U mislima velike čežnje, želje, planovi, a ja premala i preslaba da bih ih dostigla i ostvarila.
Pitam se zašto si ih stavio u moje srce, a nikako da ih dostignem, da ih ostvarim. Sve ono što je na srcu, daleko je, naizgled nemoguće i neostvarivo. Borim se, ali preslaba sam, brzo se obeshrabrim, brzo se razočaram, pomislim „Nije to to.“, a vatra u srcu postane još jača i veća.
Postajem zbunjena, a onda mi Ti, svojim nježnim glasom, tiho kažeš: „Pusti svoje planove, prepusti se mojim. Pusti svoje misli, dopusti Meni da mislim Ja.“
Što Ti želiš da učinim?
Čujem glas koji tiho šapuće: „Moje misli nisu vaše misli, i puti moji nisu vaši puti. Visoko je iznad zemlje nebo, tako su visoko puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli.” (Iz 55,8-9)
Čujem: „Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo; na što ljudsko srce nije pomislilo; to je Bog pripravio onima koji ga ljube.“ (1 Kor 2,9)
Shvaćam, Gospodine, moram biti malena kako bi Ti pokazao svoju veličinu. Moram ostati u neznanju kako bi se Tvoje (na)misli ostvarile, Tvoja mudrost očitovala. Moram biti slaba kako bi Ti pokazao svoju jakost. Moram biti dijete jer Ti si Otac.
Ti si Otac, a ja tvoje ljubljeno dijete, a može li dijete biti jače, pametnije i mudrije od Oca?
Hvala Ti, što postojiš
Hvala Ti, što si me opet podsjetio tko sam.
Hvala ti, što ne moram uvijek biti jaka, sve znati, na sve misliti, sve isplanirano imati.
Hvala Ti, što mogu biti dijete. Dijete mudrog Oca koji sve vodi, svime upravlja, na sve misli. Koji me ljubavlju svojom podiže, hrabri, jača, potiče na ono čemu sam dorasla i što mogu činiti.
Hvala ti, što me učiš, što mogu biti u malome vjerna, što si strpljiv sa mnom više nego ja sama sa sobom.
Hvala Ti, što mi daješ samo ono što moja malena leđa mogu nositi i što ih tako jačaš i pripremaš za one velike i predivne stvari koje mi želiš darovati.
Hvala Ti, što sve stvaraš čudesno, što su tvoja djela predivna.
Hvala ti i lijepo je što postojiš.
Martina Alpeza – Žena vrsna
Foto: Nicholas Bartos – Unsplash
