Židov Victor Frankl, psihijatar i preživjeli logoraš, pripisao je svoj opstanak i opstanak drugih u logoru snazi osjećaja smisla koji ih je usmjeravao na smislene ciljeve pred njima. Život nam može priuštiti brojne sitne inačice „koncentracijskih logora“ u kojima proživljavamo teškoće, ne možemo ih nadvladati i imamo vrlo malo ili nimalo kontrole nad tom situacijom. Mnogo je primjera: kronična neizlječiva bolest, loši međuljudski odnosi, problemi s djecom, neugodna situacija na poslu, stres povezan s financijama, gubitak zaposlenja, problemi sa zakonom, nezadovoljavajuća tjelesna težina, ovisnost o drogi ili alkoholu, depresija… Popis se nastavlja unedogled. Dok stvari u životu teku glatko i dok smo sretni i zadovoljni, pitanje svrhe i smisla života uistinu nije važno. Ipak, u ovim drugim, često neizbježnim i neželjenim situacijama, ovo pitanje izbija na površinu.
Stvari koje su davale svrhu i smisao životu nestaju naočigled
I tijekom mladenaštva i tijekom starosti, pitanje svrhe života i njegova smisla postaje osobito bitno, no iz različitih pobuda. Usmjerena u beskonačnu budućnost s neograničenim mogućnostima i ponudama, mladost traga za svrhom života i pita se što joj je činiti – oženiti se i podići obitelj, nastaviti školovanje i posvetiti se poslovnoj karijeri, pronaći dobro plaćen posao, otići u misije ili izabrati neku drugu od bezbrojnih mogućnosti. Starija osoba u mirovini, možda udovac /udovica, koja oko sebe gleda prijatelje i članove obitelji kako umiru, također ispituje svrhu i smisao života, no s drugim povodom u odnosu na mlade. Mogućnosti postaju sve suženije. Stvari koje su davale svrhu i smisao životu nestaju naočigled.
Pa što je onda stvarna svrha i smisao života? Je li to stjecanje bogatstva i uspjeh? Je li to ženidba i podizanje obitelji? Je li gomilanje materijalnih dobara – dobrog auta, kuće, jahte, motocikla, itd.? Ili sklapanje brojnih prijateljstava, stjecanje popularnosti i druženje? Doći kući, pojesti nešto, gledati televiziju i otići na počinak? Da, da, da, da, da. No je li to sve? Nema li nekog višeg smisla i svrhe u nevjerojatnom daru života? Nekome su možda ovi izvori smisla i svrhe života dovoljni – bez obzira na to što većinu vremena nisu ispunjavajući. Zašto? Zato što u nama postoji dubina koja nagoviješta da je život više od bilo čega prije navedenog, da postoji nešto veće i smislenije zbog čega smo tu. No, što je to?
Sigmund Freud je to rekao bez uvijanja i vjerojatno je bio u pravu: „…jedino religija može odgovoriti na pitanje o svrsi života. Ne može se pogriješiti u zaključku da ideja da život (uopće) ima svrhu stoji ili pada sa sustavom religije.“(Civilizacija i njeno nezadovoljstvo, 1930.) Da, Freud odgovara na naše pitanje: religija.
Voljeti Boga i služiti Mu i voljeti ljude i služiti im
Poslanica Rimljanima nam tvrdi: „Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani.“ (Rim 8,28). Dakle, uistinu, Bog ima plan, a mi smo s razlogom stvoreni u skladu s tim planom. Isus nam govori koji je taj razlog – voljeti Boga i služiti mu, te voljeti ljude i služiti im – što se triput ponavlja u Svetom pismu (Mt 22,36-40; Mk 12,29-31; Lk 10,27-28). To je stvarno vrlo, vrlo jednostavno. Kad ispunjavamo tu svrhu, ono se mjesto u dubini naše nutrine natapa i daje nam osjećaj mira i radosti. Kad se ne ponašamo tako i kad se usredotočujemo samo na nas same i isključivo na naše potrebe, tad nas preplavljuju drugi osjećaji.
Nije upitna povezanost između vjerničke zauzetosti (tj. Ljubavi i služenja Bogu) i uzvišenog smisla i svrhe. U svom sustavnom pregledu istraživačke literature (Handbook of Religion and Health, drugo izdanje), pronašli smo 45 kvantitativnih studija objavljenih u recenziranim akademskim časopisima. Od njih, 42 (93%) iznose da su religiozniji ljudi iskusili značajno veći osjećaj svrhe i smisla života, dok su baš sve studije provođene najboljim istraživačkim metodama, potvrdile ovo otkriće – sve do jedne.
Velikodušnost u darivanju vremena ili sredstava potrebitima jedan je od najmoćnijih izvora smisla i svrhe
A što je s ljubavlju i služenjem ljudima? Ako se provode nastavno na Isusovu zapovijed i kao odraz ljubavi i služenja Bogu, vrijedi isti zaključak. Volontiranje ili neki drugi oblik velikodušnosti u darivanju vremena ili sredstava potrebitima je jedan od najmoćnijih izvora smisla i svrhe koji je ujedno i izuzetno ispunjujuć (opet, ako se vrši kao izraz ljubavi prema Bogu i kao usluga njemu, a ne radi zahvalnosti onih kojima se služi). Sveto pismo je uistinu točno – Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. Ne u nečemu, nego u svemu!
Znati da je barem netko lakše disao jer si ti živio. To znači da si uspio!
Ralph Waldo Emerson je to ovako izrekao: “…znati da je barem netko lakše disao jer si ti živio. To znači da si uspio!“ Rekao je i ovo (meni najdraže): „Ako voliš ljude i služiš im, nema tog skrivanja ni lukavstva kojim bi izbjegao naknadu. Skrivene naknade uvijek iznova podižu, ako je narušena, razinu božanske pravde. To nije moguće spriječiti. Svi svjetski tirani i vlastodršci i moćnici su zavidno pokušavali podmetnuti leđa da bi to poništili. Zauvijek je postavljena putanja toj zahtjevnoj stazi, a ljudi i čestice i zvijezde i sunce se moraju svrstati unutar nje ili biti pretvoreni u prah odustajući.“
Voljeti Boga i služiti mu i voljeti ljude i služiti im stvaraju stvarnu svrhu i smisao. To je sveopća istina kojoj ne možemo izmaći.
dr. Harold G. Koenig – Catholic Exchange
Preveo: Mladen Ilijević
Foto: Pixabay
