Dušu moju do dna si poznavao,
kosti moje ne bjehu ti sakrite
dok nastajah u tajnosti,
otkan u dubini zemlje.Ps 139,15
Kao što smo kao osobe stvorene jedinstvene i neponovljive, tako su i naše obitelji, načinjene od hrpe neponovljivih, i same jedinstvene i neponovljive. Pa ipak, tako često mislimo kako bismo umjesto toga trebali biti stroj za kopiranje. S jedne strane zvuči logično: ako već imaš uspješan kolač, zapiši recept i ponovi točno tako. Uspjeh zajamčen! Ali ipak ne. Nemamo iste sastojke. Svaka obitelj je posebna.
Kao mlada obitelj često smo gledali kao uzor veće obitelji s dužim obiteljskim stažem. Taj neki neočekivani sklad unutar očekivanog kaosa, ostavljao nas je bez riječi. Samo bismo gledali i upijali. I sasvim nesvjesno kopirali. Onda smo shvatili da to ne funkcionira. Oni su našli rješenja za svoje situacije koja odgovaraju njima. Kad to prenesemo na sebe dobijemo jednom riječju: katastrofu. Ponekad bih znala pomisliti: sigurno nešto radimo krivo ili jednostavno nismo dovoljno sposobni kao oni. Pomirila bih se s tim zaključkom i išla dalje. Tek nakon nekoliko godina odmotala mi se istina pred očima dok sam se prisjećala jednog događaja.
Ručak koji je stvari postavio na svoje mjesto
Bili smo na ručku kod prijatelja, jednih od naših tadašnjih uzora. Sjedili smo svi za stolom, njihovih šestero, naših četvero i mi roditelji. Majka i otac te obitelji su podijelili hranu i ručak je počeo uz smijeh i razgovor, nadglasavanje, dodavanje, guranje i prosipanje… Dinamika ručka u velikoj obitelji. Još sam dovršavala svoj obrok i usput hranila najmlađega kad sam shvatila da su sva njihova djeca otišla od stola. Moji su sjedili i jeli. Prva misao mi je bila: „Gle, kako su oni brzi, a moji spori!“ Pogledala sam na svog sina i shvatila da mirno sjedi i uporno malo pomalo jede hranu koju inače baš i ne voli. Tanjuri djece koja su otišla nisu bili svi prazni. Moja kćerka je jela, ali bi često zastala i slušala što pričamo. I ona je upijala kao i mi. Samo nije znala jesti istovremeno.
Na idućem ručku kod kuće shvatila sam da su moja djeca i kući sporija u jelu, da vole slušati što mi pričamo i pričati međusobno. Tada sam došla samo do zaključka da smo različiti, ali još nisam prihvatila to. Njihov ručak s više djece i pospremanje traju kraće nego nama samo ručak. Voljela bih da smo brži. Neko vrijeme sam čak pokušavala „ubrzati“ nas. „Jer onda ćemo imati više vremena za razgovor“, mislila sam. Kako sam bila u krivu!
Nismo od njih ni bolji ni lošiji, samo drugačiji
S odmakom od nekoliko godina shvatila sam da ni mi ni ta druga obitelj nismo ni bolji ni lošiji jedni od drugih, samo različiti. Shvatila sam da moja ideja „požuri ručak da imaš vremena za razgovor“ nema smisla kad je kod nas razgovor integriran u ručak. Koliko smo samo razrednih problema, pitanja iz gradiva, priča o svecima, pa i društvenih pitanja raspravili upravo za vrijeme naših „sporih“ ručkova. To je ritam naše obitelji. Prirodni ritam.
Ponekad su ti ručkovi idealno vrijeme da se susretnu braća i sestre koji su u različitim smjenama u školi. Onda ovi koji su se vratili pričaju dogodovštine ovima koji tek idu. Posebna radost su nedjeljni ručkovi jer zaista nema nikakvog razloga da ubrzavamo. Kako djeca rastu, na njima su sve češće teme teoloških i društvenih pitanja. Da bi to bilo moguće, trebalo je godinama razgovarati o kamenčićima i slikovnicama, nekim napornim učenicima iz razreda i nepravednim profesorima. Trebali su mnogi „spori“ ručkovi.
I tvoja obitelj je posebna
Priča o sporom ručku i razgovorima samo je jedan primjer kako neke karakteristike, koje na prvi pogled djeluju kao mane i nešto što nas sputava, mogu postati naše prednosti ako ih na pravi način usmjeravamo. Trebalo mi je nešto vremena da shvatim da su takvi detalji nevažni. Nevažan je čak i onaj vidljivi rezultat. Važan je samo napredak. Rast. Važno je hoditi prema svetosti. A to mogu i sa sporim ručkovima, pomalo kaotičnom organizacijom i kreativnim neredom jednako kao i s brzim ručkovima, savršenim rasporedom i besprijekornim redom. Ali ključno je osluškivati sebe i svoju obitelj, upoznati se. Onako iz prikrajka viriti i dopustiti da vidiš ljepotu u naizglednim manama. Jer kad gledaš direktno i s visoka, vidiš negativno. Stavljaš pluseve i minuse i zaboravljaš jedinstvenost, neponovljivost i ljepotu koja izvire iz nesavršenosti.
Tek kad osjetiš ritam svoje obitelji, moći ćeš biti nježan, ali čvrst potporanj na putu osobne svetosti svakog od vas, radije nego motka koja uvijek staje na put. Kao što si sama stvorena predivna, baš takva kakva jesi, tako je i tvoja obitelj Božje remek djelo. Jedinstvena oaza raznolikog cvijeća koje sve stremi prema suncu – Kristu. Kad jednom dopustiš svojoj obitelji njenu jedinstvenost, shvatit ćeš ne samo da je svaka obitelj posebna, nego da je i savršena. Dokle god ide zajedno, držeći se za ruke, ususret Nebu.
Hvala ti što sam stvoren tako čudesno,
što su djela tvoja predivna.
Ps 139, 14
Katarina Matijaca – Žena vrsna
Foto: TeiTo
