Imam problem s obavljanjem stvari samo zato jer ih treba napraviti. Neshvatljiv razlog „treba biti napravljeno“ jednostavno mi nije dovoljan. Moj mozak želi znati zašto i ako si ne mogu dati dovoljno dobar razlog, unutarnji glas će se javiti i ja ću odlučiti da neću to napraviti ako ne želim.
Pospremanje svog kreveta je klasični primjer. Zašto pospremiti krevet ako ćeš navečer opet leći u njega i raspremiti ga? Tim sam se objašnjenjem tješila cijeli život. Odgovor mog muža na ovo pitanje je da mu plahta i deka neće biti dovoljno dugačke ako nisu izravnane.
Cijeli život, dok se nisam udala, moj proces odlaska na spavanje bio je ulazak u krevet i micanje i povlačenje sve dok ne bih u nekoj mjeri bila pokrivena. Zamislite moju začuđenost kada sam se udala za čovjeka koji bi napravio krevet tik prije nego što bi u njega legao. Mislim, oduvijek sam smatrala da je glupo ujutro pospremiti krevet da bi ga opet navečer raspremili. Ali napraviti ga tren prije nego što legneš u njega?!
Dakle, tijekom godina, povremeno sam imala nalete jutarnjeg pospremanja kreveta. Moja logika skoro se skroz promijenila. Ako će tvoj muž svaku večer raditi krevet, onda se to može napraviti i ujutro.
U vrijeme pospremanja kreveta, naučila sam nekoliko stvari:
- Kao prvo, nevoljko sam morala priznati da napravljen krevet daje osjećaj urednosti neurednoj sobi, a nenapravljen krevet kvari dojam u urednoj.
- Drugo, shvatila sam koliko je stvarno moć navike snažna. Pospremanje kreveta je jednostavan, brz posao.
Međutim, raditi ga svaki dan je teško – mentalno. Rađenje kreveta, nakon toliko godina uvjeravanja same sebe koliko je to glupa stvar, treniranje je u odupiranju i slamanju svojih sklonosti. Isto tako, istina je da je „dijete otac čovjeku“. Ono što smo si govorili dok smo odrastali, postaje dio naše osobnosti kao odrasle osobe – to se ne gubi kada odrastemo, nego se to razvije i određuje nas kao odrasle osobe.
Dakle, jedan od razloga zašto želim izgraditi naviku pospremanja kreveta je zato što izgleda reprezentativno. To je posao koji traje 45 sekundi, a utječe na cijeli dojam sobe, i govori mi da ću uspjeti oduprijeti se svojim prirodnim nagonima, da više neću ići putem manjeg otpora.
Oduprijeti se svojim prirodnim nagonima
Pospremanje kreveta je reprezentativno na još jedan način koji dosad nisam uzimala u obzir. Prije nekoliko mjeseci pročitala sam knjigu Kahleen Norris „Acedia&Me“ i ovaj me se dio dojmio:
„Prava sloboda razvija se iz discipline i zdravog poštovanja prema potrebi. Kao dijete, bila sam derište koje nije htjelo pospremati svoj krevet. ‘Zašto se truditi?’ pitala bih mamu prkosnim, superiornim tonom. ‘Opet ću ga morati raspremiti navečer.’ Za mene je to bio nepotrebni čin ponavljanja; dok je za moju mamu to bio značajni izraz dobrodošlice sebi, i skromno priznanje naše ljudske potrebe da trebamo pospremati i raspremati naše dnevno okruženje. ‘Osjećat ćeš se bolje’, rekla je, ‘ako dođeš doma u urednu sobu.’“
Nadalje, Norris spominje neugodnu identifikaciju s određenim ženskim likom iz knjige koji nije htio oprati kosu tri tjedna zato što „se činilo ludo oprati kosu kad bi ju opet morala prati sljedeći tjedan. Sama pomisao na to činila me umornom. Željela sam sve napraviti jednom zauvijek i biti gotova s tim.“
U drugom odlomku piše:
„Najvažnije, nisam prepoznala acediju (duhovnu tupost) kao napast, nešto čemu bih se mogla oduprijeti. Nisam bila svjesna da, iako sam vodila užurbani produktivan život, lijenost, acedijin pomoćnik, već me čvrsto uhvatila. Postala sam svjesna da je bilo moguće odbiti vrijeme, isto kao i prihvatiti ga. Da sam htjela, mogla sam samo preživljavati, odbijajući dar svakoga dana.“
Kao netko tko čak i na samu pomisao da mora prati suđe, odmah pomisli na to da će se ono kasnije zaprljati i da će ga navečer opet trebati oprati, i kao netko tko je oduvijek imao problema s prezirnim tuširanjem i pranjem zubi samo zato što su tako neumorno ponavljajući, ova knjiga me potakla gledati sebe u drugačijem svjetlu. A ova rečenica me osobito istrgla iz moje udobnosti:
„Estherina želja da ‘sve napravi jednom i zauvijek i da bude gotova s tim’ imala je sva obilježja iskrivljenog razmišljanja karakterističnog za ludost. Ona je bila korak prema samoubojstvu.“
Jao! Zar je činjenica da ne želiš napraviti krevet ili oprati suđe toliko ekstremna?
Ne, nije uvijek, ali ima mogućnost biti. Ako podlegneš iskušenju padanja u tromost i nemar, teško se iz toga vratiti, a jednostavno ne brinuti se i ne truditi je lakše, isto kao i odbijati živjeti život kako nam je dano.
Pospremanje svog kreveta, pranje kose ili suđa, mijenjanje pelena je zapravo način na koji slavimo i poštujemo sliku Božju u nama dok prepoznajemo i častimo da smo stvorenja koja su stvorena da služe.
Prije sam vladanje više smatrala osvajanjem nego služenjem, ali Bog je u svojoj savršenosti dao čovjeku vrt da se brine o njemu. To nam predlaže više stalne brige o nečemu, a manje posla s kojim smo gotovi jednom zauvijek. Mi smo stvorenja koja su stvorena i pozvana ljubiti, brinuti i održavati više od onoga što smo ostvarili i završili s tim.
Pospremanje kreveta, pranje lica, zubi, pranje suđa, mijenjanje pelena, pranje robe, brisanje podova, sve su to poslovi brige o sebi i drugima te, kao takvi, služe slavljenju. U svom čvrstom krivom razmišljanju, smatrala sam te poslove više ponižavajućima i kao da mi uzimaju čast nego da ju pružaju. To je logika svijeta, a ne Božja mudrost. U Božjoj mudrosti, u Njegovoj računici, davanje života je način uskrsnuća i dobivanja života. Odbijanje davanja života je odbijanje uzimanja i življenja svog života.
I tako sam počela davati svoj život, da bi nestala stara ja, da bih se predala Božjem pozivu radije nego svojoj logici – jednostavnim i skromnim činom pospremanja kreveta.
Mystie Winckler – Simply Convivial
Prevela: M.J.
Foto: Shane McKnight – Unsplash