Roditeljstvo je težak posao te nije čudno da nismo svi uspješni u tome. Svi mi, roditelji, donosimo vlastitu prtljagu: svoju osobnost, iskustvo s vlastitim roditeljima, način na koji se nosimo sa svojim emocijama i izražavamo osjećaje, koliko smo empatični, te naravno, koliko se ugodno osjećamo u vlastitoj koži. Obavljam „posao“ majke već gotovo 28 godina i bez imalo ironije mogu reći da, iako je to bilo najljepše razdoblje mog života, niti jedna uloga mi nije bila tako izazovna niti je zahtijevala toliko mentalne fleksibilnosti i strpljenja kao roditeljstvo. S obzirom na to da je mene vlastita majka ranila i povrijedila, bilo mi je veoma bitno da budem najbolja majka što mogu biti. Bila sam odlučna u tome da prekinem toksične obrasce koji su dominirali odnosima majke i kćeri u mojoj obitelji najmanje dvije ili tri generacije.
Kako biti dobri roditelji?
Dobro roditeljstvo velikim dijelom uključuje izbjegavanje ponašanja koje može povrijediti vaše dijete. U psihologiji je općepoznato da loše nadjačava dobro, što znači da negativni događaji imaju mnogo značajniji utjecaj na ljude nego pozitivni. To možemo zahvaliti evoluciji. Kako bi povećali šanse za preživljavanje, naši najizdržljiviji preci mnogo su više reagirali na loše stvari te su ih brže i potpunije utisnuli u memoriju negoli one dobre ili bezopasne. To je slučaj i s nama, tisućljećima kasnije.
Roditelji i njihova emocionalna prtljaga: „autoput“ ili „lokalna cesta“
Sjećate se prtljage koju sam spomenula na početku? Tih „vreća“ u kojima je vaša povijest, zajedno s vama u sadašnjosti? Tu počinje svjesno roditeljstvo. U svojoj sjajnoj knjizi, Parenting from The Inside Out, Daniel Siegel i Mary Hartzwell razlikuju višu i nižu razinu mentalne obrade. Ovim pojmovima autori su pridružili i riječi koje ih slikovito opisuju pa tako višu razinu nazivaju još i „autoput“, dok nižu razinu mentalne obrade nazivaju još i „lokalna cesta“ (op.ur.).
Kada ste na „autoputu“, dosta ste svjesni emocionalne prtljage koju nosite te onoga što je okidač za vaše najgore reakcije. Trudite se biti svjesni i racionalni te promišljate o onomu što se događa, umjesto da samo reagirate. Mentalna obrada „autoputom“ daje vam različite mogućnosti reakcije na situaciju, a vi ste ti koji upravljate vozilom. Zamislite da vaše dijete iznenada zaplače, vi ste usred nečega što trebate obaviti, a plač vas iritira. Tada prepoznajete svoj osjećaj iziritiranosti, stavljate ga po strani i želite saznati zašto plače. Prestajete raditi to što radite te se posvećujete djetetu na nekoliko minuta kako bi ga smirili. Obrada „autoputom“ učinkovito koristi ono najbolje od vas kao roditelja.
Tu je, zatim, i mentalna obrada „lokalnom cestom“ pri kojoj zaboravljate na svoju emocionalnu prtljagu i postajete tempirajuća emocionalna bomba koja se aktivira čim vaše dijete krene plakati jer „o, ne, imate puno posla“. Obrada „lokalnom cestom“ preuzima kontrolu nad vašim svjesnim procesom razmišljanja i sposobnošću empatije. Prepuštate se da vas preplavi reakcija kakva god da jest, bilo da je to vikanje neka prestane ili prijetnja da ćete dati razlog za plakanje ako ne prestane odmah.
Roditelji, prepoznajte i izbjegavajte “lokalnu cestu”!
Sljedeće vrste ponašanja su reakcije koje uključuje obrada „lokalnom cestom“. Ovo je put koji osjetljiv roditelj pun ljubavi izbjegava. Ako volite svoje dijete, no upali ste u zamku jednog od ovih ponašanja, sjednite sa svojim djetetom, objasnite mu i ispričajte se.
1. Koristite riječi kao oružje da posramite ili okrivite dijete
Bilo da uplakanom djetetu kažete da je cmizdravac ili mimoza, bilo da ga nazivate glupim, debelim ili lijenim, šteta je učinjena. Riječi ranjavaju jednako kao i udarci, a ponekad čak i više. Nedavno istraživanje pokazalo je da su neuronske mreže za fizičku bol i za emocionalnu bol zapravo jedna te ista mreža. Osim toga, istraživanje Martina Teichera i sur. (2003) otkrilo je da stres potaknut verbalnim zlostavljanjem uzrokuje trajne promjene na dijelovima mozga u razvoju.
Koja je snaga verbalnog nasilja? Ann Polcari i sur. (2014) istražili su može li verbalna pažnja jednog ili oba roditelja neutralizirati posljedice verbalnog zlostavljanja jednog od roditelja. Otrežnjavajući zaključak bio je – ne može. Verbalna pažnja drugog roditelja, kao i onog istog koji je verbalno zlostavljao ne ublažava učinke verbalnog zlostavljanja. Loše zaista nadjačava dobro.
Posramljivanje djeteta je oblik zlostavljanja koje ima štetne i trajne posljedice. Ako mislite da će takav način ophođenja s djetetom pomoći da ono očvrsne ili se urazumi, ne možete biti dalje od istine. Od mnogih nevoljenih kćeri sam čula da su poželjele da ih je roditelj fizički tukao jer bi se ožiljci tada vidjeli.
Nemojte se zavaravati. Riječi su oružje.
2. Počinjete ukor s „Ti uvijek…“
Stvari se mogu potrgati ili izgubiti, a djeca griješe te se ponekad loše ponašaju. To je sve točno i postojat će trenuci kada ćete kao roditelj morati ukoriti svoje dijete. Ako ne slušaju, trče preko prometne ulice, rade točno ono što ste im rekli da ne rade, vaša prva reakcija mogla bi biti da se obrušite na njih. Naime, reaktivni dio vašeg mozga vrlo je moćan, no to je trenutak kada morate skrenuti na „autoput“.
Zašto ne biste trebali započeti rečenicu tim riječima? Zato što se to više ne odnosi na djetetovo ponašanje nego je napad na samo dijete zbog onoga što ono jest. Riječima „ti uvijek“ roditelj umjesto da reagira na ono što se konkretno dogodilo, zapravo nabraja sve ono što dijete nije i što bi trebalo biti. Takvo ponašanje vrlo je toksično u odnosima odraslih ljudi. Bračni stručnjak John Gottman ga naziva „kitchensinking“, budući da se prisjećate apsolutno svega krivog što je vaš partner ikada napravio (aludira na izraz „everything but the kitchen sink“ koji označava apsolutno sve što ti padne na pamet, op. prev.). Za dječju sliku o samome sebi to je razorno.
Varijacije na temu uključuju: „Zar nikada ne možeš…?“, „Što nije u redu s tobom?“ itd.
Nemojte upotrebljavati riječi koje na ovaj način personaliziraju ono loše što je dijete učinilo.
3. Odbacujete djetetove osjećaje govoreći mu da je preosjetljivo
Ovo je bila navika moje majke. Optužba roditelja da je dijete preosjetljivo je uobičajeno ponašanje kod neosjetljivih roditelja s nedostatkom ljubavi. Oni na taj način uspješno prebacuju odgovornost i krivicu s vlastitog ponašanja na djetetove navodne nedostatke. Malo dijete nema samopouzdanje kojim bi se suprotstavilo ovim tvrdnjama te će pretpostaviti da je učinilo nešto loše. Često će vjerovati da je problem njegova osjetljivost, što će dovesti do toga da ne vjeruje vlastitim osjećajima i percepciji.
Ovo je mnogo suptilniji način emocionalnog zlostavljanja, no vrlo je štetan jer iz toga proizlaze brojne poruke za dijete. Jedna od njih jest ta da ono što dijete osjeća nije važno roditelju niti ikome drugom, te da je krivica na djetetu jer nešto nije u redu s njim.
4. Uspoređujete jedno dijete s drugim
Bratsko suparništvo je uobičajeno, no prema novijim istraživanjima, nije bezazleno. Svaki roditelj koji manipulira napetošću i nadmetanjem među braćom i sestrama je, nažalost, ili krivo informiran ili zaista okrutan. Izjave poput „Zašto ne možeš biti poput brata?“ ili „Uspjeh tvoje sestre trebao bi te potaknuti da probaš barem nešto učiniti kako treba“ nisu poticajne. Jedino što takve izjave rade jest da se dijete osjeća „lošije od…“. Roditelj koji voli svoje dijete prepoznaje da je svatko od njih poseban.
5. Ignorirate djetetov osobni prostor i granice
Kako dijete raste, dobar roditelj se prilagođava situaciji. Pristup koji funkcionira kod neobuzdanog dvogodišnjaka ne mora nužno biti dobar za dijete u sedmom razredu koje istražuje svoje socijalne vještine. Poštivanje djetetovih granica u skladu s njegovim godinama znači prepoznavanje djetetove potrebe za privatnošću i dovoljno prostora kako bi izrazilo osjećaje i razmišljanja, bez brige hoće li ga se kritizirati i kazniti. Time ne samo da mu se dopušta da bude ono što jest, nego ga se uči i da emocionalna povezanost uključuje poštivanje granica druge osobe.
Brojni su načini na koje neosjetljivi roditelji ignoriraju granice. Autoritativni roditelji koji zahtijevaju poštivanje krutih pravila i normi stavljaju dijete u položaj da se konstantno trudi zadovoljiti i umiriti onoga tko zadaje zadatke. Osim toga, ne priznaju dijete kao jedinstvenog pojedinca s jedinstvenim kvalitetama. Takvi roditelji će se možda rugati djetetu zbog njegovih interesa, ako se ne uklapaju u ono što su za roditelja prihvatljive i vrijedne aktivnosti (npr. „Zašto bi htio ići na satove slikanja? To je za mekušce.“). Sve to narušava djetetovu sliku o samom sebi i izolira ga.
Slično, roditelji koji su usmjereni samo na sebe, te vide svoje dijete kao svoj produžetak, automatski ne prepoznaju djetetove granice. Takva djeca odrastaju u nesigurne ljude koji nepopravljivo ugađaju drugima, bez realne slike o sebi. U odraslim vezama oni mogu patiti zbog toga što su naučili izbjegavati bliskost i dizati zidove kako bi se zaštitili, pogrešno zamjenjujući dizanje zidova s postavljanjem granica. Također je moguće da budu tjeskobni i previše vezani na druge.
Roditelji koji se previše upliću također ne priznaju djetetovo odvajanje te ga emocionalno guše. Roditelji koji ne dopuštaju djeci da pogriješe ili koji su helikopter roditelji također ne prepoznaju granice, čime djetetu šalju poruku da je nesposobno te nije u stanju samostalno funkcionirati.
Roditeljstvo je u našoj ljudskoj vrsti ponašanje koje se uči te nikoga od nas ništa ne sprječava da budemo predani studenti, učeći i rastući na vlastitim greškama, uvijek stremeći k „autoputu“.
- Baumeister, R. i sur. Bad is Stronger than Good. Review of General Psychology (2001) vol.5, no. 4, 323-37.
- Siegel, D.J. i M. Hartzell. Parenting from the Inside Out. New York: Jeremy P. Tarcher, 2003.
- Teicher, M.P. i sur. The neurobiological consequences of early stress and childhood maltreatment. Neuroscience and Biobehavioral Reviews (2003), 27, 33-44.
- Polcari, A. i sur. Parental Verbal Affection in Childhood Differentially Influence Psychiatric Symptoms and Wellbeing in Young Adulthood. Child Abuse and Neglect (2014), 38 (1), 91-102.
Peg Streep – Psychology Today
Prevela: dr.sc. Danijela Janjanin
Foto: Pixabay
