„Živi barem znaju da će umrijeti.” (Prop 9,5) čitamo u knjizi Propovjednika. Stvarno je tako. Pitanje je, što sa tijelom nakon što nastupi smrt? Smijemo li ga kremirati? Smijemo li rasipati pepeo ili ga moramo čuvati? Smijemo li donirati tijelo pokojnika u svrhu znanstvenih istraživanja?
Kremiranje tijela dragih pokojnika
Kongregacija za nauk vjere se u dokumentu Ad resurgendum cum Christo (hrv. Da bi se suuskrslo s Kristom) osvrće na pitanja kremiranja pokojnika. U dokumentu jasno piše da Crkva nije protiv kremiranja:
„Postoje mjesta gdje se iz higijenskih, ekonomskih ili društvenih razloga pribjegava spaljivanju tijelâ. Ako taj izbor nije suprotan izričitoj volji pokojnoga vjernika ili postoji razumna pretpostavka o postojanju iste, Crkva ne vidi doktrinarne razloge zbog kojih bi tu praksu zabranjivala. Spaljivanje (kremiranje) pokojnikova tijela nema veze s njegovom dušom i ne priječi božansku svemoć da uskrsne tijelo. Stoga, ne predstavlja objektivno nijekanje kršćanskoga učenja o besmrtnosti duše i uskrsnuću tijelâ. Crkva i dalje daje prednost pokapanju tijelâ jer se time iskazuje veće poštovanje pokojnima. Ipak, spaljivanje nije zabranjeno, osim ako je izabrano zbog razloga protivnih kršćanskomu nauku. Ako ne postoje razlozi protivni kršćanskomu nauku, Crkva kod takvoga sprovoda postupa u skladu s odgovarajućim liturgijskim i pastoralnim uputama pazeći posebno na to da se izbjegne svaki oblik sablazni ili vjerske ravnodušnosti.“ (Suuskrsli s Kristom, 4)
Važno je primijetiti da ovaj dokument ne potiče spaljivanje tijela pokojnika, samo napominje da Crkva nije protiv tog čina. Također, ističe da Crkva uvijek daje prednost pokapanju pokojnika.
Rasipanje pepela pokojnika
Što se tiče rasipanja pepela pokojnika po najdražoj im livadi, rijeci.. Crkva se tome jasno protivi.
„Da bi se izbjeglo svaku vrstu panteističke, naturalističke ili nihilističke dvosmislenosti, nije dopušteno prosipati pepeo u zrak, na tlo ili u vodu ili na neki drugi način, odnosno čuvati kremirani pepeo kao uspomenu na pokojnika u komadima nakita ili drugim predmetima imajući na umu da se za takva postupanja kao razlog izbora spaljivanja ne mogu navoditi higijenski, društveni ili ekonomski razlozi.“ (Suuskrsli s Kristom, 7)
Čuvanje pepela dragih pokojnika u vlastitom domu
Ako ne smijemo rasipati pepeo pokojnika tamo gdje su najradije boravili, smijemo li ga bar čuvati kod kuće? Crkva ne zagovara ovu sentimentalnu ideju.
„Čuvanje pepela kod kuće nije dopušteno. Samo u teškim i izvanrednim okolnostima vezanim uz kulturalne uvjete mjesnoga karaktera ordinarij, u dogovoru s biskupskom konferencijom ili sinodom biskupâ istočnih Crkava, može dati dopuštenje za čuvanje pepela u vlastitomu domu. Pepeo, ipak, ne smije biti razdijeljen na više obitelji i potrebno je uvijek zajamčiti poštivanje i prikladne uvjete čuvanja.“ (Suuskrsli s Kristom, 6)
Sada znamo što ne smijemo činiti, ali pitanje je i dalje što smijemo kada je u pitanju kremiranje?
„Kad se iz opravdanih razloga izabere spaljivanje, pokojnikov se pepeo mora redovito čuvati na svetome mjestu, to jest na groblju ili, ako je to slučaj, u nekoj crkvi ili na prostoru koji je mjerodavna crkvena vlast namijenila upravo toj svrsi. Već od početaka kršćani su željeli da se kršćanska zajednica spominje svojih pokojnika i moli za njih. Njihovi su grobovi postali mjesta molitve, sjećanja i razmišljanja. Preminuli vjernici dio su Crkve koja vjeruje u općinstvo ‘putnika na zemlji, pokojnika koji dovršuju svoje čišćenje i blaženika u nebu; svi oni zajedno čine jednu Crkvu’.“ (Suuskrsli s Kristom, 5)
Zašto sahranjujemo pokojnike na svetim mjestima?
Crkva navodi nekoliko razloga:
„U spomen na Gospodinovu smrt, ukop i uskrsnuće, otajstvo u svjetlu kojega se očituje kršćanski smisao smrti, pokop je povrh svega najprikladniji oblik za izražavanje vjere i nade u uskrsnuće tijela. Crkva, koja je kao Majka pratila kršćanina na njegovu zemaljskom putovanju, prikazuje Ocu, u Kristu, dijete njegove milosti i predaje zemlji njegove smrtne ostatke u nadi da će uskrsnuti u slavi. Pokopom tijela umrlih vjernika Crkva potvrđuje vjeru u uskrsnuće tijela i želi istaknuti uzvišeno dostojanstvo ljudskoga tijela kao sastavnog dijela osobe s kojom tijelo dijeli povijest. Ne može, dakle, dopustiti stavove i obrede koji uključuju pogrješna poimanja smrti, gdje se smrt shvaća bilo kao konačno uništenje osobe, bilo kao trenutak njezina stapanja s Majkom prirodom ili sa svemirom, bilo kao etapu u procesu reinkarnacije, bilo kao izbavljenje iz `tamnice` tijela.
Osim toga, pokop na grobljima ili na drugim svetim mjestima na prikladan način odgovara pobožnosti i poštivanju koje se duguje tijelima pokojnih vjernika koji su po krštenju postali hram Duha Svetoga i kojima se ‘kao oruđima i posudama, Duh Sveti sveto poslužio da učini tolika dobra djela’.
Na kraju, pokapanje tijela pokojnih vjernika na grobljima ili na drugim svetim mjestima potiče članove obitelji i cijelu kršćansku zajednicu na spomen i molitvu za pokojnike kao i na čašćenje mučenikâ i svetaca. Pokapanjem tijelâ na grobljima, u crkvama ili na za to predviđenim mjestima kršćanska je predaja čuvala zajedništvo između živih i pokojnih te se protivila težnji da se prikriva ili privatizira događaj smrti i značenje koje ona ima za kršćane.“ (Suuskrsli s Kristom, 3)
Doniranje tijela pokojnika u znanstvene svrhe
Crkva dopušta doniranje posmrtnih ostataka.
„Presađivanje organa u skladu je s ćudoređem i može biti zaslužno ako su štetne tjelesne i duševne opasnosti kojima se davalac izlaže srazmjerne dobru za kojim se u primaocu ide.“ (KKC 2296).
Katekizam nas upozorava i na situacije kada je doniranje organa pokojnika nemoralno:
„Presađivanje organa moralno je neprihvatljivo ako davalac ili njegovi koji na to imaju pravo nisu dali svoj izričit pristanak. Moralno je neprihvatljivo izravno izazvati onesposobljujuće osakaćenje ili smrt ljudskoga bića, makar to bilo za odgodu smrti drugih osoba.“ (KKC 2296).
Možda bismo pomislili da su sve ove upute zdravorazumske i nepotrebne, ipak mnogi su se našli u moralnoj dilemi i neke je stvari potrebno rasčistiti.
Kada je riječ o znanstvenim istraživanjima, Katekizam također daje jasnu uputu: „Autopsija leševa može biti moralno dopuštena s razloga zakonske istrage ili znanstvenog istraživanja.“ (KKC 2301).
Po završetku istrage potrebno je primijeniti ostale naputke za pokapanje tijela pokojnika.
Karlo Broussard – Catholic Answers
Prevela: Lea Potočar
Foto: Anton Darius – Unsplash
