Sveti Augustin pretpostavlja da se sloboda volje sastoji u biranju dobra ili zla. Ova, kao i sve druge definicije slobodne volje, i dan danas su predmet mnogih rasprava. Nauk Katoličke Crkve pomaže nam shvatiti djelovanje slobodne volje. Međutim, način na koji Katolička Crkva shvaća slobodnu volju razlikuje se od mnogih definicija slobodne volje koje nam nudi suvremeno društvo. Upravo način na koji definiramo slobodnu volju može biti presudan za naše vjerovanje u smisao uopće, što govori o važnosti promišljanja o tome što je slobodna volja i koju ćemo njezinu definiciju prihvatiti.
Kakva je slobodna volja?
Kada govori o slobodnom izboru, sveti Augustin pretpostavlja da, kao ljudi, zasigurno imamo slobodnu volju. Stoga, ako eliminiramo pitanje postojanja volje, slijedi pitanje o prirodi volje – kakva je ona? Tako sveti Augustin u svojim spisima spominje „dobru volju“, misleći pri tome na volju kojom težimo izabirati ono što je dobro i ispravno, trudeći se pri tome nasljedovati savršenu mudrost. Katekizam Katoličke Crkve potkrepljuje ovakvo promišljanje: „Obdarena duhovnom dušom, razumom i voljom, ljudska je osoba od svog začeća usmjerena prema Bogu i određena za vječno blaženstvo. Ona postiže vlastito savršenstvo u traženju i ljubavi i istine i dobra.“ (KKC 1711).
Uistinu, volja koja u svojoj slobodi ne traži Boga, prijanja uz materijalno, a sve što je materijalno, lako se gubi – dovoljna je jedna elementarna nepogoda, da bi sve nestalo. Oni koji izabiru zlo, najčešće su svladani upravo strašću i žudnjom za materijalnim dobrima. Jalovo je ispunjenje njihovih žudnji, jer, riječima sv. Augustina, „imaju onoga što svatko od nas može izgubiti protiv svoje volje“. Ironično, zar ne? Onaj koji izabire dobro, na koncu sve dobiva, jer ne živi u strahu od gubitka, nije navezan na stvari. Savršenstvo se sastoji u čovjekovoj sposobnosti da sve izgubi, a istodobno sve stekne – jer se mudrost, koja je preduvjet dobre, savršene volje, ne stječe materijalnim stvarima već upravo slobodom od materijalnog. Ta mudrost ne može biti izgubljena, sve dok osoba posjeduje dobru volju.
Zašto bi itko ikada odabrao zlo nad dobrim?
Ljudi uvijek izabiru ono što je dobro, pitanje je samo je li to uistinu najbolje što smo mogli odabrati ili smo ipak išli linijom manjeg otpora. Ovo se očituje posebno kada dopuštamo vlastitim strastima i žudnjama da vladaju našom dušom pa se okrećemo svjetovnom dobru. Ljudi dobre volje su oni koji pokušavaju uskladiti vlastitu volju s Božjom voljom, vodeći se pri tome molitvom koju kličemo pod svetom Misom: „Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima dobre volje.“ (Lk 2,14).
Sveti Augustin nudi odgovor na povijesno pitanje zašto čovjek svjesno čini zlo, objašnjavajući da je ono što razlikuje čovjeka od životinja upravo razum koji mu omogućava spoznaju i odabir dobra, odnosno zla. Navodi da postoje i druge sposobnosti svojstvene samo čovjeku, kao što su „ismijavanje i smijeh općenito“, nadalje, „ljubav, hvaljenje i slavljenje“, ali navodi i da su to sposobnosti nižeg reda u odnosu na razum. Stoga, kada razum vlada, tada „ono što je savršenije [razum] vlada manje savršenim [strasti i žudnje]“. U današnje vrijeme, ljudi najčešće ne shvaćaju da bi trebali težiti tome da razum vlada njihovim životima.
Razum pretpostavlja traženje istine
Posljednjih stotinu i više godina, društveno prihvatljivim i poželjnim se smatra stav da je ljudski prepustiti se strastima i žudnjama – slušati srce. Oni koji se oslanjaju na razum smatraju se rigidnima, jer razum pretpostavlja traženje istine, što je prema mnogima Sizifov posao, jer je istina prema načelima modernog društva – relativna.
Takav pogled na svijet, koji smatra istinu relativnom, najčešće dovodi do stava da svatko može imati vlastiti sud o tome što je moralno, a što ne. Neki odlaze tako daleko da čak tvrde da svaka osoba ima svoju stvarnost, svoj svijet. S druge strane, ti isti ljudi nerijetko smatraju da ih određuju loše stvari koje im se događaju, odbijajući pri tome poraditi na vlastitim slabostima koje su možda pravi razlog neuspjeha.
Sveti Augustin pomaže ondašnjim, ali i današnjim kršćanima shvatiti važnost razumijevanja svrhe čovjekove slobodne volje. Živimo u vremenu kada se svim silama želi ugušiti uloga slobodne volje i razuma uopće u svakodnevnom životu. Naime, slobodna volja sa sobom nosi i odgovornost djelovanja u skladu s mogućnošću razlučivanja dobra od zla, izabirući uvijek dobro. Pri tome, ono što je „dobro“ nije određeno osobnim sudom, onime što se „čini ispravnim“ ili „ne škodi nikome“, već se radi o općem dobru, onome što je na izgradnju osobe i društva.
Neurednost duše slabi volju
Naša je dužnost ravnati se prema Istini i, u svjetlu te Istine, razlučivati dobro od zla, podređujući vlastite strasti, žudnje i čitav život toj Istini. Ako dopustimo osjećajima da vladaju našim postupcima, time narušavamo vlastito dostojanstvo. Niječemo razum koji nam je dan, a bliže je savršenoj mudrosti nego što su to osjećaji. Neurednost duše slabi volju, samim time i sposobnost razlučivanja i odlučivanja za dobro. Međutim, ta sposobnost nikada u potpunosti ne nestaje. Naša je dužnost oštriti tu sposobnost, postajati sve vještiji u razlučivanju i upravljanju vlastitim djelovanjem.
Sveti je Augustin živio razvratno godinama, prije nego što se okrenuo Dobru. Milošću je Božjom od okorjelog grešnika posao jednim od najvećih Crkvenih naučitelja. Jednako tako, milošću Božjom, i mi možemo postati ljudi dobre volje.
Christine Murray – Catholic Online
Prevela: Lea Potočar
