Većina kršćana neodlučna je u vezi svojih emocija. Jednostavno ne znamo što osjećati kada su u pitanju naši osjećaji. Ponekad su emocije izvor neizmjerne radosti, zadovoljstva i dobrobiti. Ponekad nas mogu slomiti u obliku tjeskobe, očaja, ljutnje i straha. Dakako, proživljavamo i trenutke u kojima se uzrujavamo jer smo nemirni, u kojima smo ljuti na sebe jer osjećamo ljutnju ili pak one trenutke u kojima smo depresivni zbog tuge koju osjećamo.
Emocije su dio našeg tijela te kao takve, teologija tijela nas poučava da su baš kao i ostatak našega tijela, namijenjene od Boga kako bi služile našem dobru, ali i za dobro drugih ljudi. Međutim, što je s onim trenutcima kada to ne čine? Koji je najbolji način shvaćanja i razmišljanja o našim emocijama i kako njima upravljati?
Emocije: što je to zapravo?
Iznenađujuće je teško pojmiti pravo značenje emocije. Biolozi bi rekli kako su emocije neurokemija. Psiholozi bi rekli kako su emocije rezultat misli koje prolaze kroz glavu. Antropolozi bi rekli kako individue putem emocija osjećaju (ne)pripadnost nekoj određenoj grupi. Sve ove teorije pružaju uvid u emocije, neke od njih opisuju što emocije čine, ali nijedan opis ne govori što emocije zaista jesu.
Nova znanost, interpersonalna neurobiologija (znanost koja govori kako međusobni odnosi utječu na misli i mozak), pruža zanimljiv odgovor na pitanje što su emocije te tako pobija različita shvaćanja, istovremeno pružajući običnom čovjeku jednostavan, ali koristan način razmišljanja o emocijama kako bi iste uspješnije i kontrolirali.
Što je emocija?
Emocije predstavljaju promjene u stupnju integracije između ili unutar tijela, misli i međusobnih odnosa.
Dopustite da objasnim.
Pažnja, pažnja! Smetnja na trećoj razini!
Zamislite svoje emocije kao službu sigurnosti u jednom od pljačkaških filmova poput Oceanovih 11. Vaše su emocije soba u kojoj se nalaze kamere, laserske zrake te zvučni signali koji Vam omogućuju da vidite kako dobro (ili loše) sve funkcionira – pojedinačno ili zajedno iz trenutka u trenutak. Međutim, umjesto ogromnog sefa, okna za dizalo i ureda šefa, sistem osiguranja koji predstavljaju Vaše emocije sistem su koji nadzire koliko dobro Vaše tijelo, Vaše misli i međusobni odnosi surađuju ili kako rade pojedinačno. Drugim riječima, „predstavljaju promjene u stupnju integracije između ili unutar tijela, misli i međusobnih odnosa“. Evo par primjera:
Recimo da se osjećate „emocionalno bliski“ nekome? Što to znači? To znači da se njihove misli i njihovi osjećaji isprepliću uspješno s Vašima, povezuju se. Drugim riječima, doživljavate visoki stupanj integracije između Vas i druge osobe te kao rezultat osjećate emocije koje odgovaraju toj integraciji, emocije poput sreće, privrženosti ili čak ljubavi.
S druge strane, ako se nikako ne slažete s tom drugom osobom u vezi nečega, Vaše se misli i osjećaji ne povezuju dobro. Kao rezultat ovog niskog stupnja integracije među Vama, moguće je da ćete doživjeti ljutnju jer druga osoba ne doživljava nešto poput Vas ili ćete čak osjećati strah da je Vaš odnos ugrožen.
U oba navedena primjera, Vaše emocije nadgledaju stupanj integracije ili dezintegracije koji osjećate u svom odnosu prema nekome iz trenutka u trenutak.
Što znači biti „emocionalno zdrav“?
Pogledajmo još jedan primjer. Što znači biti „emocionalno zdrav“? Vaš stupanj emocionalnog zdravlja mora se podudarati sa stupnjem integracije koju doživljavate između (i unutar) tijela, misli i odnosa. Emocionalno zdravlje predstavlja mjeru koliko Vaše misli čeznu te koliko Vas Vaše misli dosljedno motiviraju da činite stvari koje su dobre za Vaše tijelo i za Vaše odnose.
Primjerice, ako Vaše misli iskazuju snažne porive za činjenjem stvari koje bi ugrozile integritet Vašeg tijela (primjerice, popiti previše ili konzumirati droge koje pogoršavaju Vaše funkcioniranje ili dovode u rizik Vašu dobrobit i blagostanje), imat ćete slabu integraciju između tijela i misli. Kao rezultat, „zaštitari“, odnosno Vaše emocije, mogle bi poslati upozoravajući signal u obliku tuge, očaja ili ispraznosti.
Slično tome, ako Vaše misli potaknu snažnu potrebu za nasrtanjem na druge ljude (bilo verbalno, bilo fizički), postojat će neznatan stupanj integracije između onoga što žele vaše misli te onoga što Vaši odnosi trebaju kako bi dobro funkcionirali. Tada će Vaš „zaštitar“ poslati upozoravajući signal u obliku osjećaja otuđenosti, samoće ili izolacije.
„Emocionalno zdravlje“ ili „emocionalna bolest“ reflektira stupanj integracije ili dezintegracije, odnosno reflektira vaše osjećanje između misli, tijela i odnosa, iz trenutka u trenutak.
Emocije su ogromna mreža za nadzor
Prethodni primjer prikazuje dezintegraciju između misli, tijela i međusobnih odnosa. Međutim, ured službe sigurnosti također motri kako svaki sistem od navedenih funkcionira i pojedinačno.
Primjerice, ako ste odmorni, vaše će tijelo zasigurno osjećati veći stupanj integracije, nego u slučaju da niste dobro spavali i niste odmorni. Vaše će emocije vjerojatno reflektirati stupanj integracije tako da se osjećate zadovoljno i spokojno. Ali ako niste dobro spavali, vaše će emocije reflektirati slabi stupanj tjelesne integracije tako da ćete se osjećati mrzovoljno i razdražljivo. U ovom slučaju vaše emocije predstavljaju stupanj integracije koji doživljavate unutar svog tijela iz trenutka u trenutak.
Ukratko, emocije su ogromna mreža za nadzor koju vam je sam Bog poklonio kako bi na prvi pogled mogli nadgledati na koliko jedinstva, odnosno integracije i dobrobiti između i unutar misli, tijela i međusobnih odnosa nailazite iz trenutka u trenutak.
Pa što sad?
Često, osobito kada osjećamo negativne emocije, smatramo kako su osjećaji problem. „Da se bar mogu prestati osjećati tako tjeskobno/depresivno/preplavljeno.“ Nije problem u osjećajima. Osjećaj je upozoravajuće svjetlo koje Vam govori da potražite pravi problem, primjerice dezintegraciju koja uzrokuje zvono emocionalnog alarma. Zamislite da je ravnatelj službe sigurnosti u našem pljačkaškom filmu čuo i vidio sve signale koji ukazuju na pljačku koja se upravo događa te koji je, umjesto da pošalje zaštitare u scenu, samo rekao: „Uh! Dosta mi je zvuka ovih signala i svjetlosti ovih lasera! Ugasite to sve! Želim malo odspavati!“ Ili, što da je isti ravnatelj rekao: „Ova me svjetla i zvukovi izluđuju! Jednostavno uništimo cijelu sobu. Čuli ste me! Spalite ovo mjesto!“
Naravno, to bi bile luđačke odluke. Ali mi upravo to pokušavamo činiti našim emocijama! Upravo zato što ih smatramo problemima, emocije ignoriramo ili ih potiskujemo brzopletim odlukama kako bi zaustavili „buku“ koju izazivaju. Često zaboravimo osluškivati vlastite emocije te, metaforički govoreći, šaljemo zaštitara da provjeri što se događa u nekom odjeljku, ili na četvrtom katu, ili u dizalu (misli, tijelo i međusobni odnosi) kako bi mi mogli ispraviti problem. Zaboravljamo kako će buka alarma prestati kad se problem riješi.
Baš poput alarma koji ne prestaje zvoniti dok se problem ne riješi, Vaši se osjećaji neće promijeniti sve dok se ne obrati pozornost na dezintegraciju na koju se upućuje.
Emocije i potraga za izvornim jedinstvom
Teologija tijela kaže nam da su prije pada muškarac, žena i Bog postojali u stanju izvornog jedinstva. Vjerojatno ovo jedinstvo nije postojalo samo između njih, već i unutar njih. Naposljetku, nemoguće je biti u miru s drugima ako ratujemo sami sa sobom. Prije pada muškarac i žena osjećali su se ispravno (odnosno osjećali su visok stupanj integracije) „u svojoj koži“, između sebe te u odnosu s Bogom. To „Izvorno jedinstvo“ nešto je čemu su naše emocije usmjerene; čemu nas žele vratiti. „A ovo znajte: kad bi domaćin znao o kojoj straži kradljivac dolazi, bdio bi i ne bi dopustio potkopati kuće.“ (Mt 24,43)
Naše nas emocije podsjećaju kako trebamo težiti Izvornom jedinstvu u kojem smo stvoreni da živimo. Emocije nam nisu neprijatelji. Zapravo, mogu nam služiti sve dok ih ne pokušamo ugasiti naglim izbacivanjem ljudi iz vlastita života, pijući, drogirajući se, prepuštajući se strastima ili riskirajući u očajnim pokušajima da začepimo vlastite uši tijekom zvona alarma ili prekrijemo oči kako ne bismo vidjeli alarmantna svjetla.
Što JA mogu učiniti?
Sljedeći put kada Vas obuzmu emocije, ne kritizirajte sami sebe misleći da je to znak slabosti. Zahvalite Bogu na tome što emocije čine upravo ono za što ih je On i stvorio. Umjesto da se pitamo: „Zašto se ovako osjećam?“, zapitajmo se: „Gdje je najveća moguća neuravnoteženost unutar ili između mog tijela, mojih misli i međusobnih odnosa s drugim ljudima upravo sada te što mogu napraviti kako bih se s tim nosio/la?“
Ispravite dezintegraciju unutar ili između tijela, misli i međusobnih odnosa i Vaši će osjećaji slijediti isti primjer.
Dr. Gregory Popcak – Catholic Exchange
Prevela: Mara Stojanac
Foto: TeiTo
