge stvari poput kuće i auta, prolazne i smrtne? Naravno da ne, iako navikom polumudro promatramo svijet i njegove pojavnosti analiziramo uzduž i poprijeko.
Blizina smrti stroga je učiteljica. Podučava nas lekciju o beskrajnoj dragocjenosti života. Kada spoznamo konačnost stvari, i ona malena stvar postaje velika. Zašto nas tek smrt na to podsjeti? Walter de la Mare savjetuje da na sve gledamo kao da je posljednje. Ako se plašimo loših vijesti, poduzet ćemo i nemoguće poput odlaska u Disneyland novcem koji nemamo, ali možda je to njezino posljednje ljeto. Kakvo bi to putovanje bilo, ispunjeno različitim bezimenim osjećajima. Kakve bi naše duše postale! Bi li ostalo krvi u našim srcima?
Majka s velikim M
Sljedeća slika duboko utisnuta u mojemu sjećanju jest ona njezine majke koja spava na podu bolničke sobe, ne napuštajući kćer ni danju ni noću već tjednima, strpljivo (iako nije inače strpljiva osoba) trpeći svu zlovolju, nervozu, tvrdoglavost svoje kćeri jer bi sve to moglo biti njezino posljednje. Svaka je njezina riječ neprocjenjiva. Ne zato što je sama po sebi dobra, nego zato što je njezina. Ljubav zahtijeva da ostane s njom. Čak ni sreća nije dragocjenija od te iste ljubavi. Bolje biti i nesretan s njom nego sretan bez nje, to su riječi ljubavi.
Bilo je i lakših i težih trenutaka. Dragocjenost tih trenutaka činila ih je lakšim, potrebnim, neizbježnim. Pritisak normalnoga i ustrajnost unatoč strahovima, činili su sve to jako teškim.
Majka lavica štiti ranjeno mladunče. Neće se opustiti dok sve ne prođe makar je prozivali zbog nerazumna prezaštitničkog djelovanja. Takva je osuda svijeta, ali ne i njezina, jer je ona dio drevnog obreda starijeg od svijeta. Ona djeluje i u svoje ime, ali i u ime nečega nadnaravnoga poput misterija što ga je ljudski rod oduvijek smatrao prisutnim: Majka s velikim M, metafizička sila koju ljudske majke samo prenose. Njihov poziv je autoritet – potpuno božansko otkrivenje.
Gledali smo je ne znajući je li to posljednji put
U majčinim rukama izvan operacijske sale, zaspala je nakon dvostruke doze anestezije. Pjevali smo joj i pričali joj dok nije smireno zadrijemala, oslobođena svega onoga iz svoje prošlosti, ali svega onoga što je čeka u budućnosti. Glas mi se slomio; kada se susretnu ljubav i tuga, izgori mnogo toga, uključujući srce i glasove. Nadam se da je nisam uplašio. Konačno je zaspala i predali smo je kirurzima, Bogu i Njegovom planu.
Gledamo li je posljednji put s nadom u očima? Je li ovo posljednji put da gledamo dvadesetpetogodišnje lice na licu naše petogodišnje kćeri? Je li ovo posljednji put da je vidimo živu? Operacijske sale nisu najsigurnija mjesta na svijetu, unatoč svim uvjeravanjima.
Kada su joj se vjeđe zatvorile i glava opustila, učinilo se da je u tom trenutku umrla, iako smo bili svjesni djelovanja anestezije. Izgledalo je poput obreda žrtvovanja kada ju je anesteziolog uzeo u svoje ruke onako beživotnu, a ona je zaspala s povjerenjem i djelovala smireno. Odnijeli su je dalje, a sam Anđeo Smrti kao da je došao po nju. Ušli su u operacijsku salu i nismo je više mogli pratiti. Učinili smo sve što smo mogli, naš je posao završio, osim vjerovanja i molitve. Bili smo nadigrani fizički, prepustili smo se jedno drugomu u naručje i jecali bez riječi.
Sada znamo čiji je život dar, koliko je beskonačno dragocjen i koliki smo prosjaci za njim
Još se jedna slika nezaboravno usjekla u bespomoćno pamćenje. Dijete s punim povjerenjem spava – na krilima Majke Života ili Majke Smrti? Je li to san iscjeljenja ili san umiranja? Odneseno dijete – je li to korak dalje od nas, od života i svijeta, korak bliže smrti? Ta je slika poput malene smrti.
Sve što proživimo na određeni je način malena smrt, korak bliže kraju koji nas sve čeka. Ali mora li to biti sada? To sada čini veliku razliku. Ivan Iljič to je spoznao. Zar je ona toliko dragocjena Nebesima da ne mogu pričekati još malo na nju? A što je s nama? Zar i mi nismo dragocjeni? Nadam se ne predragocjeni, nisam još spreman na nova otajstva patnje. Ali ona – Nebo poput kakva magneta privlači sebi samu bit njezina bića, kao da je previše nebeska za ovaj mračan zemaljski svijet.
Sve što možemo je moliti za dar povratka. Sada znamo tri stvari: čiji je to dar, koliko je beskonačno dragocjen i kakvi smo mi prosjaci za njim.
Nitko mi nikada nije rekao koliko su tuga i radost slični
Nitko mi nikada nije rekao koliko su nevjerojatno slični tuga i radost. Oba osjećaja su zamorna, zatupljujuća, bezvremenska; krajnja stanja postojanja bez ičega pridodanog.
Kada smo saznali da je živa, da je dobroćudan tumor potpuno uklonjen, samo smo se smijali sljedećih osam sati. Gledali smo njezino prekrasno živo biće. Bilo je to potpuno savršenstvo. Izgledala je poput purice, s upalim očima i obrijanom glavom, s brojnim cjevčicama po sebi; unatoč tomu, nitko mi nikad nije izgledao tako lijepo. Ništa više nije bilo potrebno, ništa nije trebalo nadodati; bila je savršena. Poput novoga djeteta, novoga života.
Smrt je duboko mjesto, omogućava ljubavi da progovara iz dubine svih dubina
Tako su blizu granice raja i pakla na zemlji. Od života na rubu pakla, razmišljajući o smrti iz mrtvoga srca, odjednom sam se našao na rubu raja, bliže nego ikada prije. Moje dijete, koje sam smatrao mrtvim, ponovno je oživjelo: bilo je izgubljeno i ponovno se našlo. Dijelio sam radost oca izgubljena sina, pastira izgubljene ovce i čak Boga Oca uskrsloga Sina. Zasjala je daleka, ali stvarna zraka svjetla s rajskoga sunca.
Što se tiče pitanja života i smrti, često male svakodnevne stvari postaju tako daleke, a one što nas noćima more postaju jako bliske! Crno svjetlo smrti je jasno i rasvjetljujuće svjetlo. Zemlja mrtvih, s čijih smo se granica vratili, raspršuje veliku milost, dar viđenja, novi pogled, dimenziju dubine, metafizičku zraku. Smrt je duboko mjesto, omogućava ljubavi da progovara iz dubine svih dubina. Ona dodaje duboki bas sopranu ljubavi i sve savršeno djeluje u konačnom suglasju.
Zapjevajmo.
Peter Kreeft – Peter Kreeft
Prevela: J.M.
Foto: Daria Rudyk – Unsplash
