Blagdan Tijelova ustanovljen je u crkvenom kalendaru u 13. stoljeću. Zašto tako kasno? U pravilu su najprije nastajali blagdani u kojima se slavi određeni događaj. Naime, u našoj su vjeri u središtu događaji koji su se dogodili u određenom vremenu i na određenom mjestu. Objava Božja je ljudima posredovana na taj način: Bog se objavio određenim ljudima u određenom vremenu i na određenom mjestu. Sin Božji se utjelovio i postao čovjekom u određenom vremenu i na određenom mjestu. Spasenje ljudi je ostvareno na taj način: Isus je podnio muku i smrt i uskrsnuo je u određenom vremenu i na određenom mjestu.
Blagdan Tijelova ustanovljen je u 13. stoljeću
Ipak svi ti događaji imaju trajne posljedice i povezani su sa trajnim stvarnostima. Kasnije su zato više ustanovljivani blagdani u kojim se slavi određena stvarnost koja traje. Ustanovljenje svetoga reda, svete mise i Isusove prisutnosti pod prilikama kruha i vina dogodilo se u određenom vremenu i na određenom mjestu i to se slavi na Veliki četvrtak. Isusova stvarna prisutnost pod prilikama kruha i vina je stvarnost koja traje i ponavlja se i bit će prisutna do kraja ovoga svijeta. Ova istina slavi se na blagdan Tijelova. Puni naziv ovog blagdana je Svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove. Blagdan se uvijek slavi u četvrtak, u prvi četvrtak nakon Presvetoga Trojstva. To nije slučajno, jer ta stvarnost je ustanovljena u jedan četvrtak, u Veliki četvrtak.
Providnost Božja često daje poticaj za ustanovljenje nekoga blagdana preko privatnih objava. Ustanovljenje blagdana Tijelova potaknula su viđenja koja je 1208. godine imala sv. Julijana iz Cornillona (1192.-1258.). Ova svetica je u viđenju doživjela da Isus nije zadovoljan što u crkvenom kalendaru nema posebnoga blagdana usredotočena na Njegovu sakramentalnu prisutnost pod prilikama kruha i vina. Izražena pobožnost prema Isusu u presvetom oltarskom sakramentu najprije se proširila tamo gdje je svetica živjela, u gradu i biskupiji Liége, u današnjoj Belgiji. Biskup Liégea Robert de Thorete službeno je ustanovio 1246. godine taj novi blagdan za svoju biskupiju.
Papa je povjerio zadatak svetom Tomi Akvinskom da sastavi liturgijske tekstove za blagdan Tijelova
Njegovo slavljenje se postepeno širilo i po drugim područjima, u Francuskoj i Njemačkoj. Kad je nekadašnji arhiđakon Liégea Jacques Pantaléon postao 1261. godine papa Urban IV., on je 1264. godine proširio slavljenje toga blagdana na cijelu Crkvu. Taj papa je svetome Tomi Akvinskome povjerio zadatak da sastavi liturgijske tekstove za novi blagdan. Dio tih tekstova je svetac sam napisao. I nakon raznih reformi tijekom povijesti do dana današnjega zadržana je u bogoslužju ovoga blagdana Tomina posljednica „Hvali, Sion, Spasitelja” (Lauda, Sion, Salvatorem)
Sveti Toma Akvinski je baš povodom ustanovljenja blagdana Tijelova napisao više euharistijskih pjesama, koje su istovremeno i umjetnička djela i djela s bogatim teološkim sadržajem. Te pjesme su pisane latinskim jezikom i njihovu punu ljepotu može doživjeti onaj koji ih čita u originalu. Pjesme se zapravo ne mogu prevesti, njih treba prepjevati. Prepjev ovih Tominih pjesama na hrvatski jezik napravio je jedan hrvatski pjesnik, svećenik i isusovac Milan Pavelić (1878.-1939.).
Blagdan Tijelova ne slavi metaforu, nego doslovnu, stvarnu prisutnost Isusa u hostiju i vinu
Sveti Toma Akvinski je najveći katolički teolog uopće i on je u svojim djelima dao vrhunske analize i tumačenja istina vjere, pa i ove istine. Mi se u ovome članku nećemo osvrtati na te analize nego ćemo ukazati samo na neke citate iz nekih njegovih euharistijskih pjesama. Te pjesme su već spomenuta „Hvali, Sion, Spasitelja” (Lauda, Sion, Salvatorem), zatim „Klanjam ti se smjerno” (Adoro te devote) i „Usta moja, uzdižite” (Pange lingua gloriosi). Najpoznatiji dio ove treće pjesme je završni dio koji počinje riječima „Divnoj dakle tajni ovoj”.
Pogledat ćemo neke temeljne istine i poticaje sadržane u ovim pjesmama svetoga Tome.
„Nauke nam svete glase:
Kruh u Tijelo pretvara se,
Vino u Krv Gospodnju.”
Da, po riječima pretvorbe koje svećenik izgovara u svetoj misi („Ovo je tijelo moje…”, „Ovo je krv moja…”) kruh (hostija) zaista postaje tijelo Isusovo, a vino (u kaležu) zaista postaje krv Isusova. Ne radi se tu o metafori, simbolu, znaku, nego doslovno o stvarnom Isusu koji je sada i tjelesno prisutan pred nama. Da to treba shvatiti doslovno, na tome je sam Isus uporno inzistirao, kako nam svjedoči šesta glava Evanđelja po Ivanu. To je Crkva potvrdila kao neprevarljivu istinu vjere, dogmu, na Tridentinskom koncilu. U to dapače u prvom tisućljeću baš nitko nije sumnjao, ne samo vjerni katolici nego ni raskolnici, otpadnici i krivovjerci. Sumnje su se pojavile tek u drugom tisućljeću i to je bio jedan od poticaja za ustanovljenje blagdana Tijelova.
Razlog za ovo vjerovanje je Božja objava, a Božji je autoritet jači od onoga što svjedoče naša osjetila
Reći će netko da nakon pretvorbe mi ne možemo zapaziti nikakvu promjenu. Zašto bismo onda prihvatili da se neka bitna promjena, pa čak i ikakva promjena dogodila? Pa razlog za potvrdni odgovor je autoritet Božji: Bog nam je to objavio, a On ne može prevariti niti prevaren biti. Zato tu postoji sigurnost veća od ikakve ljudske sigurnosti.
„Vid i opip, okus varaju se tu,
Al za čvrstu vjeru dosta je, što čuh.
Vjerujem u svemu Kristu Bogu svom,
Istine nad ovom nema istinom.”
Da, sva se naša osjetila ovdje varaju, a riječ Božja je jači autoritet od onoga što nam svjedoče naša osjetila. Možda će netko pomisliti da prihvaćanje te tvrdnje nije razumno, da to nije dovoljno kritički. Međutim, kad malo promislimo vidjet ćemo da je istina zapravo suprotna jer vjerovati da je ono što se nama čini i što mi mislimo sigurnije od riječi Božjih vrlo je nerazumno. Tu bi se u konačnici polazilo od pretpostavke da smo mi pametniji od Boga. Je li moguće zamisliti nerazumniju tezu od te?
Radi se o čudu, o stvarnosti koja se događa izvan naravnog reda stvari
„Ne shvaćamo, ne gledamo,
Al po jakoj vjeri znamo
Što van reda biva tu.”
Da, ovdje se radi o potpuno izvanrednom događaju, o čudu, o stvarnosti koja se događa „van reda”, izvan naravnog reda stvari. Nažalost, mi smo previše navikli da se to često, redovito, svakodnevno događa pa smo izgubili osjećaj o kolikom se nevjerojatnom čudu ovdje radi. Ovdje se radi o čudu koje je nevjerojatnije od samoga utjelovljenja, jer utjelovljenjem je Bog postao čovjekom a u presvetoj euharistiji nam se On pokazuje naizgled kao stvar. To je i Njegovo najveće poniženje.
„Okom toga ne vidim,
Ali sama vjera živa
Kazuje bezazlenim.”
Da, vjera kazuje „bezazlenim”, tj. svima koji su Bogu otvoreni, bez obzira na njihovo znanje i intelektualne sposobnosti. Sveti Toma tumači da postoje dvije vrste istina koje je Bog objavio. Prva vrsta su one koje u potpunosti nadilaze ljudski razum, do kojih čovjek nikako ne može sam doći i do kojih nijedan čovjek i nije sam došao. Najočitiji primjer jedne ovakve istine je istina o Presvetom Trojstvu. Druga vrsta su one do kojih (neki) čovjek može sam doći i neki su stvarno i došli.
Primjeri ovakvih istina su npr. istine da postoji Bog i da je ljudska duša besmrtna. Do njih su veliki grčki filozofi došli i dokazali ih već prije Krista i nezavisno od Objave Božje. Ali do takvih istina su došli samo vrlo rijetki, učeni i posebno nadareni ljudi. Međutim, budući da se radi o istinama koje su vrlo važne za ljudsko spasenje, Bog je i takve istine objavio ljudima da bi ih spoznati mogli svi ljudi i sa potpunom sigurnošću.
Neke istine nadilaze ljudski razum: za njih je potrebna vjera
„Samo Bog na križu bješe oku skrit,
Ovdje je i čovjek tajnom obavit.
Vjerujem u oba, oba priznajem,
S razbojnikom isto skrušen vapijem.Rana kao Toma ja ti ne vidim,
Ipak Bogom svojim priznajem te s njim;
Daj, da vjera moja uvijek življe sja,
Da se ufam u te, da te ljubim ja.”
Da, sveti Toma ukazuje da je ovdje potrebna veća vjera. Na križu su svi lako mogli vidjeti Isusa kao čovjeka. Međutim, bilo je tamo vrlo teško u njemu prepoznati pravoga Boga, prepoznati ga u tom čovjeku koji je na križu izgledao tako jadan i bespomoćan. Dobri razbojnik je imao tu spasonosnu vjeru i to ga je „po kratkom postupku” dovelo u raj. Isusa kao Boga i čovjeka prisutnog pred tobom trebaš prepoznati u presvetoj hostiji, u tome što izgleda samo kao komadić kruha!
Znamo da je apostol Toma sumnjao i provjeravao je li nakon uskrsnuća pred njim zaista živi čovjek Isus. I u Isusovu stvarnu prisutnost po pretvorbi u njegovom tijelu i krvi sumnjali su neki svećenici. Isus je bio toliko dobar da je nekima od njih omogućio ono što i „nevjernome” Tomi. Pokazao je vidljivo da se tu zaista radi o pravom Njegovu tijelu i krvi.
To je niz euharistijskih čuda koja su se događala na raznim mjestima i u raznim vremenima. Jedno takvo čudo se dogodilo i u Hrvatskoj, u Ludbregu 1411. godine. Tamo je danas Euharistijsko svetište Predragocjene Krvi Kristove. Najpoznatije i možda najveće euharistijsko čudo dogodilo se u gradu Lanciano u Italiji. Za to čudo su u najnovije vrijeme rađene brojne znanstvene provjere. One su pokazale da se zaista radi o pravom ljudskom tijelu, konkretno o ljudskom srcu, i o pravoj ljudskoj krvi. Tijelo i krv imaju istu krvnu grupu AB. Tijelo i krv su čuvani bez ikakve zaštite i potpuno je znanstveno neobjašnjivo kako su sačuvani nepromijenjeni tijekom više od dvanaest stoljeća.
Isus je stvarno prisutan u svakoj pa i najmanjoj čestici
„Kad je Tajna razlomljena,
Znaj da čest joj odijeljena
Ko cjelina vrijedi njena,
Jer u svakoj sav je dar.Nit se mijenja što pri tome
Stas il stanje sakritome:
Prilike se samo lome,
Ne trga se sama stvar.”
Da, Isusovo tijelo je u svakoj pa i najmanjoj čestici. Tko se pričesti cijelom hostijom, primio je cijeloga Krista. Tko se pričesti polovicom hostije, također je primio cijeloga Krista. Tko se pričesti četvrtinom hostije, također je primio cijeloga Krista. I to vrijedi za svaku česticu, pa i vrlo malu. Zato je potrebno biti vrlo pažljiv da se ni najmanja čestica ne izgubi, ne propadne.
Zašto pričest donosi vrlo različit plod za različite ljude
„Dobar, opak blaguju ga,
Kob je ipak svakom druga:
Život ili smrtni mrak.
Smrt je zlima, dobrim žiće,
Gledaj: isti Kruh i Piće,
A plod tako nejednak.”
Da, plod pričešćivanja je drastično različit za različite ljude. Onima koji mu pristupaju na pravi način, bez teškoga grijeha, s vjerom, plod je spasonosan. Onima naprotiv koji mu pristupaju bez vjere, s teškim grijehom, to predstavlja put u propast. Oni time čine novi teški grijeh. Sveti Pavao upozorava: „Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela.” (1 Kor 11,27-29) Napomenimo još da je prije pričesti potrebno iskazati vjeru i baš u tu istinu, jer svećenik svakome pričesniku kaže: „Tijelo Kristovo”. Pričesnik odgovara: „Amen”. To znači: ja vjerujem da je to zaista Tijelo Kristovo. Tko nema te vjere neka ne pristupa pričesti!
I mi, poput Isusovih suvremenika, možemo tjelesno susresti živoga Boga
„Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš,
Što pod prilikama tim se sakrivaš.
Srce ti se moje sasvim predaje,
Jer dok promatra te, svijest mu prestaje.”
Da, treba se klanjati Bogu, jedino Njemu. Već kod ulaska u crkvu treba se pokloniti Njemu, ne simbolima, slikama, stvarima. A gdje je On u crkvi? U svetohraništu! U svetohraništu je u svakoj crkvi u kojoj se redovito služi sveta misa. Njemu se može, a i treba klanjati ne samo u svetoj misi nego i u klanjanju nakon i izvan svete mise. Mi možda pomislimo da su izvanrednu privilegiju imali stanovnici npr. Kafarnauma koji su često susretali Isusa u vrijeme njegova zemaljskoga života. Mi imamo tu istu privilegiju! Možemo ga tjelesno susresti kao i oni, samo o tome ne razmišljamo a možda u to ni ne vjerujemo. Treba samo ući u jednu crkvu, a u gradovima su mnoge crkve otvorene veliki dio dana, i pokloniti Mu se, pomoliti Mu se, razgovarati s njim koji je tu tjelesno prisutan.
Ovu vjeru je u Hrvatskoj potrebno jačati i produbljivati
Da je ovu vjeru u Hrvatskoj potrebno jačati i produbljivati vidljivo je već iz činjenice da je od samo četiri „zapovijedana blagdana”, tj. blagdana kad su katolici obvezni sudjelovati u svetoj misi (Božić, Velika Gospa, Svi Sveti i Tijelovo), baš ovaj blagdan najmanje „zaživio” u svijesti mnogih vjernika.
Još gore i bolnije je to postalo vidljivo u vrijeme obustave bogoslužja zbog korona virusa. Mnogi su vjernici, pa i neki svećenici, tada pokazali da ne razumiju ili ne prihvaćaju i ne vjeruju ono što Crkva vjeruje i naučava o ovoj središnjoj stvarnosti vjere. Ovo se može shvatiti i kao poticaj na obnovu vjere. Isus je rekao: „Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.” (Iv 6,56-58).
dr.sc. Ivan Zelić – Žena vrsna
Foto: Wikipedia
