Apostolu Tomi potreban je glasnogovornik. Iako upravo on u Ivanovom evanđelju izriče najsvetiju izjavu Novog zavjeta – „Gospodin moj i Bog moj“, prva pomisao koja nam padne na pamet pri spomenu njegova imena je nevjerni Toma. Zaboravljamo kako je, kada je Isus okrenuo lice prema Jeruzalemu, time i svojoj sigurnoj smrti, hrabro odgovorio, rekavši: „Idemo s njime i umrimo s njime“. Njegov ogroman čin vjere u Isusa zasjenilo je njegovo odbijanje vjerovanja (što je puno gore od sumnjanja) ostalim učenicima koji su objavili da su vidjeli Gospodina. „Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.“ (Iv 20,25). Toma je odbacio njihova svjedočanstva i odvažno zahtijevao znak.
Svejedno, nevjernici poput Tome mogu biti veliki učitelji ako nas potaknu na preispitivanje vlastite vjere. Nevjerni Toma otkriva tri bitne lekcije o vjeri.
Vjera ne isključuje sumnju
Prvo, Toma nas podsjeća kako vjera ne isključuje sumnju i pitanja, niti isključuje trenutke kada se pitamo je li Bog uistinu s nama, vjeran Svom obećanju. Ponekad se Bog čini dalekim i kao da ne odgovara na naše vapaje kada se suočavamo s tamom, bolešću ili bespomoćnošću kada nam umire draga osoba. Ipak smo pozvani vjerovati usred tih pitanja i nesigurnosti koja nas okružuju. Vjera može dovesti do sigurnosti, premda ne do ugodnih sigurnosti logike i znanstvenih dokaza, već do pouzdanja onog koji vjeruje u Božju riječ. Poistovjećujemo se s ocem iz Evanđelja koji moli s velikom iskrenošću: „Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!“ (Mk 9,24).
Vjeru primamo kroz zajedništvo
Drugo, Toma nas podsjeća da vjeru primamo u i kroz zajedništvo s roditeljima, prijateljima i s Crkvom. Toma pronalazi vjeru jer se vraća zajednici i vjeruje im dovoljno da se pojavi sljedeće nedjelje. Na kraju, Toma svjedoči činjenici da vjera mora biti ukorijenjena u našem vlastitom iskustvu Boga, u osobnom prihvaćanju Boga i predanosti Bogu. Ne možemo jednostavno vjerovati jer netko drugi vjeruje. Naša se vjera mora temeljiti na našim osobnim uvjerenjima. Povremeno se možemo osloniti na vjeru drugih koji nas podržavaju i podupiru, ali drugi ne mogu vjerovati umjesto nas. Sami moramo reći svoje vlastito „da“ pozivu vjere koji nam Bog daje.
Vjera je milost
Treće, Toma nas podsjeća kako vjera nije puko slaganje s doktrinama i propozicijama vjere. Toma nije imao određenu formu vjere da je prihvati. Zapravo, apostol Toma nije znao Apostolsko vjerovanje. Toma nije imao pojma da su u Isusu dvije naravi hipostatički združene u jednu osobu. Još nije shvatio kako su tri osobe u jednom Bogu. Deset dana ranije na Posljednjoj večeri, uopće nije bio svjestan da su se kruh i vino preobrazili u tijelo i krv Kristovu. Toma bi podbacio pri rješavanju jednostavnog ispita iz katekizma..
Iako je od životne važnosti da vjerujemo kako su određene doktrine istinite, Toma nam ipak dramatično prikazuje kako prvo moramo vjerovati u Boga, Boga koji se otkriva u Isusu. Tomina vjera je bila osobna reakcija, milosno predanje uskrslom Isusu kao njegovom Gospodinu i Spasitelju i priznanje da je Isus govorio istinu kada je rekao:
„Nitko mi ga (život) ne oduzima,
nego ja ga sam od sebe polažem.
Vlast imam položiti ga,
vlast imam opet uzeti ga.
Tu zapovijed primih od Oca svoga.“ (Iv 10,18).
Kao što je slikovito opisano u Evanđelju po Ivanu, Tomi je vjera bila izraz odanosti, vjernosti i predanja Isusu, radikalno djelo povjerenja i osobne predanosti Isusu i Isusov poziv za nov život. Toma nas podsjeća da, na kraju krajeva, vjerujemo jer znamo da smo voljeni. Vjerujemo u Onoga koji nas voli.
Kada dođemo u situaciju da se možemo poistovjetiti s Tominim sumnjama, odvažno zamolimo Isusa neka nam se otkrije. Ako se, poput Tome, nađemo izolirani od zajednice vjernika i drugima zavidimo na njihovoj vjeri koja nam se čini snažnom i nepokolebljivom, moglo bi nam se dogoditi da oklijevamo osloniti se na riječi drugih koji nas pokušavaju ohrabriti u vjeri. Tada bi nas Toma mogao uvjeriti u naše sumnje. No, isto tako, mogao bi nas izazvati da produbimo svoju vjeru, pouzdamo se i predamo Kristu, čak i ako Ga ne vidimo.
Ono što Tomina sumnja i vjera poučava, može pročistiti i obogatiti našu vlastitu vjeru. Može i povući pitanja o tome kako bismo najbolje mogli prenijeti svoju vjeru na druge, kako najbolje poučavati vjeru i druge približavati vjeri. Kako možemo istovremeno potaknuti tuđa srca i tuđe umove? Kako možemo druge voditi da se susretnu s Isusom na intiman način koji potiče naše pouzdanje i predanje, a ne samo privrženost i intelektualni pristanak.
Toma se susreo s Isusom licem u lice
Evanđelje nam ne govori je li Toma uistinu stavio prste u Isusova rane ili je li taknuo Njegovo tijelo, ali znamo da se susreo s Isusom licem u lice. Time je čuo poziv vjere i pronašao snagu vjerovati i živjeti vjeru kao apostol i mučenik. I mi smo pozvani susresti se s Gospodinom licem u lice u riječima, sakramentu i zajednici te u siromašnima i potrebitima. Krist je uvijek usred nas i poziva nas da Ga dotaknemo i povjerujemo.
Gerald M. Fagin – America Magazine
Prevela: Nives Horvat
